Znanost
15902 prikaza

"Lijek protiv raka traži se na pogrešan način!"

Nastavak sa stranice: 1

Predavali ste kreativnost na uglednim poslovnim školama INSEAD u Fontainbleauu i ESSEC u Parizu i Singapuru; za kreativnost u znanosti dobili ste i prestižne nagrade Leonardo i Sonnyja. Što ste isticali svojim studentima?

Ti studenti su često već iskusni menadžeri na specijalizaciji. Pričao sam im, i davao primjere, kako ne trebaju preozbiljno shvaćati ono što ih stručni profesori uče, jer se case studies nikad ne ponavljaju. Nijedna priča, bilo čija, na primjer ona Billa Gatesa, neće se ponoviti. Tad i samo tad, pod onim uvjetima, dogodilo se uglavnom sretnim slučajem onim upornim i talentiranim. Od možda 10.000 ljudi u SAD-u koji su pokušali postati 'Bill Gates', jedan (bez navodnika) je uspio; kod nas je pokušalo možda dvoje-troje, ili nijedan, ni u Francuskoj nijedan od možda stotinu nije uspio – nije bilo dovoljno, no uvijek iznova moramo pokušavati. Naša je profesija specifična po tome što se bavimo isključivo nepoznatim. Mi smo stalno na granici mraka neznanja, i čim malo negdje nešto osvijetlite, pomaknuli ste se prema novom neznanju. Naša profesija se bavi neznanjem i pokušava iz njega malo-pomalo ekstrahirati znanje. Znanstvenici istražuju i otkrivaju postojeće ali nepoznato, dok umjetnik i poduzetnik stvaraju nešto što nije postojalo. Oni su kreatori, mi nismo, mi smo otkrivači već postojećeg. Pa ipak, znanstvenici istraživači su kreatori novih eksperimenata, koji nikad nisu postojali, ali svrha im je izvlačenje znanja iz neznanja. Mi ne pokazujemo javnosti kako je lijepa naša instalacija zvana eksperiment. Čim izvuče znanje, znanstvenik će rastaviti eksperiment kao što će umjetnik sastaviti i rastaviti neku svoju instalaciju.

Miroslav Radman | Author: Nel Pavletić/PIXSELL Nel Pavletić/PIXSELL

Što mislite o društvenim znanostima danas? Sve je više jednako važnih interpretacija, više nema dominirajuće filozofije….

Ljudi koji se bave društvenim znanostima često su vrlo ozbiljni jer negdje znaju da društvene znanosti nisu prava znanost, jer još nisu sazreli uvjeti za eksperimentalnu filozofiju ili sociologiju. Čim o jednom te istom fenomenu može istodobno postojati nekoliko različitih interpretacija ili 'škola', to govori da to nije znanost. Newtonov i Einsteinov zakon vrijede na svim kontinentima, u svim znanstvenim institucijama - nešto vrijedi svuda, a nešto nigdje. Društvene znanosti još nemaju na raspolaganju metode adekvatne kompleksnosti psiho-socijalnih procesa te ostaju udaljene od vrlo kompleksne realnosti…To samo znači da treba ulagati u nove filozofije. Mislim da sad najviše fali ono što bi biologija čovjeka trebala otkriti, a to su mehanizmi motivacija i emocija u našim percepcijama, kognitivnosti i donošenju odluka… Kao znanstvenik priznajem, a to će priznati i svaki znanstvenik bolji od mene, da u jednome momentu povjerujete u nešto, i posvetite pet ili deset godina života da to istražite, jer vam emocije kažu: 'Ovo je prelijepo da ne bi bilo istinito'. Događa se to u matematici, fizici, kemiji, biologiji… Uostalom, neuroznanost je jednostavnim eksperimentima pokazala da važne odluke – s kim ćemo se vjenčati, koju ćemo kuću (ili cipele!) kupiti i sl., donosimo sekundu-dvije prije nego što smo svjesni da smo ih donijeli - ta se aktivnost 'vidi' u mozgu. Dakle, velike, važne odluke donosimo iracionalno, na osnovi emocija, a onda se racionalni dio mazga pobrine, kao dobar advokat, da prvo vama kao osobi, a onda i drugima, objasni da je ono što je bilo iracionalno zapravo najracionalnije moguće. Racionalni dio mozga munjevitom brzinom skuplja dokaze da je baš ta odluka najbolja, pa mislimo kako smo bili pametni, a odluka je donesena nesvjesno i izražena u vidu emocije. Kad tako uzmete u obzir individue, i kompleksnost interakcije između individua, bračnog para, ljubavnog para, obitelji, sela i grada, političkih partija, država, to je toliko kompleksno da o tome nemamo pojma. No ljudi imaju potrebu i drskost o tome 'filozofirati', i te svoje ideje na neki način 'prodavati', za utjecaj u društvu, za privilegije ili za pare, i tako se stvara znanost od ne-znanosti, jer to još nije znanost.

Vrlo ste kritični prema znanstvenim dosezima u području kojim se bavite. Govorile ste o tome i u svom zaključnom predavanju posvećenom prof. Mariji Alačević na Kongresu hrvatskih genetičara.

Mi ne poznajemo dovoljno ljudsku biologiju da bismo riješili problem teških bolesti kao što su Alzheimerova i Parkinsonova bolest, tumori itd. Iako imamo mnogo podataka, nitko ih ne razumije te pojma nemamo o pravim uzrocima, pa zato nismo ni blizu lijeku, a čovječanstvo je investiralo monumentalne napore i troškove - bez usporedbe s bilo kojom znanstveno-tehnološkom avanturom. Samo u zadnjih pola stoljeća, izračunao sam, radi se o milijunima istraživača/liječnika i tisućama milijardi dolara koje su u svijetu investirane na 'ciljana istraživanja', a možda su krivo naciljana…. Da su rekli: 'Znanstvenici, istražujte što hoćete', s tim bih se složio, međutim, te su pare utrošene i danas više nema para za slobodna znanstvena istraživanja. Morate obećati da ćete riješiti neki velik problem, raka primjerice. Kolike su milijarde za to utrošene, a koji su rezultati? Uspjeh je gotovo nula. Zašto? Jer kad su istraživanja ciljana (kad vam nešto jako treba), vidokrug je sužen i mogućnost da promašite je golema. Nobelovac Jean Perrin, fizičar, rekao je 1936.: 'Nisu liječnici izmislili rendgenske zrake jer su željeli gledati unutrašnjost živog organizma. Da su dobili zadatak da pronađu način na koji će gledati u ljudski organizam, a da on ostane živ, još ne bismo imali rendgenske zrake'. Otkrili su ih fizičari, slučajno, nisu ni znali što su otkrili, pa su ih nazvali X zrake, kasnije su im dali ime po Röntgenu, a onda se ispostavilo da se pomoću njih može gledati unutrašnjost živog organizma. U istraživanjima tih fizičara nije bilo svrhe. Da je bilo, ni danas ne bismo imali rendgen. Fleming je prvi antibiotik, 'lijek protiv tuberkuloze', otkrio zahvaljujući slučajnoj pogrešci, nitko njemu nije platio da se bori protiv infektivne bolesti… Oni koji odlučuju o raspodjeli novca za znanost to ne razumiju.

Miroslav Radman | Author: Nel Pavletić/PIXSELL Nel Pavletić/PIXSELL

Svoj institut volite uspoređivati s rječicom koja traži prečac, prodornija je, hrabrija, dovitljivija od mainstreama, koji teče utabanim koritom… Za takav, neovisan pristup istraživanjima, zalagali ste se već kao mlad znanstvenik…

Da, opsjednut sam time! Uživam u rizičnoj inovaciji. Ne radim, i nikad nisam radio, u nekom kognitivnom 'kanjonu' kojim već teče neki moćni mainstream. Meni to nije izazov, ni avantura, a opredijelio sam se za znanost jer sam po prirodi avanturist. Volim riskirati, svačim sam se bavio, i raznim sportovima, jer kad riskiram svoj život, to znači da ga imam. Za mene je najvažnije pobuditi svoje emocije, osjećati uzbuđenje, 'susciter les emotions', kako kažu Francuzi. Jer emocija je najbolji dokaz da smo živi. Nakon što smo dobili šansu da se rodimo, najvažnije je samo jedno pitanje – jesam li još živ? Samo je to pitanje važno, sva ostala su sitnice i detalji u kojima se gubimo. A za to vam treba dokaz. Cogito ergo sum, Descartesov zaključak: 'Mislim, dakle jesam', to je bullshit, jer dobro znamo da u trenucima u kojima najmanje sumnjamo da smo živi, u vrijeme orgazma, meditacije, ne razmišljamo, nego osjećamo. A osjetiti da si živ nije tako evidentno. Kako znaš da si živ? Čovjek je živ i dok je pod anestezijom, živ je dok spava, i srećom ne strahujemo svake večeri kad idemo spavati hoćemo li se probuditi, što je moguće. Dakle, cilj svega što radimo je - uzbuditi se! Uzmimo kao primjer Billa Gatesa, za kojeg bismo mogli misliti da mu je novac bio najvažniji u životu. Ali došao je do 100 milijardi i onda je skužio: ako zaradi još deset, što nije lako, to nije uzbudljivo - samo 110, i - onda se počeo uzbuđivati trošenjem para. Nakon toga je 98 posto svojih para dao. Shvatio je da se sad uzbuđuje više trošenjem para nego daljnjim zarađivanjem. Dakle, tu su u pitanju emocije. Isto vrijedi za Majku Terezu, ali i za Jacka Trbosjeka, jer ima i perverznih emotivnih potreba. Njega je uzbuđivalo nekome otvoriti trbuh jer je bio bolestan. Mozart, Hitler, nogometne utakmice, sve su to uzbuđenja, a to je najvažnije nakon golog preživljavanja. Potreba za uzbuđenjem svima je zajednička. Emocije su prolazne, efemerne, dođu i prođu, ali nas pokreću. Osjećam, dakle jesam! To su stanja u kojima se ne razmišlja nego osjeća, može to biti meditacija, no čovjek se itekako osjeća živ, kao dio velike prirode. Pokušajte zamisliti da ništa ne osjećate. Bili biste komad mesa koji uzima kisik i izdiše ugljični monoksid. Mislim da se o tome radi, i kad bi ljudi bili toga svjesni, više bi se relaksirali, bili bo bolji ljudi. Jednom prije dvije godine, kad sam gledao u more i relaksirao se, mislio sam: 'Što izvodiš kerefeke, idi lovit ribu', no jasno mi je da me znanost najviše uzbuđuje. Svjestan sam da sam postao majstor i dobro ispekao svoj zanat, i uživam u svojoj izvrsnosti kao što najbolji tenisač uživa kad pogodi neki kut terena, o čemu ja ne mogu ni sanjati. Emocije pokreću svijet.

Zašto su američke škole dobre? Kakve bi škole trebale biti da bi u njima stasali kreativni, slobodno misleći ljudi?

Amerika bi bila vrlo žalosna i siromašna zemlja da nema stotinjak sveučilišnih kampusa, MIT, Harvard, Stanford , Yale..., koji su lokomotiva američke kreativnosti i inovacija. Tamo dolaze najveći talenti i avanturisti iz cijelog svijeta - sreća za njih - jer su tamo sjajni uvjeti za ljude koji znaju što vole i žele. Mislim da djetetu treba omogućiti degustaciju raznih profesija i aktivnosti kako bi dobilo priliku vidjeti nije li pukim slučajem neki Mozart, Tesla ili Picasso. Neka dijete što prije otkrije svoj urođeni talent (za koji nije zaslužno, niti krivo ako ga nema), a to će se prepoznati po tome što to rado radi. Vidi svoj uspjeh i on ga ushićuje. To prvo treba razvijati kako bi dijete steklo samopouzdanje jer samo kad je dijete sigurno, otvorit će se prema svijetu, učiti, i u tome će uživati. U obratnom se razvija strah: loš si, glup, kilav u sportu, nemaš sluha, i dijete se zatvara prema učenju i prema svijetu. U redu je učiti pisati i dva plus dva, ali ništa drugo - povijest, geografija, gramatika, sve je to za kasnije, nego degustacija profesija. Svatko ima talent za nešto više nego za nešto drugo, i taj talent treba otkriti i omogućiti da to razvija. Tako se rađaju individualna sreća i produktivnost i bogatstvo društva.

Miroslav Radman | Author: Nel Pavletić/PIXSELL Nel Pavletić/PIXSELL

Tko je tu ključni pokretač? Roditelji, učitelji?

Sustav ne valja. Nastavnici ne vole svoj posao jer on nije cijenjen, bijedno je plaćen u usporedbi s mešetarima, pa često ne vole djecu, jer za njih nemaju vremena ni energije. Taj sustav zanemaruje nagrađivanje za uspjeh, a strogo kažnjava za ono što u nečijoj percepciji nije dobro. U francuskim i našim školama težina kazne za ono što nastavnik percipira kao krivo ili loše daleko je veća nego nagrada za ono što je dijete napravilo dobro. U Americi je obrnuto i svaka im čast. Najvažnije je otkriti talent. U Economistu je bio čanak pod naslovom 'Brains business', biznis znanja, koji iznosi zaključak da je danas u svijetu najbolji sustav visokog obrazovanja američki. I to zato što nema sustava! Ministarstvo u SAD-u ne propisuje ništa. Svaki koledž i sveučilište radi po svome, eksperimentira, jer ima slobodu da to primijeni i da pravi svoje, ne tuđe, pogreške te da ih odmah ispravlja. Nema sustava ni za troje djece iz iste obitelji. Nešto što je dobro za jedno dijete traumatizirat će drugo dijete, i to je dobro, jer smo različiti, a ne klonovi i roboti. Obrazovni sustav je nepotreban; bilo bi najbolje imati individualizirano obrazovanje jer smo, nasreću, različiti. Potrebno je samo dosta novca da se odrasli pozabave djecom tako da ih ne kastriraju rigidnim programima nego da dopuste njihovim talentima da se razvijaju. Kad voli ono što radi, onda čovjek ima uspjeha i postaje majstor svog zanata, i kad se takav čovjek počne zanimati za druge stvari, obično mu i one idu jer je naučio metode. Takvi postaju najbolji majstori, najbolji ribari, najbolji graditelji gitara, najbolji nefrolozi…Djeca nam trebaju postati majstori, da osjete kako uživaju u onom što rade, a uživat će samo ako otkrije svoj urođeni, dakle nezasluženi, talent. Po meni, jedini način da društvo najviše profitira od kreativnosti i produktivnosti svoje populacije je da svatko radi ono za što je prirodno talentiran. Na to se treba koncentrirati, prije nego na povijesne datume, interpretacije, religije, tradicije, to je sve samo okretanje glave unazad, a moraš trčati naprijed, kao Crvena Kraljica Lewisa Carrolla, koja kaže Alisi: 'U mojoj zemlji, da bi ostala na mjestu, moraš trčati što brže možeš, a ako nekamo želiš stići, moraš trčati još dva puta brže'. Mi učimo povijest, o kojoj i ne znamo puno, iskrivljujemo je, gledamo unatrag i kočimo svoju djecu, koja onda ne mogu uspjeti u životu. Izašao sam iz Povjerenstva za kurikularnu reformu jer mislim da se u reformi školstva bavimo tehnikalijama, brinemo se o Bologni ili ne znam čemu. Ni sebe ni svoju djecu ni unuke ne bih tako odgajao. Nisam htio biti licemjer i sudjelovati u tome jer ne vjerujem u pozitivan efekt fiksnih kurikuluma. Nama nisu jasne osnovne smjernice. Premijer i predsjednica upravljaju brodom koji se zove Hrvatska, a bave se malim šarafima, konopima i čvorovima, dok nitko nije jasno rekao kamo uopće idemo. Nemamo ni vizije ni kapetana – možda je to čak i opravdano kad se uđe u velike integracije kao EU?!

Utječe li genetika na našu sposobnost učenja?

To je kao da pitate je li nacrt arhitekta važan za gradnju nebodera. Genetika je presudna. Tek kad nema genetskih problema, može se vidjeti efekt okoliša. Odgovorit ću primjerom jednog istraživanja objavljenog u znanstvenom časopisu Science. Grupa istraživača u Americi dobila je dozvolu upoznati i usporediti jednojajčane blizance kojih se majka nakon porođaja odrekla i odrasli su u različitim obiteljima, te nisu ni znali da imaju brata ili sestru. Njih 172 para. Ti su ljudi tad imali 30, 40, 50 godina. Temeljito su istražili, i usporedili ih s blizancima koji su odrasli u istoj obitelji, kao što je to obično slučaj. Sami istraživači su bili zapanjeni rezultatom: oni koji su odrasli u sasvim različitim obiteljima, jedan na farmi u Millwaukeeju, drugi kod profesora na Harvardu, ti monozigotni blizanci koji nisu ni znali za postojanje onog drugog, daleko su sličniji od onih koji su odrasli zajedno! Interpretacija istraživača bila je da je kompeticija dviju jedinki koje žele istodobno istu stvar unutar jedne zajednice tako velika i opasna da su se naporom razlike među njima povećavale kako bi opstali u tako kompetitivnoj situaciji. Dok su ovi u dvije obitelji različitih kultura i statusa odrasli bez te kompeticije i sve razlike za koje mislimo da su fundamentalne bile su manje važne nego kompeticija. U sažetku su bili jako oprezni i u zadnjoj rečenici su istaknuli kako ne žele reći da se ne isplati ulagati u edukaciju, jer je evidentno što ona znači. Očito, da se Mozart rodio u Maslinici na Šolti, gdje nije bilo ni jedne gitare, a kamoli klavira, on sigurno ne bi postao slavni skladatelj, možda bi samo lijepo pjevao, ili bio čudak.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 2/3
  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • nelson 09:18 16.Listopad 2018.

    uvijek isto

  • patkovic 08:57 16.Listopad 2018.

    a one tablete protiv starenja?