Srce je najvažniji organ u našem tijelu, reći će mnogi. Kad osoba doživi infarkt, srčani udar, za njegov je spas važna svaka minuta. Srce ovisi o redovnom i stalnom priljevu kisika, a bilo kakva promjena, dovodi do umiranja. Pitanje je minuta. U većini slučajeva brza reakcija liječnika može spasiti pacijenta. No nažalost oni koji prežive srčani udar često ostaju s dugotrajnim posljedicama, a gotovo polovica njih u roku od pet godina umire.
"Tijekom vremena njihovo srce postaje toliko slabo i više ne može podnijeti protok krvi. Srce se samo ugasi", rekla je Sanjay Sinha, kardiologinja s bolnice u Cambridgeu za BBC.
Sinha radi u timu znanstvenika koji najavljuju kako bi se tijekom sljedećih nekoliko godina mogla razviti nova alternativa spašavanju srca - žive, kucajuće srčane zakrpe. Poseban izazov leži u činjenici što srce za razliku od drugih organa, poput jetre i kože, ima ograničene mogućnosti samoizlječenja. Naime, srčane stanice repliciraju se jako sporo i samo 0.5 posto u jednog godini, što nije dovoljno kako bi se popravila nastala šteta.
Umjesto toga, mrtve stanice zamjenjuju debeli slojevi tvrdog tkiva i ti dijelovi srca jednostavno prestaju s radom. Jedinu šansu za život pacijenti sa srčanim problemima imaju uz transplantaciju srca, koje pak ovise o donatorima, no njih nema toliko da bi mogli zadovoljiti svu potražnju.
"Mislim da nikada nećemo imati dovoljan broj donatora jer nikada nemamo tisuće mladih ljudi koji umiru zdravog srca. Malo je ljudi koji umiru sa snažnim srcem koje se može upotrijebiti u transplantaciji", naglašava Sinha.
Matične stanice mogle bi biti idealna alternativa. Tijekom kliničkih ispitivanja znanstvenici su pokušali 'popraviti' oštećeno srce ubrizgavajući u njega pojedinačne matične stanice - koje se mogu izvući iz pacijentove krvi ili koštane srži i ubrizgati direktno u srce. Ovaj je pristup bio uspješan i regenerirao oštećene krvne žile te poboljšao prijenos krvi u srce. No nije se pokazao uspješan u rješavanju glavnog problema - kako uzgojiti izgubljene, uništene dijelove srčanog mišića.
Vjeruje se da je tome tako zbog toga što 95 posto ubrizganih matičnih stanica zapravo ne stigne do srca jer se ubrzo izgube u krvotoku. Znanstvenici su promijenili pristup i rade na razvoju srčanih zakrpa. Ovi mali, živi komadići srčanog mišića, manji su od 2.5 centimetara, debljine jednog centimetra i razvijaju se u laboratoriju. Za njihov razvoj potrebno je oko mjesec dana.
Napravljeni su do krvnih stanica i reprogramirani u određeni oblik matičnih stanica koje se mogu pretvoriti u bilo koju stanicu u ljudskom tijelu - u ovom slučaju mišićne stanice srca, stanice krvnih žila i epikarda, srčane membrane. Nakupine srčanih stanica zatim se uzgajaju na način koji ih veže u formaciju nalik stvarnom srčanim tkivom.
"Vjerujemo kako će ove zakrpe imati više šanse za prirodnu asimilaciju u pacijentovom srcu, i bit će to kreiranje potpuno funkcionalnog tkiva koje kuca i komunicira s ostatkom", naglašava Sinha. Istraživanja će se u početku provoditi nad životinjama, a ako sve prođe u redu, za pet godina očekuje se početak testiranja na ljudima, piše BBC.
"Pacijenti s posebno teškim zastojima srca trebat će mnogo zakrpa na različitim mjestima kako bi se srce prilagodilo oštećenju", rekao je profesor Tim Kamp sa sveučilišta u Wisconsinu.
Najveći izazov znanstvenicima predstavljaju i električni impulsi srca, tj. kako novu zakrpu integrirati u srce i osigurati normalan rad. Bilo koja abnormalnost ili pogreška može dovesti do aritmije, nenormalnog srčanog ritma.
"Možemo staviti zakrpu na srce uz pomoć naših uređaja ali ne možemo ih prisiliti da se 'rukuju', povežu. Nadamo se da hoće. Predviđamo kako će električni signali koji prolaze kroz srčani mišić, poput vala prihvatiti i zakrpu", naglašava Kamp.
