Jane Brody prvi se put zapitala kako bi to bilo patiti od hipohondrije nakon što ju je proljetos alergija na pelud stala tako mučiti da tjednima nije prestajala kašljati. Čak i nakon antihistaminika. Ležala bi u svom stanu u Brooklynu, piše ona za New York Times, i razmišljala da nije možda pneumonija... Ili rak grla zbog godina ispijanja vruće kave na slamku... Tko zna kako bi se stvari završile da na kraju kašalj spontano nije prošao nakon što su višednevne kiše pročistile zrak od peludi.
Tada se zapitala kako bi to bilo doista oboljeti od hipohondrije, stanja kliničke tjeskobe izazvane strahom pacijenta od toga da možda ima nedijagnosticiranu smrtonosnu bolest. Hipohondrija se od 2013. više ne vodi kao poremećaj. Danas je riječ o kombinaciji poremećaja somatskih simptoma i anksioznog poremećaja ili tjeskobe. Dr. Jeffrey P. Staab, specijalist za psihosomatsku i behaviorističku medicinu na Klinici Mayo, kaže da su bila potrebna dva desetljeća istraživanja kako bi se došlo do koncepta koji eliminira fokusiranje na medicinski neobjašnjene simptome.
Umjesto toga nove dijagnoze fokusiraju se na nerazmjernu pažnju na tjelesne simptome i pretjeranu brigu na zdravlje, što sve, kad se adekvatno objasni, pacijentu može biti dovoljno uvjerljivo. "Tjeskobnost u vezi zdravlja i strepnju nad svojim tijelom pacijenti puno bolje razumiju kad shvate da oni doista mogu imati te probleme unatoč onome što m pronađu liječnici", napisao je u izvještaju za stručni portal.
"Shvatili smo da nam je puno lakše pomoći pacijentima ako pronašemo što njima doista jest problem, umjesto da tražimo što im nije problem." Kod pacijenata s poremećajem somatskih simptoma, kronični simptomi dovode do pretjerane brige, strasa i uznemirenja da je posrijedi nešto ozbiljno, što ih tjera da traže ponavljanje pregleda koji im rijetko donose oslobađanje od straha unatoč negativnim nalazima. U stvari, negativni nalazi mogu stvar čak i pogoršati, jer se pacijent počinje bojati da mu nikada neće otkriti što mu je.
Do pet posto pacijenata koji odlaze liječniku vjeruju da imaju ozbiljnu, nedijagnosticiranu bolest koju se ne može utvrditi. Stalno prisutna tjeskoba dovodi do toga da i ona sama postaje opterećujuće oboljenje. Takvi pacijenti vjerojatno će inzistirati na tome da primaju nedovoljnu liječničku skrb. Čak i njihovi liječnici mogu se početi čuditi da su možda previdjeli nešto što bi moglo objasniti pacijentove simptome.
Pacijenti s patološkim anksioznim poremećajem odnosno tjeskobom mogu ili ne moraju imati rijetku bolest, no ono što oni osjećaju jest zapravo pretjerana tjelesna osjetljivost poput znojenja ili rapidnog ubrzanja otkucaja srca što može dovesti do ekstremne anksioznosti da možda pate od teške, pritajene bolesti. Stalno traže što im je. Svaki kašalj je upala pluća, svaka bol u prsima srčani udar, svaka glavobolja možda je tumor na mozgu ili moždani udar.
A takva opterećenost u životu na kraju ih može dovesti do gubitka prijatelja ili obitelji. U posebnu skupinu tog poremećaja spada i stalni strah da su ugroženi opasnim bakterijama; iz zraka u kupaonici, u avionu, u kuhinji. Često ih zovu bakteriofobima, oni možda u javnosti nose maske za lice, peru ruke desetke puta dnevno, svaku površinu prskaju sredstvom za dezinficiranje prije nego što je dotaknu.
Nedavno su istraživači bakteriofobima dali novi razlog za strah; vrući zrak iz sušila za ruke u javnim zanodima za koje se ispostavilo da usisavaju bakterije iz okoline i ispuhuju ih na ruke tijekom sušenja. Ispostavilo se, kako su otkrili istraživači za British Journal of Psychiatry, da se problem može i pogoršati ako se njihova pozornost upućuje na zastrašujuću potencijalnu zdravstvenu katastrofu. U stvari, tjeskova zbog zdravlja može se zavrtjeti u krug.
Strahovi u vezi srca mogu se pogoršati fizičkim simptomima koji se razvijaju kao posljedica tjeskobe od obolijevanja. Potom sama anksioznost može prouzročiti ubrzani rad srca, bol u prsima, vrtoglavice i znojenje, što pacijent krivo tumači kao znak fizičke boesti. Stručnjaci kažu da se to može vrtjeti i u obiteljima. Oni koji imaju bliske srodnike s problemom, vjerojatnije će razviti strah od njih. Netko tko je odrastao uz osobu s ozbiljnim problemima srca, vjerojatnije je da će kasnije u životu razviti strah od obolijevanja.
Psihijatri su dugo smatrali da takva stanja prouzročuju neke vrste trauma, tragedija ili unutarnjih konflikata. Dr. Staab kaže da, nakon što nisu uspijevali pronaći te traume, a nisu ih uspijevali naći niti pacijenti, sada napokon mogu te simptome promatrati na pozitivan način, pa pacijentima mogu pomoći da ih prevladaju. Novi pristup dijagnozi omogućava liječnicima da koriste kraće i puno uspješnije načine tretiranja problema bez "kopanja po prošlosti".
Kognitivna behavioralna terapija danas je najpreporučavanija metoda. Ona pacijentima pomaže da prepoznaju vjerovanja i osjećaje koji hrane problem, te da potom usvajaju zdravije obrasce razmišljanja i ponašanja. Odnosno, takva terapija razbija njihova nerealne ili štetne misli i ohrabruje ih da ih zamijene puno racionalnijim idejama. Dr. Staab priznaje da su i sami liječnici ranije imali problema s tjeskobnim pacijentima.
"Kad ne bismo uspijevali otkriti uzrok nekog simptoma, uvijek se nametao strah da naprosto nešto nismo dovoljno dugo ili dovoljno temeljito istražili. Sada se usuđujemo ustvrditi da je preokupacija nekog pacijenta njegovim fizičkim simptomima viša od normalnog za očekivati, bez obzira postojala dijagnoza ili ne", napisao je.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
njima i nema lijeka oni su uvijek u mislima da ce se razboljeti...
Dobrodošli na najbolju stranicu sex dating ==> Sexydrom.com