To da osobe zlostavljane u djetinjstvu, na bilo koji način, tijekom života razvijaju povećani rizik od psihičkih i neuroloških poremećaja, poznato je odavno. Posljednjih godina pojavile su se naznake i o tome da zlostavljana djeca već samim odgojem vlastite djece na brojne načine mogu traumu prenijeti i sljedećoj generaciji.
Skupina znanstvenika s Harvarda i Sveučilišta British Columbia sada je istražila mogućnost da seksualno zlostavljanoj djeci trauma ostaje upisana u njihovom genetskom kodu, što znači da bi traumu genetski u tom slučaju trebali prenijeti i svojim potomcima. Znanstvenici su proučavali ovu mogućnost na uzorku od 34 muškarca kod kojih su ispitivali pojavu DNK metilacije, odnosno takvu pojavu pri kojoj dolazi do mijenjanja ekspresije gena.
Proučavane muškarce podijelili su u tri kategorije: one koji uopće nisu zlostavljani u djetinjstvu, one koji su u manjoj mjeri zlostavljani i oni koji su teško zlostavljani. DNK metilaciju znanstvenici su ispitivali iz stanica sperme kako bi mogli direktno otvoriti vrata prema daljnjem zaključku da bi svaka promjena u DNK koju bi eventualno uočili, značila da je za očekivati da se određene genetske promjene uslijed traume, vjerojatno prenose i na potomke.
Uočili su da promjene postoje, i to da iznose 6,2 posto ukupne DNK metilacije. Utvrdili su i to da je kod zlostavljanih muškaraca promjenama obuhvaćeno 12 područja u lancu DNK, i to onima koja su povezana s funkcijom neurona, regulacijom masnih stanica, te imunološkim sustavom. Sljedeći korak je bio testiranje rezultata i preliminarnih zaključaka. Uzeli su nekoliko desetaka uzoraka DNK od osoba za koje su samo kontrolori znali kojim osobama pripadaju.
Istraživači su potom na osnovu promjena koje su uočili, napravili poseban marker i pomoću njega krenuli pogađati koji DNK uzorak pripada zlostavljanoj, a koji nezlostavljanoj osobi u djetinjstvu. Uspješnost pogađanja bila je 71 posto, te je daljnja namjera znanstvenika da, osim što nastavljaju istraživati utjecaj zlostavljanja u djetinjstvu na ljude, razviju i metode kojima bi se zlostavljanje moglo dokazivati, primjerice, čak i na sudu, i to godinama ili čak desetljećima nakon što je zločin počinjen.
No, isto tako to otvara i prostor da se razviju terapeutske metode kojima bi se trauma izbrisala iz DNK.
