Sloj mulja od mikroskopskih fosila mogući je uzrok nekih od najvećih klizišta tla na svijetu, otkriva nova studija. A najveća klizišta tla ne događaju se na kopnu nego na morskom dnu, navodi Live Science. Primjerice, vulkanskoj erupciji na Svetoj Heleni iz 1980. okidač je bio kolaps tri kubična kilometra stijena. Ili, prije 8150 godina megaurušavanje tla u moru kod Norveške u more je poslalo čak 1000 puta više materijala od onog na Svetoj Heleni.
Podvodna urušavanja tla nisu samo nevolja za živa bića u moru; ona mogu prouzročiti katastrofalne tsunamije koji potom mogu poharati kopno. Dodadašnja znanstvena istraživanja ukazivala su na vjerojatnost da je događaj kod Storegge u pradavna vremena kod Norveške, megurušavanje na dnu mora, prouzročilo tsunami koji se na obalu obrušio valom visokim 20 metara.
Istraživanje Morelie Urlaub, stručnjakinje za more iz Centra Geomar Helmholtz za istraživanje oceana iz Kiela navodi da bi čak jedna petina svih tsunamija mogla biti prouzročena klizištima tla na morskom dnu. Ona je dodala opasnost po ljude već i prije dolaska tsunamija do kopna: "Takva klizišta prijetnja su ljudskoj infrastrukturi na morskom dnu, poput instalacija povezanih s bušenjem plina i nafte, plinovoda i naftovoda, internetskih i telekomunikacijskih kabela..."
Vrlo neobično je to što se najveći broj podvodnih odrona događa na terenima pod nagibom manjim od pukih tri stupnja, što je skoro pa horizintalno. Geološki nalazi ukazivali su na to da bi uzrok moglo biti stanje u kojem su široka područja kliznula zato što su se nalazila na tankom sloju izrazito slabog tla koje je ležalo na puno čvršćem i stabilnijem terenu. Za takve odrone znanstvenici su nudili niz mogućih objašnjenja, no Urlaub i njeni kolege identificirali su točan uzrok jednog pradavnog odrona.
Bila je riječ o tankom sloju mulja nastalom fosilizacijom mikroskopskih bića. Analizirala je uzorke iz bušenja oceanskog dna, točnije podatke iz 1980., da bi shvatila da ti uzorci sadrže uzorke morskog dna koji potječu od odrona koji se dogodio prije 149.000 godina uz sjevernu obalu Mauritanije kod Cap Blanca. Bila je riječ o otklizavanju čak 30 kubičnih kilometara tla s podloge koja je bila pod nagibom od samo 2,8°. Urlabu je dalje proučavala i shvatila da je sloj s kojega je teren ogromnog volumena otklizao, bio debeo samo 10 metara.
Taj sloj bio je bogat diatomima, jednostaničnim algama koje žive u prozirnim mikroskopskim ljušturama. Kad takva alga ugine, iza nje ostaje mikroskopska ljuštura, a nebrojene milijarde tih stvorenja iza sebe ostavljaju široke naslage izrazito likvidnog mulja. Takve nakupine inače su uobičajene na obodima mnogih kontinenata i na ovom koji je Urlaub proučavala, nalazio se sloj nataložene gline.
Kako se tisućama godina glina taložila, tako je njena sve veća masa sve snažnije pritiskala sloj mulja sačinjen od fosiliziranih jednostaničnih alga. U trenutku kad je pritisak postao kritičan, masa je svojom težinom istisnula vodu iz mulja nastalog iz algi, voda je mogla krenuti samo prema površini, granici između mulja i gline.
A to je značilo da je voda sasvim oslabila povezanost dva sloja, te je 30 kilometara kubičnih gline otklizalo u stranu niz skoro nikakav nagib, ali glatko kao da klizi po staklenoj nauljenoj površini. Konačno, za tako masivnim obrušavanjem, uslijedio je i divovski tsunami.
