Novozelandska meteorološka agencija Metservice objavila je vijest da je u utorak 8. svibnja izmjerila najviši val ikada registriran na južnoj Zemljinoj hemisferi. Val visok 23,8 metara zabilježila je Metserviceova oprema kod plutače usred Antarktičkog oceana, kod Campbellovog otoka, oko 500 kilometara južno od Novog Zelanda. Prethodni najviši val izmjeren je prije šest godina kod Tasmanije, također u Antarktičkom oceanu, no ovaj val sada nadmašio ga je za oko 1,8 metara.
Ovo područje i inače je poprište žestokih oluja uraganske siline, a valovi lako dosegnu ekstremne visine zato što je riječ o području u kojem se stotinama, tisućama kilometara na sve strane prostire more bez ikakvih prepreka. Kako se mjerna postaja na solarni pogon na Campbellovom otoku pali samo na 20 minuta tijekom svaka tri sata, lako je moguće, meteorolozi čak smatraju i da je vjerojatno, da su ekstremni valovi tog dana na tom mjestu bili i viši, sve do 25 metara.
Premda se to u izvještaju ne navodi, očito je bila riječ o tzv valu skitnici ili čudovišnom valu. Riječ je o ekstremno opasnoj pojavi na moru, o takvim valovima koji se potpuno iznenada, bez ikakvog nagovještaja da se nešto događa, pojave a da ekstremno odudaraju od vremenskih prilika na moru u tom trenutku, primjerice, da bez problema dosegnu dvostruku visinu najviših valova koji se očekuju u takvim uvjetima.
Nije riječ o cunamijima, nije riječ o megacunamijima, niti o velikim valovima tijekom orkanskih oluja iz svoje pradavne profesionalne mladosti o kojima je pričao djed umirovljeni pomorac. Tisućama godina, još od pamtivijeka pomorstva, ljudi su pričali o ovakvim i onakvim legendama s mora i u pravilu su ih slušatelji doživljavali kao posljedicu pijanih, hvalisavih pretjerivanja, dramatiziranja.
Ali, priče su bile dramatične, zanimljive, među njima i one koje su spominjale da je ovaj ili onaj brod sasvim iznenada pogodio val poput brda i potopio ga. 1826. od ismijavanja u javnosti stradao je francuski znanstvenik i kapetan Jules Dumont d'Urville koji je prijavio da je s trojicom kolega vidio 33-metarski val u Indijskom oceanu. Mnogi su tada smatrali, a nije se puno promijenilo sve do relativno nedavno, da valovi koji nastaju uslijed vjetra, meteoroloških prilika, znači ne kao cunamiji, ne mogu biti viši od 9 ili 10 metara.
Kako su se razvijali kompjutori i meteorološki modeli, izračunalo se da val najviše može doseći visinu od 15 metara da bi bio dovoljno učestao za nekakvo promatranje tijekom ljudskog vijeka. Za valove od 30 metara, govorili su proračuni, smatralo se da se mogu pojaviti samo dvaput u 10.000 godina. No, to se nije uklapalo u vrlo čudne incidente s valovima višima od 20 metara koji su se znali primjećivati.
A istodobno su povremeno diljem svijeta, unatoč svoj tehnologiji koja se primjenjivala u brodogradnji, neki od najvećih prekooceanskih brodova povremeno tonuli bez objašnjenja. Sve dok norveška naftna multinacionalna kompanije Statoil 1994. godine na svoju platformu Draupner 160 kilometara od južne norveške obale nije postavila najmoderniju meteorološku mjernu opremu.
Bilo je tu čak i lasera, a platformu su izgradili tako čvrsto, računajući da bi morala izdržati čak i udar vala za koji se tada vjerovalo da je moguć jedno u 10.000 godina – visine od 19,5 metara. A onda, oko 15 sati na Novu godinu 1995., brzinom od 72 kilometra na sat na platformu se obrušilo čudovište više nego dvostruko više od valova koji su tada jurcali uokolo – val visok 25,9 metara. Bilo je to 6,4 metara više od onoga što se smatralo da se događa jednom u 10.000 godina.
Ako tko i ne bi vjerovao onome što je izmjerila oprema, val je na odgovarajućoj visini porazbijao prozore i tako neku opremu, pa nije bilo sumnje da je to bilo to. I onda se netko sjetio da je izvjesni Laurence Draper još 1964. na američkom Nacionalnom institutu za oceanografiju pisao o "freak waves", "nakaznim valovima", te da je godinama govorio da "stare mornarske priče nije preporučljivo ismijavati". Kako je u 90-ima došlo do tehnološkog buma, odjednom su se stali gomilati izvještaji o valovima skitnicama.
Mnogi od njih bili su monstruoznih dimenzija. 2000. godine britanski oceanografski istraživački brod RRS Discovery registrirao je kod 20-metarske hridi Rockwell uz škotske obale val visok čak 29 metara. Odjednom se stalo razumijevati da takvi valovi uopće nisu niti tako rijetki. Dovoljno su rijetki, ispalo je, da ih se ne viđa baš svako malo, a i, kako se pojavljuju skoro isključivo daleko na pučini, malo tko od onih tko na njih naiđe svojim brodom, to i preživi.
Jedan od onih brodova za koje se vremenom pretpostavilo da je stradao od takvog vala, a o čijoj sudbini nije bilo poznato apsolutno ništa još od potonuća 1978., bio je teretno prekooceanski brod MS München, dug 261,4 metara. Znalo se samo to da ga je naglo zadesilo nešto jezivo silovito. Što bi to moglo biti postalo je jasno kad se shvatila potencijalna silina lutajućeg vala.
Dok običan val visine 12 metara udara silinom ekvivalentnoj pritisku 6 tona po metru četvornom, pa najmoderniji brodovi podnose i 15 tona po metru četvornom, val ekstremnih visina, od 30-ak metara, može udariti, danas se smatra, silinom i do 100 tona po metru četvornom. Još kako tako ako brod to zatekne tako da ga udari po pramcu, ali ako ga udari postrance, onda nema šanse.
Tijekom uragana Luis 1995. posada kruzera RMS Queen Elizabeth 2 prijavila je da ih je pogodio val visok 29 metara, da su se održali na površini zahvaljujući tome što je brod podnio nagib skoro vertikalan, boreći se da ga val ne odnese. Vremenom se počelo razumijevati kako dolazi do tako iznenadnih višestruko viših valova od onih koji su tada prisutni na nekom području.
Suštinski, riječ je o tome da uslijed, primjerice, morskih struja koje u tom području idu u drugačijem smjeru od trenutnog vjetra, uslijed promjene nagiba morskog dna, dubine, dolazi do pojave bržih valova. Brži valovi u nekom trenutku sustignu sporije i – odjednom narastu u monstruozan val koji uništava sve pred sobom. Ovakva pojava ubijala je pomorce od antičkih, pa i prepovijesnih vremena do danas, stoljećima su se ljudi smijali rijetkim preživjelima, da bi tek u 21. stoljeću postalo jasno o čemu je riječ i kako to nastaje.
Pritom je usamljeni val neusporedivo opasniji po brodove od cunamija. Cunami nastaje naglim spuštanjem ili podizanjem morskog dna uslijed najsnažnijih potresa, nekad se dogodi i promjena od nekoliko metara. Međutim, cunami je takav da je taj val na pučini tako dug, može biti i kilometrima, da se njegov prolazak na brodu ne mora niti osjetiti. Tek kako val dolazi u plitke vode uz kopno, on se počinje skraćivati, a visina mu ostaje ista i na kraju udara o obalu kao ono što čemu svjedočimo iz dokumentarnih snimaka i filmova katastrofe.
Danas se računa da su tijekom 20. stoljeća usamljeni valovi uništili najmanje 13 velikih brodova. A iz 19. stoljeća potječu dva vrlo sumnjiva, ekstremno monstruozna svjedočanstva. Svjetionik na Eagle Islandu pogodio je 1861. takav val koji je polomio sve stakleno na vrhu svjetionika na visini od 26 metara. Kvaka je u tome što je val prije toga morao savladati i klif visok čak 40 metara. 1900. je na svjetioniku na Hridima Flannan misteriozni val pobio posadu i uništio opremu koja je bila na visini od 34 metara.
