On je to učinio nekoliko puta, posljednji put u Istočnoj Njemačkoj prije točno 60 godina. Vladimir Demihov bio je sovjetski kirurg i pionir transplantacijske kirurgije. Prvu transplantaciju glave uradio je još 1954. godine kada je na vrat s gornje strane nesretnog njemačkog ovčara nasadio glavu još nesretnijeg malog smeđeg psa.
Demihov je u to vrijeme imao 38 godina, u ranijim godinama obavio je već i umjetno srce, 1937., prvu transplantaciju srca i pluća, 1946., prvu transplantaciju jetara, 1948. i mnoge druge stvari, sve doduše na toplokrvnim životinjama.
Njegov primjer inspirirao je američkog neurokirurga Roberta Whitea da 1970. izvede prvu transplantaciju glave na majmunu, što su kolege popljuvali kao barbarski čin, jer nije niti računao s time da će se nesretni majmun poslije toga moći kretati. Ionako je uginuo devet dana poslije.
Njegov rad inspirirao je i južnoafričkog kirurga Christiaana Barnarda da 1967. na Louisu Washkanskom izvede prvo presađivanje srca. Pacijent mu je preživio 18 dana. To je u konačnici dovelo do velikih, višegodišnjih priprema talijanskog neurokirurga Sergija Canavera da u Kini s tamošnjom vrhunskim kirurzima dogovori prvo presađivanje glave kod čovjeka.
A umalo je život proveo kao mehaničar
Ovaj put s namjerom da to bude uspješno. Što se Demihova tiče, on je navodno transplantaciju pseće glave izveo čak 24 puta i s različitim razinama uspješnosti, psi bi živjeli od nekoliko dana do nekoliko tjedana. Posljednju operaciju svijet je najbolje zapamtio zato što je fotografiju tog dvoglavog psa, tehnički dijela jednog nakalemljenog na drugog, objavio Times.
Prve operacije obavljao je tako da je manjim psima, koje bi prerezao, ostavljao prednje šape. Tek poslije to je sveo na nasađivanje same glave. Kao i u slučaju s majmunima, niti ovdje se nije radilo o spajanju živaca, nego samo o vaskularnom i mišićnom povezivanju. Nesretnim psima bi primjerice kralježnice spajao tako što ih je povezivao plastičnim žicama.
Nakon buđenja, dva psa nakačena jedan na drugoga mogli su gledati, njušiti, okusiti, čak i jesti i piti. Iako, sve ono što bi pojeo i popio onaj manji pas, kroz cijev bi iscurilo na pod, jer im probavni sustavi nisu bili spojeni. To što je radio Demihov još je i blaga varijanta u odnosu na ono što su radili njegovi prethodnici na samom početku 20 stoljeća, još prije Prvog svjetskog rata.
Njegov je doprinos medicini bilo ono što je uspijevao postići u odnosu na neodbacivanje organa, te na u to vrijeme nezamislivo radikalne kirurške zahvate koji ne bi ubili pacijenta, odnosno životinju.
Demihov je rođen 1916. godine, na selu, u poljoprivrednom kraju nekoliko kilometara sjeverno od Volgograda. Pravo je čudo što je taj dječak opstao u Rusiji tog doba. Otac mu je poginuo 1919. u građanskom ratu koji je izbio nakon Oktobarske revolucije i majka je sama podizala njega i njegove sestre, čak im omogućivši dobro obrazovanje.
Trebao je biti mehaničar, što je zapravo i bio njegov prvi posao u Staljingradskoj tvornici traktora. Bilo je to 1931. i imao je samo 15 godina. No obrazovni sustav SSSR-a prepoznao je da tog tinejdžera vrijedi primiti na Državno sveučilište u Voronježu. Bio je na fakultetu samo dvije godine, kad je, još 1937. konstruirao umjetno srce i ugradio ga u psa koji je na takav način živio dva sata.
Sovjetski savez bio je fasciniran time što je uspio i praktično odmah prebacili su ga s lokalnog sveučilišta ravno na biologiju Moskovskog državnog sveučilišta. Biografije danas ne objašnjavaju zašto baš psi, ali navode da se još kao tinejdžer jako zanimao za Pavlovljeve eksperimente nad psima.
Američki kolege su mu hodočastili
Glavni razlog zašto su njegova istraživanja u SAD-u i u Europi izazivala takvu pažnju i čuđenje bilo je to što se na Zapadu, prije nego što je on stupio na scenu, smatralo da je transplantacija neizvediva zbog imunološkog odgovora organizma i odbacivanja organa. Smatralo se da se tom problemu neće uspjeti tako lako doskočiti, ako ikad.
Konačno, u 60-ima, došlo je do prave suradnje između liječnika s Istoka i Zapada. Američki liječnici putovali su u SSSR kako bi od Demihova učili tada revolucionarne tehnike, primjerice, korištenje hvataljki kako bi se tijekom operacije zaustavilo krvarenje iz vena i arterija, što je jako skratilo trajanje kirurških zahvata. Do sredine 60-ih Demihov je bio svjetski slavni znanstvenik.
Barnard je prije svog revolucionarnog zahvata na srcu iz 1967. dvaput posjetio Demihova u njegovom laboratoriju u Moskvi i ostao je do kraja života njegov veliki fan. Samo, Demihovu narednih godina nisu cvjetale ruže. Na jednom skupu medicinskih znanstvenika s govornice je predložio osnivanje banke ljudskih organa kako bi ih se tamo čuvalo za potrebe transplantacija.
Takav prijedlog u ono doba zvučao je futuristički, a s obzirom na prirodu teme i grozomoran. Sovjetski akademici su Demihova naprosto pokopali, zahtijevali su zatvaranje njegovog laboratorija. Njegova supruga pričala je, nakon što je on već preminuo 1998. u dobi od 82 godine, da ga je tih nekoliko godina koštalo zdravlja.
Demihov je, istina, ostao na mjestu direktora središnjeg ruskog centra za ljudsku reprodukciju, ali su njegova istraživanja u presađivanju organa jako opala i svijet ga je polako zaboravljao. Tek pri kraju života, u 90-ima, vlasti Rusije priznale su mu doprinos medicini i kratko prije nego što će umrijeti dodijelile su mu orden zasluga domovini.
