Sve do 2001. godine stručnjaci u Nacionalnom Arboretumu Sjeveroistočnog Washingtona nisu imali pojma kakvo blago čuvaju već tri i pol desetljeća. A onda, 8. ožujka te godine, u arboretum su došla braća Shigeru i Akira Yamaki kako bi obišli taj stari bonsai bor, stabalce koje je za njih bilo uspomena na djeda i na obitelj.
Tog dana pukla je senzacija da je riječ o stablu koje je u teglu za cvijeće zasađeno još 1625. godine, da je obitelj Yamaki mali bor njegovala više od tri stoljeća, skoro pa pobožno ga predajući u naslijeđe sljedećoj generaciji.
Konačan šok zaposlenima u arboretumu bilo je kad su doznali da je obitelj Yamaki stoljećima živjela u Hirošimi, te da je to stablo u svom višestoljetnom životu uspjelo preživjeti čak i onaj prokleti ponedjeljak 6. kolovoza 1945. kad je u 8.15 američki vojni Boeing-29 "Enola Gay" iznad grada ispustio jednu od prvih atomskih bombi "Little Boy".
Plutonijska bomba snage 15 kilotona eksplodirala je na visini od 580 metara, plamena kugla bila je promjera 350 metara i u trenutku je temperaturom od 6000°C spržila baš sve što se našlo u epicentru eksplozije na tlu. A stari borić? On se u tom trenutku nalazio u domu Yamakijevih, kilometar i pol dalje i uspio je preživjeti i udarni val i komade zgrade koja se obrušavala i vrućinu i radijaciju. Sve zahvaljujući tome što je bio zaštićen snažnim zidom iza kojega je rastao.
Unuci su pričali da su od obitelji čuli da je stari bonsai majstor Masaru Yamaki, njihov djed, bonsai bor pronašao u podnožju zida, savršeno očuvan. I kako je bila riječ o obiteljskoj baštini koju je obitelj do tada čuvala već 320 godina, u tragediji Hirošime on je, i sam čudesno preživjevši eksploziju nuklearne bombe, nastavio njegovati bor i održavati ga na životu. Uopće, obitelj je tog dana imala ludu sreću. Preživjeli su svi do jednoga.
Udarni val eksplozije je, istina, izbio sve prozore na kući, svi ukućani su imali mnoštvo posjekotina od letećih staklenih šrapnela, ali isto tako nitko od njih tada nije bio na ulici i svi su uspjeli preživjeti bez trajnih posljedica. Čak i radijaciju koja je potom kosila stanovnike Hirošime.
Samo 30 godina poslije, stablo čije je deblo promjera 45 centimetara, Yamaki je darovao arboretumu u SAD-u.
"To stablo nije donirano zbog Hirošime. Bio je to dar prijateljstva i povezivanja dviju kultura", komentirala je prije tri godine za National Geographic Kathleen Emerson-Dell koja sudjeluje u njezi bora.
Razlog zašto je majstor Yamaki donirao stablo bilo je to što se u to vrijeme arboretum u američkoj državi Washington pripremao obilježiti 200 godina od osnutka. I nekako se dogodilo da američki zaljubljenici u prirodu, u stabla i bonsai, nisu znali za ludu povijest svog vrijednog eksponata. Ostalo je zapisano da su braća Shigeru i Akira imali 21 odnosno 20 godina kad su došli vidjeti to stablo po prvi put u životu.
Sletjevši na aerodrom Dulles International, požurili su ravno u arboretum, bez obzira što su iza sebe imali prekooceanski let. Tamo su se pak odmah zaputili u National Bonsai & Penjing Museum i igrom slučaja prva volonterka koju su zatekli i zamolili je da im pokaže gdje se nalazi to stablo, bila je Yoshiko Tucker koja je znala japanski. Ženi je odmah bilo jasno da je na pomolu senzacija. Brzo je pozvala direktora Warrena Hilla, jer su "stigli važni posjetitelji", a on ih je potom osobno odveo do stabla.
Warren je poslije pričao da nije mogao vjerovati čemu svjedoči tog dana, da gleda mlade dečke iz Japana kako puni poštovanja stoje uz bor i da se pred njim otvara jedna spektakularna povijesna priča. Riječ je o stablu japanskog bijelog bora, Pinus parvifolia, koje je obitelj, nasljeđujući ga kroz stoljeća, čuvalo u svom vrtu za bonsai u Hirošimi, koje je također, kao obrt i umjetnička kolekcija, njegovalo nekoliko generacija Yamakijevih.
Washington Post je 2015. objavio članak o tom stablu povodom 70. godišnjice tragičnog bombardiranja Hirošime, kada je arboretum u državi Washington organizirao svečani obilazak tog bića koje je preživjelo eksploziju.
"Čudesno mi je da je Masaru Yamaki mogao darovati tako neprocjenjiv bonsai praktično neprijatelju, a da pritom o tome nije spomenuo niti riječ. Preplavljuju me emocije samo kad o tome i pričam", kazao je tada Felix Laughlin, predsjednik National Bonsai Foundation.
Kratko nakon što je stablo stiglo u SAD, čast da skrbi o njemu pala je u zadatak Jacku Šustiću, čovjeku koji je kurator Bonsai i Penjing muzeja od 2002. godine, sudeći po prezimenu hrvatskih korijena. Objašnjavao je da se stablo mora svakodnevno provjeravati ima li dovoljno vode, ima li kukce, okretati prema suncu dvaput tjedno, te da ga ljeti drže u dvorištu muzeja, a zimi u kineskom paviljonu.
"Jedna od stvari koje ga čine tako posebnim je, ako možete zamisliti, to da je netko o tom stablu skrbio svaki dan još od 1625. godine", pričao je.
Stablo je odavno prošlo svoj maksimalno predviđeni životni vijek od dva stoljeća. U arboretumu je do sada proživjelo oko desetine svog života, a od 2016. njeguju ga u japanskom paviljonu.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
valjda ga dobro plate hihi