Prvo pitanje Richarda Hollinghama bilo je: "Jesu li jestive?" Naravno da su bile. Koliko god je jestivost malo teže spojiva s činjenicom da su tamnozelene biljke rajčica visoke oko jedan metar i ukrašene krasnim crvenim plodovima, zapravo rasle iz bačava s urinom. Dobro, ne bi bile u stanju osvojiti kakvo gastronomsko prvenstvo, bile su malčice gorče nego što je bilo za očekivati, ali definitivno su bile jestive.
BBC je posjetio Njemačku svemirsku agenciju kod Kölna kako bi provjerio na koji to način u najskorijoj budućnosti znanstvenici namjeravaju organizirati uzgoj svježeg povrća u svemiru, konkretno u Međunarodnoj svemirskoj postaji (ISS), na još široj osnovi, te – još i bitnije – je li moguć uzgoj povrća na Marsu. Prema viđenom, očito je itekako moguće. Jens Hauslage, čovjek koji je tu u ulozi biljnog fiziologa, objasnio mu je da sva ta sila cijevi i kontejnera s urinom u prostoriji s biljkama služi kao prototip.
Kao i to da na ISS-u već sad astronauti pomalo hidroponski uzgajaju leću, tu i tamo pokoji list kupusa. Sva voda se reciklira; od pranja, čak od znojenja. A ono što je jučer bilo kava, danas je urin. Svemirska budućnost oslanjat će se na dulje boravke izvan Zemlje, a u tom slučaju, kaže Hauslage: "Trebat ćete više od pukih proteinskih pločica. Zemlja je zatvoren biološki sustav s biljkama koje proizvode kisik i hranu. Potom imate životinje i mikrobe koji provode sve ibe degradacijske procese u tlu.
Bez takvih sustava ne može postojati ni održivi sustav koji bi održavao život u svemiru na duže staze." Većina urina s kojim Hauslage radi u svom laboratoriju je umjetan, pri čemu slijedi točan sastav soli i drugih kemijskih sastojaka ljudskog urina. Manji dio potječe od ljudi, od volontera koji su donirali koliko su mogli. Sustav je ustrojen tako da uz zidove stoje kontejneri iz kojih vode široke cijevi, a u njima se nalazi plovućac čije su šupljine pune bakterija.
I to takvih da jedne pretvaraju amonijak u nitrite, a druge to u nitratne soli, odnosno umjetno gnojivo. Dakle, o tome je riječ. Cijevi uz zidove su šire i mogu obraditi urin od između četiri i šest ljudi. One na sredini prostorije su uže, vode iz manjih kontejnera, ispunjenih urinom dobivenim od ljudi, i njima se može obraditi urin jedne osobe dnevno. U osnovi, riječ je o sustavu koji oponaša točno ono što se događa na Zemlji. Samo što nema nikakvih mirisa.
"Razlaganje urina na ugljični dioksid i amonijak vrlo je brz. A brze su i bakterije u ovim filterima", objasnio je Hauslage. Planovi za budućnost? Sve ovo dio je projekta "Eu:cropis mission", što je skraćenica za "Euglena and Combined Regenerative Organic Food Production in Space". Dakle, raketom SpaceX Falcon 9 u Zemljinu orbitu poslat će dva valjkasta staklenika visine jednog metra i u njemu ovakve kontejnere s urinom, cijevima i sjemenkama rajčica.
Za prvo vrijeme rasta biljkama je potreban kisik, koji će im proizvoditi kolonija zelenih algi. Prvih šest mjeseci staklenici u minijaturnom satelitu rotirat će tako da se oponaša gravitacija Mjeseca, a u drugih šest mjeseci će ubrzati kako bi se oponašala gravitacija Marsa. Rajčice će tako rasti iz urina, proizvodit će usput kisik, sve će nadgledati 16 kamera i Zemlju izvještavati o napretku četiri puta dnevno.
Toliko za prvu ruku, jer postoje i druge ideje i planovi. Ljudski izmet, recimo, nije takvo blago za ove svrhe kao urin, ali bi imao svoje mjesto u koloniji na Marsu, jer sadrži kalij. U svemiru je zlatno pravilo da se ne baca ništa. Zato znanstvenici već razvijaju i sustav u kojem će se mast proizvoditi iz urina pomoću otopine alga.
