Znanstvenicima s Massachusets institute of technology (MIT) uspjelo je osmisliti takav sustav proizvodnje biodizela u kojem bakterije pri proizvodnji goriva upijaju ugljični dioksid, glavni staklenički plin koji uzrokuje klimatske promjene.
Znanstvenicima je postupak zasad uspjelo provesti isključivo u laboratorijskim uvjetima, i to uz produktivnost od pukih 0,19 ulja po litri smjese tijekom sat vremena. Ali svaki početak u laboratoriju oduvijek je bio skroman. Sve što im je trebalo u prvoj fazi procesa bila je bakterija Moorella thermoacetica koju su hranili mješavinom ugljičnog dioksida i ugljičnog monoksida kako bi dobili octenu kiselinu.
U drugoj fazi znanstvenici su se stali zafrkavati s mikrogljivom yarrowia lipolytica koju su stali hraniti dobivenom octenom kiselinom, a ona im je za ukazanu zahvalnost uzvratila uljnim tvarima koje se dalje mogu koristiti u standardnoj proceduri proizvodnje biodizela.
Masovna proizvodnja biodizela na ovakav način još je daleko od ostvarenja, isplativa još i dalje, ali u perspektivi od nekoliko godina zasigurno se može očekivati i to.
Problem s biogorivima koja se proizvode iz poljoprivrednih kultura poput soje, kukuruza i sličnog jest u tome što su bila zamišljena kako bi se moderna industrija, energetski ovisna o fosilnim gorivima, prvenstveno nafti, preusmjerila na goriva čija proizvodnja i potrošnja ne bi značile nova zagađenja klime ugljičnim dioksidom.
Dogodilo se, međutim, to da su proizvođači stali koristiti ogromne količine nitratnih gnojiva kako bi povećali prinose, što je bilo i za očekivati, a to je onda značilo i da se iz tih gnojiva oslobađa dušični oksid, plin čiji je staklenički potencijal čak triput veći od CO2. Ispalo je da su biogoriva još štetnija po klimu od naftnih derivata.
Poljoprivrednicima se novi biznis isplatio, pa su industrijskim kulturama za proizvodnju biogoriva stali pokrivati ogromna prostranstva, što je direktan udar na bioraznolikost. Močvare, prerije, šume počele su nestajati još većom brzinom. A onda se dogodilo i to da je 2008. po prvi put pala svjetska proizvodnja žitarica za hranu, i to za 57 milijuna tona, zato što je sve manje poljoprivrednika u jurnjavi za zaradom prešlo na kulture za proizvodnju bigoriva koja su požderala 100 milijuna tona.
A to se onda odrazilo na smrti od izgladnjelosti u svijetu, prvo direktno zbog manjka hrane, a potom i zbog osiromašenja jer je manjak hrane doveo i do viših cijena hrane. Dakle do rasta siromaštva, u kojem su neki potom i skapali od gladi.
Unatoč ljudskim žrtvama, najgore se ipak dogodilo u Indoneziji gdje su bilo siromašni bilo bogati poludjeli za uzgojem palmi za proizvodnju palminog ulja iz kojega se dobiva, među ostalim, i biodizel. U samo godinu ili dvije diljem Indonezije eksplodiralo je krčenje šuma, takvih razmjera da ionako ugroženi životinjski i biljni svijet tamošnjih prašuma broji svoje posljednje godine postojanja. Šume usto krče prvenstveno paljenjem.
A to onda znači neviđeno zagađivanje atmosfere ugljičnim dioksidom. NASA-ini sateliti prošlog su ljeta zabilježili čak 130.000 požara diljem Indonezije. Direktno od dodatnog zagađenja zraka pretpostavlja se da je umrlo ili će umrijeti čak 100.000 ljudi.
A pravi pakao nastao je onog trenutka kad je vatra stala prodirati duboko u treset prašuma, što se više nije dalo nikako pogasiti i što je, prema nekim procjenama, Indoneziju ljetos pretvorilo u najgoreg zagađivača stakleničkim plinovima.
