Pa, ovaj članak je, hm, o tim malim, emmm, kratkim "popunjavajućim" riječima koje ljudi koriste, kao, usred rečenica, znate. Ovako je Olivia Blair plastičnim primjerom objasnila čitateljima Independenta na samom početku o čemu je riječ. A riječ je o tome da ovako napisan tekst čitatelju djeluje vrlo iritantno. A opet, ako bi se takva rečenica pročitala, ona bi zvučala jako nalik onome kako ljudi inače razgovaraju jedni s drugima.
Ovakve riječi dugo su se smatrale pokazateljem nečije ograničenosti, nevještosti u razgovoru, no lingvisti danas kažu da to nije bilo pošteno. Čak tvrde da oni koji koriste poštapalice, time često svjedoče da su jako svjesni kome nešto govore. Michael Handford, profesor primijenjene lingvistike i engleskog jezika na Sveučilištu Cardiff, kaže da su dva osnovna razloga zbog kojih ljudi koriste poštapalice. Često ih se naziva označivačima diskursa ili popunjavačima pauza.
"Često imaju međuakcijsku ili kognitivnu funkciju. Međuakcijska funkcija ima veze s pristojnošću. Ako pozovete nekoga na zabavu, a on kaže: "Ne." bez takvog markera, vjerojatno će ispasti nepristojan. Ako pak kažete: "Hm, pa, vidi, žao mi je...", to zvuči puno pristojnije", kazao je Handford za Independent. Kognitivna funkcija na red dolazi kad osoba koristi riječ dok pokušava procesuirati informaciju koja bi mogla biti previše složena.
"To je važno i za onoga koji govori i za onoga koji sluša. Kad biste govorili onako kako ljudi pišu, ne bi vas razumjeli, jer ne bi mogli procesuirati toliko količinu informacija... Dok govorimo, često smo svjesni da će nas slušatelj teško razumjeti ako govorimo previše kompleksno. Ovakve stvar koristimo uvelike nesvjesno kako bismo sugovorniku pomogli da razumije što govorimo."
Jedan od primjera je i kad nismo sigurni što govorimo, primjerice strancu na ulici u kojem smjeru se što nalazi, a nismo sigurni, ili na razgovoru za posao. Kratka stanka može biti i signal sugovorniku, kaže Josef Frueh, predavač lingvistike i engleskog jezika na Sveučilištu u Edinburghu. "Možda ste imali prekid u planiranju onoga što želite reći. Radije nego da to napravite u tišini, ovakvom riječju signalizirate da upravo planirate nešto kazati", objasnio je.
Mladi ljudi, vjeruje se, češće koriste označivače diskursa poput "kao" nego starije generacije. Ali se funkcija riječi i razlog zašto ih ljudi koriste ne mijenjaju tijekom generacija. Oba profesora vjeruju da, unatoč određenoj društvenoj stigmi takvog načina izražavanja, nema ničeg lošeg u tim riječima.
Činjenica je da su ove riječi zajedničke u mnogim jezicima. Nema govora niti o tome da korištenje tih riječi samo po sebi znači da je riječ o osobi koja bi bila manje inteligentna. A ako vam je iz nekog razloga baš stalo da ostavite bolji dojam tijekom ispita ili razgovora za posao, možete se bolje unaprijed pripremiti i tako smanjiti potrebu mozga da pravi pauze. Ili naprosto možete odlučiti biti manje pristojni, a više odrješiti.
