Kad je na Božić, na nekoliko glazbenih servisa za streaming glazbe, postao dostupan Beatlesov katalog, nekolicina ljubitelja glazbe odlučila je pratiti koje će stare pjesme biti najslušanije.
Milijuni ljudi su odlučili i izabrali pjesme koje dokazuju da je prevladao presjek talenata svih članova grupe, te da su današnji slušatelji tražili savršenu ravnotežnu od onoga što Beatlesi nude.
Više od 50 godina nakon prvog pojavljivanja u javnosti, Beatlesi su i dalje dio naše dostupne prošlosti. Ono što su činili i kako su činili i dalje je poznato milijunima ljudi, među kojima mnogi imaju manje d 35 godina. To je jednostavno nasljedstvo čije osnove zahtijevaju minimalni uvod, čak i onima koji nikad nisu bili nešto posebno zaluđeni s četvorkom iz Liverpoola.
No ako pomislimo na pop glazbu 1966. godine, teško da možemo zamisliti da bi s istom predanosti ljudi posegnuli za glazbom iz 1916., koja se smatrala ili smiješnom ili je bilo potrebno puno proučavanja da biste shvatili njezin značaj. Za razliku od Beatlesa danas.
No u to vrijeme su neke druge stare stvari bile dio raspoložive prošlosti: nijemi filmovi, poput rada Charlieja Chaplina, Bustera Keatona i Stanlia & Olia.
Bilo bi dakle lako zaključiti da je pravilo prema kojem funkcioniraju stvari iz prošlosti sljedeće: nezaboravne (tj. značajne) stvari pohranjujemo u sjećanje. Ali to nije istina, jer većina nas pamti neobične i slučajno memorirane događaje. Mnoge pak stvari koje bi vrijedilo zapamtiti - zaboravimo, a neke koje bi bilo dobro zaboraviti - zapamtimo.
Dakle, prošlost postaje dostupna ili arhivirana prema nekom misterioznom procesu, pa kao da imamo djelomičnu amneziju i nemamo uvid u sve bitne događaje.
Neke, primjerice, stalno izvlačimo iz naftalina i svi znaju za njih, bez obzira na zanimanje i obrazovanje (recimo, u SAD-u je savršen primjer za to njihov građanski rat), dok s druge strane primjere anarhističkog terorizma rijetko spominjemo, iako svakodnevno pričamo o modernom terorizmu i ponašamo se kao da je on suvremena umotvorina.
Danas kao da se nitko ne sjeća kako su prije sto godina ubijani predsjednici i carevi, a da ne spominjemo brojne druge važne ličnosti. Što bi se dogodilo sa suvremenim društvom da se takvi atentati počnu događati danas? Što bi bilo s našim građanskim slobodama? Jednostavno smo smetnuli s uma sve te zločine, iako ne bi bilo loše podsjetiti se da se terorizam ne rješava vojnom silom nego policijskim radom i njegovim iscrpljivanjem do krajnjih granica.
Nacionalizam će uvijek preživjeti
Još jedna zanimljiva stvar u koju nemamo pravi uvid, a potječe iz istog razdoblja kao i Beatlesi, tiče se politike, točnije desničarskog rasta i nacionalizma u SAD-u.
Iako se danas Amerikanci (ali i ostatak svijeta) zgražavaju ili podsmjehuju izjavama Donalda Trumpa, one nisu nimalo različite od onih kakve je Amerikancima servirala Sarah Palin 2008., Pat Buchanan 1992. i George Wallce 1968. godine.
Konture ove ideologije ostaju uvijek iste, čak i ako dolazi do sitnih promjena. Uglavnom, neke zle strane sile (komunisti, teororisti ili slobodni zidari), prijete da će uništiti sve što je ljudima milo i za što su radili, te surađuju s elitom koja ili im se ne suprotstavlja u dovoljnoj mjeri ili surađuje s njima. Stalno se ističe nesigurnost, koja čak i ne treba biti momentalna, nego koja jednostavno zvući prijeteće. Zvuči poznato, zar ne?!
Najučestalija greška koju povjesničari i političari čine analizirajući suvremeni svijet jest da konstantno zamišljaju da će ljudi paziti samo na svoje gospodarske interese, pri čemu će zanemariti ideološke fiksacije.
No, ljudi to ne čine i nikad neće. Utoliko je nacionalizam jači, jer shvaća da je njegova ideologija puno jača sila od bilo kakvih klasnih interesa. To vrijedi od početka Prvog svjetskog rata, a kao što se dokazalo i na našim prostorima, niti jedan socijalizam nije uspio izbrisati groznicu nacionalizma iz srca ljudi, piše New Yorker.
Bolje pitanje bi stoga bilo što je to što tako radikalno razdvaja ono što pamtimo i zaboravljamo. Moguće je da se odgovor krije u snazi tjeskobe koja danas ima veći utjecaj na ljude nego ikad prije. Anksioznost je postala poput traumatične snage koja neka sjećanja potiskuje, a ne dopušta nam da zaboravimo neka druga.
Prošlost ne pohranjujemo i ne arhiviramo zato što ona danas kao da stari brže nego prije. Mnogi ne žive u trenutku, nego samo jure dan za danom, a u takvim situacijama teško je zabilježiti što je značajno, a što ne.
Iz istog razloga se čak i češće držimo prošlosti nego što bi trebali, jer smo nju zapamtili dok se za pamćenje nismo trebali oslanjati na aplikacije nego samo na vlastiti mozak.
