Svima nam se to dogodilo. Ponekad se probudimo tako naglo da nismo sigurno što je san, a što stvarnost. Niste sigurni jesu li ljudi koje ste sanjali tu ili ne i osjećate se prilično uznemireno. Drugi put se probudite lagano, prisjećajući se sna kojeg svakako želite zapamtiti kako bi ga mogli prepričati nekome, jer je toliko nevjerojatan. A treći put se probudite, uvjereni da niste sanjali baš ništa.
Koji god od ovih scenarija vam se dogodio, vrlo brzo ćete zaboraviti što ste sanjali. Točnije, u većini slučajeva će se to dogoditi i to unutar pet minuta ili pet sati, nebitno. Čak i ako u glavi ponovite san, kako ga ne biste zaboravili, on će i opet iščeznuti. A ako posegnete za papirom i olovkom ili laptopom, kako bi sjećanja pretočili u riječi, nećete proći nimalo bolje. Samo ćete imati osjećaj kako vam, kao pijesak, sjećanje 'curi kroz prste'.
Istraživanje snova je metodološka noćna mora, a jedan od problema jest da će rezultati istraživanja u velikoj mjeri varirati ovisno o upotrebljenoj metodi. U vrijeme kad se uvelike oslanjalo na REM fazu sna, znanstvenici su mislili da mogu proučiti snove eksperimentirajući na životinjama koje proživljavaju REM fazu sna. Njihova istraživanja su pokazala da štakori koji su doživjeli stresno buđenje na početku REM faze zaista imaju problema s pamćenjem, jer su sve brže zaboravljali prethodno naučene radnje.
Druga komplikacija pri proučavanju snova jest činjenica da znanstvenici nemaju apsolutno nikakav način na koji mogu pristupiti snovima ispitanika. Što pak predstavlja nepremostivu zapreku. Sve što se može mjeriti jest ponašanje osobe koja spava, kao što su kretnje očiju, što pak pruža tek indirektne podatke, pa su znanstvenici ovisni o samovoljnim izjavama ispitanika.
Na kraju se susrećemo i s nedosljednosti mnogih teorija na tu temu. U psihologiji je gotovo zajamčeno da ćete naići na proturječne, različite teorije o istom fenomenu. Mijenjaju se unutrašnja gledišta, zanimanja se mijenjaju, neka pitanja gube pozadinski značaj, ali čak i u psihologiji rijetko ćete naći toliko mnogo teorija kao u području snova. I to i po pitanju detalja, ali i nekih potpuno općenitih stavova.
Postoji mogućnost da više sanjamo i bolje pamtimo snove
Dok neki psiholozi smatraju da su snovi nužni za dobro mentalno zdravlje, drugi su mišljenja da se apsolutno ništa ne bi promijenilo i da osoba u potpunosti prestane sanjati (recimo, uslijed uzimanja određenih lijekova). Nitko ne može dakle odgovoriti jesu li nam nužni ili ne, jer živimo bez obzira imamo li lude snove svaku noć ili smo posljednji put sanjali prije dvije godine.
Najočitije objašnjenje zašto zaboravljamo snove osmislio je 1874. godine njemački filozof Ludwig Strümpell, koji je objasnio da su slike iz naših snova preslabe da bi ušle u naše sjećanje, kao što su tijekom dana mnogi stimulansi preslabi da ostave ikakve tragove u nama.
Rijetko kad sanjamo isti san više od jednom, pa se ni ponavljanje, koje se inače smatra moćnom strategijom za pamćenje stvari, ne događa. Možda stoga nije ni čudo što često zapamtimo upravo one snove koje smo sanjali više puta. Ali isto tako treba uzeti u obzir da se većina ljudi baš i ne zamara sa snovima. Nakon što se probude, krenu se baviti uobičajenim, svakodnevnim stvarima koje zahtijevaju njihovu potpunu pozornost, pa snovi još brže iščeznu.
Strümpell je proučavao i ljude koji su vodili dnevnike snova neko vrijeme, te je brzo uočio da su te osobe počele sve više sanjati i da su sve bolje pamtile svoje snove, što je jedan od rijetkih fenomena iz područja snova, koji se i poslije redovito pokazivao istinitim.
Posljednji problem vezan uz snove jest činjenica da se snovi najčešće sastoje od nepovezanih slika, a naše pamćenje bolje funkcionira kad se susreće s nizom događaja koji slijede jedan drugog u prirodnom tijeku. Drugim riječima, snovi su često kao kaotično montiran film s djelomičnim scenama, pa nije nimalo čudno što zaboravljamo na slike iz njega. I Strümpella nije čudilo to što zaboravljamo snove, već to što ih povremeno pamtimo.
Teško je provjeriti jesu li sve stvari koje nam se događaju u snovima neobjašnjive, nelogične i nemoguće, budući da obično ne znamo što smo sanjali. A čak i ako sanjamo nešto što bi nas trebalo veseliti ili privlačiti, činjenjica je da i te stvari zaboravljamo, što znači da razlog zaborava ne može biti tema ili neugodan san.
Ono što zaboravljanje snova čini posebno čudnim jest činjenica da djeluje kao da ima mnoštvo intimnih veza između snova i sjećanja. Uzmite u obzir da često sanjamo neke dijelove svakodnevice na koje možda inače uopće ni ne obraćamo pažnju, ili neke ljude za koje bismo inače pomislili da smo ih zaboravili. Postoje čak i primjeri snova koji kao da dokazuju da osoba dok sanja ima pristup većem broju sjećanja od istog čovjeka u budnom izdanju, što je primjer fenomena koji se zove hipermenzija i za koji postoje brojni dokazi. Nešto što uopće niste primjetili (točnije, vi tako mislite) u budnom stanju, odjednom vam se ukaže u snu. I dok mislite da je riječ tek o fragmentu vaše mašte, nakon određenog vremena naletite uživo na tu istu stvar, pri čemu shvatite da je nemoguće da ste sanjali, nego da ste se morali već prije susresti s time.
Sva naša iskustva, uključujući i snove (čak i one kojih se ne sjećamo), ostaju pohranjena negdje u našem mozgu. A ostaje li u našem sjećanju 'zakopano' baš sve što smo ikad doživjeli nemoguće je znati. Isto tako, ne trebamo se više opterećivati time zašto smo nešto zaboravili (a sve više zaboravljamo i stvari koje čujemo u budnom stanju), nego se zapitati su baš snovi toliko lako zaboravljivi...
Ostatak pročitajte u Salonu.
