Sinoć, nakon četiri godine i pet sezona HBO-evih adaptacija, 'Igra prijestolja' nadmašila je George R. R. Martinovu priču. Ako je još i niste pogledali (bilo samo posljednju epizodu, bilo cijelu sezonu), nemojte strahovati, nego uživajte u spoilerima koji polako ali sigurno klize sa svih strana.
Martinu je trebalo gotovo 20 godina da opiše svoju fantastičnu epsku priču, do mjesta gdje se danas nalazi, a još nije gotov. Upravo zato nije nimalo čudno da su neki obožavatelji koji priču prate više od desetljeća i vjerni su knjigama, itekako nervozni. Prve dvije sezone naime David Benioff i D.B. Weiss pratili su knjige po načelu jedna sezona = jedna knjiga. Nakon toga su treću knjigu razvukli na dvije sezone, da bi u posljednjoj, petoj sezoni, odlučili dvije knjige - četvrtu i petu, točnije 11 godina Martinova rada, suziti u jednu, posljednju sezonu.
Ta kontroverzna odluka pokazala se ispravnom, a način na koji su Benioff i Weiss odlučili dvije masivne knjige uprizoriti u jednoj sezoni pokazao se sjajno napravljenim. No bilo je jasno pred kraj da će njihova serija morati završiti prije nego Martinova. Drugim riječima, spoileri su bili neizbježni već i prije nego se prikazala posljednja epizoda.
Inače, spoilere se smatra lošima otkad postoje. Uostalom 'to spoil' znači pokvariti nešto, što ne vuče na pozitivan kontekst, kako god ga mi okrenuli. Međutim tek je 2011. godine netko pokušao vidjeti je li istina da spoileri zaista u tolikoj mjeri kvare iskustvo, kao što je popularna kultura pretpostavljala.
Spoileri mogu poboljšati iskustvo, a ne pokvariti ga
Nicholas Christenfield i Jonathan Leavitt, istražitelji sa Sveučišta u Kaliforniji dali su svojim studentima različite priče, s tim da su nekima odali kraj.
No to nije omelo studente da uživaju u čitanju, dapače pokazalo se da su još više uživali u pričama, bilo da je bilo riječ o krimićima, da je bilo ironičnog zaokreta ili je jednostavno zavšetak bio nalik nekom drugom.
Znanstvenici su imali nekoliko ideja zbog čega su ljudi još više uživali u pričama čiji su kraj saznali. Jedna ideja je bila da su više uživali u estetici priče i detaljima jednom kad se nisu morali pitati kako će završiti priča. Druga mogućnost je da priča lakše 'klizi' ako nam je na pameti kraj priče - možemo se usredotočiti na bitne detalje i zaboraviti nebitne. Isto kao što nekih stvari postajemo svjesni tek kad drugi put čitamo istu knjigu.
Iako nas spoileri prikraćuju za dio uzbuđenja i nesigurnosti, postoji nešto ugodno u iskustvu priče koja sjeda na svoje mjesto, baš kako treba,a kognitivni znanstvenici to iskustvo zovu 'procesom prohodnosti'. Doduše to vrijedi kod kompliciranih priča, a jednostavne može 'upropastiti', kao što su u drugom istraživanju dokazali Christenfield i Leavitt.
Oni su naime nekoliko godina nakon prvog istraživanja napravili novo, kojim su dokazali da kad bi studenti znali završetak kompliciranih priča, više bi uživali u njihovom čitanju, dok kad bi znali kraj jednostavnih priča, nisu im se sviđale nimalo više nego onima koji nisu znali kako će priča završiti, piše Daily Beast.
Ako su spoileri dakle dobri za nas, zašto ih se i dalje svi bojimo i bježimo od njih? Na to pitanje nitko pak nema pravi odgovor.
Može biti da loše predviđamo u čemu bismo mogli uživati, a ne možemo unaprijed znati bi nam se priča svidjela i da smo znali kraj.
Ali ako ćemo vjerovati znanstvenicima, komplicirane priče poput 'Igre prijestolja' ne bi trebale biti nimalo pogoršane čak i ako vidite koji spoiler. Dapače, možda ćete uživati još i više u seriji. Stoga se opustite i uživajte u onome što slijedi, bez obzira znate li što je to ili ne.
