Genetske promjene koje proizlaze iz trauma preživjelih sudionika holokausta mogu biti prenijete i na njihove potomke, što je najjasniji znak da iskustvo jednog čovjeka može utjecati i na sljedeće generacije.
Zaključak je to ekipe znanstvenika iz njujorške Mount Sinai bolnice kojom rukovodi Rachel Yehuda, a koji su proučavali 32 Židova koji su bili u koncentracijskim kampovima ili su svjedočili ili iskusili mučenje, ili su se pak morali skrivati tijekom Drugog svjetskog rata.
Također su analizirali gene njihove djece, za koje se već znalo da češće pate od poremećaja uzrokovanih stresom u odnosu na židovske obitelji koje su živjele izvan Europe tijekom rata. "Promjene gena kod djece mogu se pripisati jedino tome što su im roditelji bili izloženi holokaustu", ističe Yehuda.
Rad njezine ekipa očit je primjer kako se traumatično iskustvo prenosi 'epigenetskim nasljeđem', točnije idejom da čimbenici iz okoliša, poput pušenja, prehrane i stresa, utječu na gene djece, a moguće i unučadi.
Iako je riječ o kontroverznoj ideji, jer znanstvena konvencija navodi da su geni koje sadrži DNK jedini način prijenosa bioloških informacija s generacije na generaciju, naši geni se mijenaju cijelu vrijeme zahvaljujući utjecajima okoline, putem kemijskih 'oznaka' koje se priključe na naš DNK.
Najnovija istraživanja pokazala su da se neke od tih oznaka mogu na neki način prenijeti na sljedeće generacije, što znači da naša sadašnja okolina utječe na zdravlje naše buduće djece.
Sve što vam se događa trenutno, utjecat će i na vašu buduću djecu
Druga istraživanja ukazala su na uvjetnu povezanost iskustva jedne generacije s onom sljedećom. Primjerice, Nizozemke koje su bile trudne tijekom vremena velike gladi, nakon Drugog svjetskog rata, rađale su djevojčice koje su bile pod natprosječno visokim rizikom da obole od shizofrenije.
Također, drugo istraživanje je pokazalo da su muškarci koji su pušili prije ulaska u pubertet češće imali teže sinove od onih koji su propušili nakon puberteta.
Yehudina ekipa bila je pak posebno zainteresirana za jedno područje gena, povezanih s regulacijom hormona stresa, za koje se zna da na njih utječe trauma. "Ima smisla proučavati ovaj gen. Ako postoji odaslani učinak traume, on bi se nalazio u genu povezanom sa stresom, koji oblikuje način na koji se nosimo s okolišem", kaže Yehuda.
Epigenetske oznake koje su pronašli u ovom genu, nalazile su se kod žrtava holokausta i njihovih potomaka, dok ista povezanost nije otkrivena niti kod jedne druge kontrolne skupine i njihove djece, piše Guardian.
Daljnjim genetskim analizama, ekipa je potvrdila da je nemoguće da su epigenetske promjene rezultat trauma koje su preživjela sama djeca.
"Ovo nam pruža prvi uvid u prijenos učinaka stresa nastalog prije začeća, koji rezultira epigenetskim promjenama kod roditelja koji su doživjeli stres, ali i kod njihove djece", objašnjava Yehuda, čiji je rad objavljen u časopisu 'Biološka psihijatrija'.
I dalje, doduše, nije poznato kako se ove oznake prenose s roditelja na djecu. Okolina ne bi trebala utjecati na genetske informacije u spermijima i jajnim stanicama, jer se dosad vjerovalo da bilo kakve epigenetske oznake nestaju ubrzo nakon oplodnje.
Ali nedavno provedeno istraživanje Azima Suranija s Cambridgea, pokazalo je da neke epigenetske oznake izbjegnu proces 'brisanja' tijekom oplodnje, skliznuvši s puta. Nije još poznato bi li promjene gena obuhvaćenog istraživanjem mogle trajno utjecati na zdravlje djece, ali ti rezultati ionako ne utječu niti na jedan aspekt teorije evolucije.
No mogućnost da se navedeni gen može pojaviti ili nestati, mogla bi itekako utjecati na to koliko hormona stresa pojedinac proizvodi i kako se nosi sa stresom, kaže Yehuda.
Godinama se već istražuje učinak preživjelih žrtava holokausta na sljedeće generacije, a bio je izazov pokazati da se međugeneracijski učinci ne prenose samo društvenim utjecajem roditelja ili uobičajenim genetskim nasljeđem, kaže profesor pedijatrije s fakulteta College London, Marcus Pembrey .
"Yehudin rad je značajan napredak. Ono što smo njime dobili predstavlja početak razumijevanja kako jedna generacija odgovara na iskustva prethodne. Nevjerojatno je na koliko suptilan način geni reagiraju na svijet oko nas", zaključuje Pambrey.
