Hrvatski rock ostao je bez muda - umoran je i potrošen
Imamo svakodnevne ideološke rasprave i svjetonazorska kontreštavanja na društvenim mrežama, Imamo sve više subverzije na kazališnim daskama na kojima se očito vodi najvažnija borba za prevlast u kulturnom establishmentu. Imamo cenzuru na javnoj televiziji koja suzbija kritičko mišljenje kao opasnu zaraznu bolest. Imamo duboko podijeljeno društvo višestruko opterećeno starim i novim antagonizmima.
Dakle, imamo sve što je potrebno da se domaća popularna i alternativna glazba ponovno ušteka u stvarnost i progovori o tome što se događa. Nažalost, na toj strani imamo problem za koji se ne nazire nikakvo rješenje. Glazba ne može promijeniti svijet, samo su naivni hipiji na početku "ljeta ljubavi" vjerovali da je toliko moćna, ali mnogo je primjera koji pokazuju da ipak može utjecati na nečije stavove o svijetu ako se istodobno i dovoljno glasno zavrti nekoliko pravih pjesama s jasnim i preciznim odgovorima na goruća pitanja.
Nekoliko nije velik broj, ali nama je danas potpuno nedostižan. Prije 30-40 godina punkerski i postpunkerski novi val izbacio je na površinu hrpetinu važnih pjesama i cijelu plejadu autora čije su se poruke pažljivo slušale i ozbiljno analizirale pa se to vrijeme s razlogom evocira kao zlatno doba domaće rock glazbe.
Dežurni čuvari reda i poretka nisu se previše zamarali anonimnim punkerima iz podruma, njihova su meta bile popularne subverzivne pjesme koje su se nošene entuzijastičnom publikom preko noći mogle pretvoriti u diskografske bestselere i uznemiriti najširu javnost. Diskografima su utjerivali strah u kosti ozloglašenom "komisijom za šund" pa je natezanje autora s izdavačem zbog jedne sporne pjesme ili sumnjiva stiha znalo potrajati mjesecima.
Prije 15-20 godina u eteru je bilo znatno manje subverzivnih pjesama jer su najborbeniji punk rokeri iz ‘80-ih već počeli posustajati i gubiti korak s vremenom, ali tad su na scenu uskočili mladi hip-hoperi i ponudili drugačije odgovore. Možda nisu bili dovoljno jaki za novo zlato, ali zaslužili su barem srebro.
Poslije je i srebro izgubilo sjaj, a novija hrvatska glazba ostala je gotovo bez ikakvog utjecaja, s premalo konkretnih odgovora na probleme u društvu ili čak potpuno odsječena od stvarnosti kao ulični ansambl Hare Krišna. Rock i hip-hop postali su manje bitni i u svojoj angloameričkoj postojbini, to je naprosto odraz vremena u kojem se poruka brže i efikasnije prenosi preko Facebooka ili Twittera, nego kroz precizno artikuliranu angažiranu glazbu.
Međutim, potpuno suprotan primjer dao je najpopularniji hrvatski pjevač ranog 21. stoljeća Marko Perković Thompson koji je upravo politički angažiranim pjesmama i tvrdim stavovima privukao rijetko viđenu masu sljedbenika i napunio najveće stadione u Hrvatskoj. Thompson je do kraja ‘90-ih bio samo živopisan hajdučki roker blizak radikalnoj desnici i uglavnom nepoželjan u državnim medijima pod strogom kontrolom HDZ-a koji su u to doba favorizirali manje provokativno Prljavo kazalište.
Smjena vlasti i dolazak Račanove manje-više lijeve koalicije gurnuli su ga u posve drugačiji kontekst te pretvorili u najutjecajnijeg izvanparlamentarnoga glasnogovornika opozicije. Kad se HDZ vratio na vlast, Thompsonu su se širom otvorila vrata društvenog establishmenta, na koncerte su mu počeli dolaziti ministri i saborski zastupnici, a njegova uloga protestnog pjevača završila je isplatom pozamašnog honorara za odustajanje od nastupa u predizbornoj kampanji tad konkurentskog HSP-a.
Thompson se nakon te nesvakidašnje transakcije izvrsno uklopio u politički mainstream omeđen prenaglašenim nacionalnim i vjerskim obilježjima. Na drugoj strani ostali su rokeri koji su 1999. godine prilično složno agitirali protiv HDZ-a, ali se poslije nisu uspjeli dogovoriti što bi ih još moglo povezati.
U Račanovoj kampanji sudjelovala je vrlo šarolika glazbena ekipa, u rasponu od uvijek lijevo orijentiranog Leta 3 pa do tradicionalno apolitičnog i na svakom koraku opreznog Parnog valjka, pa je logično da tu nije bilo dugoročnijeg zajedničkog interesa. No najviđeniji rokeri su se kasnije puno više pogubili u pojedinačim istupima koji su trebali odrediti njihove svjetonazore i pokazati stavove prema nezaustavljivoj društvenoj regresiji.
Najjasnije se opet postavio Let 3, nepogrešivo provokativan u javnim nastupima i beskompromisan u politički motiviranim sučeljavanjima. Od žestokog verbalnog ataka na HDZ-ova načelnika općine Tisno koji im je bahato zabranio koncert na svojem terenu pa do brutalne pjesme "Kurac Marko" na posljednjem albumu "Angela Merkel sere", u gotovo svakoj konfliktnoj situaciji moglo se čuti i vidjeti kako Let 3 izlazi iz okvira shock-rock sastava i pogađa daleko šire ciljeve.
Hladno pivo imalo je još bolju priliku kad su udarne pjesme s albuma "Šamar" i "Knjiga žalbe" dobacile do mase od 20-ak tisuća fanova i simpatizera okupljenih na Jarunu. To je mogla biti vrlo solidna podloga za dodatno pojačavanje utjecaja i znatno konkretniji društveni angažman, ali nikad nije iskorištena do kraja.
Najdugovječniji zagrebački punk rock sastav prešao je u business class, potpisao privlačne sponzorske ugovore i vlastoručno prepilio buntovničku granu na kojoj je presjedio prvih petnaestak godina karijere. S vremena na vrijeme ipak bi se probudio rebelijanski duh iz starih dana, a posljednji put je izronio pretprošle godine u uglazbljenoj YouTube poruci "Ja nisam vaš" koju je Mile Kekin uputio tadašnjem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću i njegovim radikalnim istomišljenicima.
Oko tog istupa podigla se poprilična frka, ali potrajala je svega nekoliko dana, kao i većina YouTube fenomena. Nejasno je zašto Kekin poslije nije doradio "Ja nisam vaš" i napravio pjesmu koja bi mu sigurno poslužila kao novi koncertni favorit. Koliko je bunta uopće ostalo u taboru Hladnog piva pokazat će njihov dugo najavljivani novi studijski album, ali treba napomenuti kako je on unaprijed opterećen još jednim problemom koji godinama sputava domaću rock glazbu. Hrvatski rock je umoran i potrošen, odavno zreo za radikalno pomlađivanje.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Danas je to urgentna potreba jer je gotovo cijela prva postava prevalila pedesetu i ušla u fazu kad se život neminovno vrti oko mnoštva sasvim privatnih problema, školarina za djecu i plaćanja alimentacija za propale brakove. Prije rata je barem svaki treći gradski klinac sanjao kako izlazi na pozornicu s električnom gitarom pa je smjena generacija na rock sceni bila rutinska operacija bez imalo rizika da bi nešto moglo poći krivo.
Mladi talenti mogli su uvijek računati na to da će im prekaljeni muzičari prenijeti ponešto od svojeg iskustva i pokazati gdje su postavljene zamke u koje se ne smije upasti, dok su stariji rokeri u svakom trenutku znali da se moraju nositi s mladalačkim nestrpljenjem koje će ih otpuhnuti sa scene ako ne reagiraju na najnovije trendove i ne potrude se izbaciti još bolje pjesme.
U rokerskom srazu mladosti i iskustva obično su profitirale obje strane, što se i danas događa tamo gdje poslije prastarih Rolling Stonesa dolaze mladi Arctic Monkeys. Kod nas se nitko i ne sjeća kad se dogodila posljednja smjena generacija pa se među mlade glazbenike švercaju 35-godišnjaci koji bi prije tri desetljeća imali status veterana.
Buntovni tinejdžerski rock bendovi su prava rijetkost, a za bilo kakav proboj izvan kruga školskih frendova moraju napraviti hit koji bi njihovim dalekim prethodnicima iz ‘80-ih vjerojatno donio zlatnu ploču i najmanje poziv na turneju. Danas s jednom pravom pjesmom ne dobivaju gotovo ništa i nerealno je očekivati da će se oko sljedeće potruditi još više. Prije 7-8 godina u Dancing Bearu su skužili mlad i perspektivan punk bend Ignor.
Najavni singl "Pun mi je rac", garniran jednostavnim i efektnim videospotom, mirisao je na hrvatski Green Day za generaciju rođenu poslije rata, opasno frustriranu nikakvom perspektivom u vlastitoj zemlji. Ignor se predstavio provokativnim stihovima: "Pun mi je pak, i reć ću vam kak, od političara, desničara, ljevičara i Bandića! I pun mi je grad, od već ne znam kad, antisemita, ustaša, bandita i lažova!".
Sve je zvučalo kako treba, samo nisu pridobili svoju generaciju, koja je valjda kolektivno otišla na cajke. Druga pjesma bila je sasvim obična ljubavna, ali ni to nije upalilo pa su dečki odustali od punkerske avanture i ugasili bend već nakon debitantskog albuma. Perspektiva mladih repera ponešto je drugačija od rokerske, a nakon trijumfalnog povratničkog koncerta Tram 11 u velikom Domu sportova i rasprodanog dvodnevnog klupskog festivala Drito iz Tvornice s prvacima domaće i regionalne scene možda će se naći dovoljno publike i za dugotrajniji revival hrvatskog hip-hopa.
Najinteresantnije novo ime je zagrebački rap trio Kuku$ s jako dobrim singlom "Šnitanje", ali u njemu ipak nema bunta s kakvim su svojedobno na scenu upali El Bahattee, Tram 11 i TBF. Nakon dva izvanredna albuma, "Svaki pas ima svoj dan" i "Amen", El Bahattee je shvatio da će njegov hardcore stil uvijek biti pretežak zalogaj za ovdašnju publiku, pa se već u 25. godini zauvijek povukao iz glazbe. TBF je bio ustrajniji, a zahvaljujući antologijskim pjesmama Saše Antića i puno uspješniji.
Saša je na albumima "Maxon Universal" i "Galerija Tutnplok" skenirao stanje hrvatskog duha preciznije od bilo kojeg domaćeg rock autora i TBF je s takvim adutima potpuno zasluženo pretrčao na velike pozornice. Splitski buntovnici narušili su svoj kredibilitet potpuno nepromišljenim angažmanom u prvoj predsjedničkoj kampanji Ive Josipovića. Izlazak na stejdž s budućim predsjednikom države, koji je momentalno uskočio kao gostujući klavijaturist TBF-a, označio je početak njihova transfera u mainstream.
Na tom putu TBF-ovci se nisu najbolje snašli pa su do danas izgubili znatan dio nekadašnje popularnosti, ali i utjecaja. Treba se nadati da se nakon svega neće pretvoriti u ordinaran gažerski bend jer, prema nekim signalima, Saša Antić još ima štošta poručiti. Njegovi stihovi za pjesmu "Vođa", s kojom je pretrošle zime pokušao podebljati drugi album splitskog ska-punk sastava Justin’s Johnson, opet su 100% antologijski.
"Traži se vođa, dajemo oglas, što naprid kroči i ne zna za poraz. Pošten, predan, zgodan i vrijedan pa da krenemo svi ka jedan. Da podnese kandidaturu, da nas povede u avanturu. Traži se neko svima po volji da nas povede u svit bolji. Traži se muž, traži se žena da je pratimo kao sjena. Da nas inficira nekom idejom pa da parole pišemo sprejom. Traži se neko da nas digne, da smo atento kada migne. Traži se kralj, traži se luda da nas povede bilo kuda."
Antićev "Vođa" danas zvuči kao fenomenalna anticipacija konfuzije u SDP-u, ali pjesma je, nažalost, ostala totalno nezapažena jer su Justin’s Johnson zabrljali ostatak albuma. U boljim danima TBF-a to bi bio ultimativan alternativni hit. Najviše buntovničkog staža u hrvatskom hip-hopu skupio je General Woo, koji je s posljednja dva samostalna albuma, "Verbalni delikt" i "Pad sistema", pokazao kako zvuči najprovokativniji i najopasniji domaći hip-hop.
Ako taj naboj uspije prenijeti na najavljeni povratnički album Tram 11, mogu se očekivati vrlo burne reakcije. Antirežimska kanonada u malom klubu pred nekoliko stotina ljudi neće nikoga osobito uznemiriti, ali kad to ponovi pred desetak tisuća ljudi, može se svašta dogoditi. U potrazi za uzrocima skoro potpunoga gašenja rokerskog bunta u ovim krajevima posebno poglavlje otvara se sa sve brojnijim mladim bendovima, kantautoricama i kantautorima koji svoje poruke šalju na engleskom jeziku.
Među njima ima neospornih talenata, ali pjevanje na engleskom u startu ograničava prohodnost na domaćim pozornicama. Tipičan primjer je splitska kantautorica Ivana Pezo koja nastupa pod pseudonimom Billie Joan. Nastupnim albumom "Barren Land" iz proljeća prošle godine Ivana se nije odmaknula daleko od anonimnosti. Da je to isto uspjela izvesti na hrvatskom jeziku i da se naslovna pjesma zove "Jalova zemlja", feministička frakcija domaće kantautorske scene dobila bi svoje najuvjerljivije izdanje.
Druga splitska kantautorica Dunja Ercegović alias Lovely Quinces pokazala je rijetko viđenu odvažnost kad je na Zrinjevcu sama zaustavila zahuktali marš protiv pobačaja "Hod za život". Dunja je to popodne provela na policiji, a drugi dan je osvanula na naslovnicama svih novina i dobila više publiciteta nego u 3-4 godine pjevanja na engleskom.
Prava je šteta da mlada kantautorica s takvim gardom, potpuno svjesna kako plima neokonzervativizma najizravnije ugrožava mukotrpno izborena ženska prava, nema pjesmu na hrvatskom jeziku. Efikasno suprotstavljanje zamislima Željke Markić ipak traži dugotrajniji angažman od jedne spontane ulične akcije.