Idem na putovanja jer se želim maknuti iz svakodnevice. Jedva čekam to doba godine jer se volim ispuhati, vidjeti i upiti druge kulture, narode, probati njihovu hranu... Vratiš se puno bogatiji s tog putovanja. Uvijek ću prije uložiti u aviokartu nego u komad odjeće ili sl. Tako pobjegnem od kolotečine posla u Zadru i Hrvatskoj, ipak to dosadi pomalo, koliko god bilo različito svaki put. Uostalom, kad odeš na put i izložiš se nečemu novom, proradi ti kreativa. Obično biram tzv. 'zemlje trećeg svijeta' (gdje ljudi ne žive ništa lošije nego kod nas), prvenstveno zato što su mi zanimljivije i cjenovno pristupačnije što se tiče smještaja i hrane. Ne kažem da nikad neće, ali me ne zanimaju previše europski velegradi. Radije biram zabačenije dijelove svijeta izvan uobičajenih turističkih ruta. Maknem se od europskog viđenja života da bih vidio nešto drugačije. Nije da nisam bio u Parizu ili Londonu, ali puno su mi draža ruralna područja. Što se tiče sigurnosti, manje se sigurno osjećam u metrou ili na aerodromu velikih gradova nego u, primjerice, zabiti Tanzanije. Mislim da nam je svima percepcija narušena jer većina misli da je Afrika mjesto gdje će te netko zatući, nešto ti ukrasti... Ne kažem da toga nema, ali ruku na srce, ima i kod nas, kaže nam Filip koji je Tanzaniju posjetio prošle godine.

"Najveći mi je problem tegliti ruksak s fotoopremom jer uz njega moram nositi i drugi ruksak, s osobnim stvarima. Moglo bi se to i lakše, ali volim uz sebe imati svu opremu. Nije jednostavno po vrućini vući 12 kilograma na leđima plus drugu torbu s ostalim stvarima, ono što moraš ponijeti kao putnik. Velika je odgovornost prema vrijednoj opremi. Unatoč tome, nikad me nisu opljačkali. Kad se ohrabriš i gledaš pozitivno, nema problema", rekao nam je Filip Brala (33), nagrađivani fotograf i fotoreporter, koji o svojem trošku putuje svijetom i snima fotografije od kojih zastaje dah.

Na putovanja ide jednom godišnje, u prva dva mjeseca kad u Zadru, u kojemu živi i radi fotografirajući vjenčanja i nekretnine, nema toliko događanja. Financira ih sam i obično nema unaprijed ugovoreno tržište na kojemu će ih prodati. Nudi jedino print svojih fotografija.

Kaže da su ga po povratku svi pitali zašto baš Tanzanija i je li donio kakvu boleštinu doma kao suvenir s putovanja.

Hrvoje Šalković 'Halo mama, evo me na Antarktiku i sve je OK!'

"Tanzanija zato što je jedna od sigurnijih afričkih zemalja, a doma sam se vratio živ i zdrav!", kaže i nastavlja:

"Koliko ja znam i prakticiram, karte nije potrebno kupovati šest mjeseci ili godinu prije, nego ih treba tražiti na akciji. Povratna karta za Kilimandžaro ili Zanzibar je oko 500 eura, što i nije puno za destinaciju ispod ekvatora (tri-četiri mjeseca pušenja cigareta u prijevodu). Viza je 50 dolara, a smještaj možete naći na AIR BnB-u, uredne sobe za dvoje s doručkom, od nekih 20 dolara naviše. E sad, prije nego što smo krenuli pitah za savjet kolegu fotografa koji je prošao cijeli svijet uzduž i poprijeko, di-što-kako?! I on mi kaže: 'Imamo ti mi našeg popa u blizini Arushe, grada na sjeveru Tanzanije, pa se lipo njemu javi preko fejsa'. I tako bi, javio se ja čovjeku i on kaže da slobodno dođem s djevojkom, ali da mu donesem malo pršuta, sira i maslinova ulja. Pa i jesam. Čovjek nas je dočekao na kilimandžarskom aerodromu u tri ujutro i odveo nas u svoj dom u Monduliju, oko dva sata vožnje. Oko podne smo se probudili i čekao nas je obilan doručak, među kojim su bile i palačinke s mrkvom. Da, da, i nas je na prvu začudilo... Ali bile su dobre! I med koji nema veze s ovim našim šećerom, nego je puno kvalitetniji. Uglavnom, naš padre Tomislav prema nama je bio gostoljubiv i vozio nas je na nekoliko zanimljivih mjesta gdje smo mogli doživjeti neke stvari izvan uobičajenih turističkih ruta, a jedno od toga je i pleme Hadzabe, domoroci udaljeni od civilizacije nekoliko sati vožnje po prašnjavome makadamu, skriveni podno špilje, koji se hrane isključivo lovom i sakupljanjem jestiva bilja, bobica i slično", govori nam Filip, kojem je djevojka Marta u međuvremenu postala supruga.

"Monduli Juu ili Monduli Gornji, po našem, bio je naš dom tjedan dana i stanovnici tog širokog pojasa su više nego gostoljubivi. I ne, ovdje nemaju običaj jesti ljude! Na rubnim dijelovima tog pojasa nalaze se naselja, a u središtu je prazna sredina, golemi pašnjak na koji Masai vode stoku na ispašu. Tu čak ima i vode u sušnom periodu, ali neki lik je naplaćuje, a isto tako naplaćuje i slikanje pa nema slika ni vode ni njega", smije se Filip i nastavlja:

"Naš padre Tomislav bio je toliko ljubazan pa nam je preporučio vodiča za lokalne 'kvartove' u Monduliju", frajer se zove Alojz, odnosno Alloyce Sollo (bit će da mu je Han Solo daleki rođak), priča vrhunski engleski, studira u Arushi, ali nogomet mu je sve i želi postati sportski komentator. Pokušao sam mu objasniti pojam 'kruha i igara', ali nije se dao uvjeriti. Kroz sve 'kvartove' koje smo prolazili djeca su bila nasmiješena i znatiželjna. Ta djeca nemaju nikakve brige. Kad sam poslao svojoj majci sliku s njima, rekla je: 'Ova dica nisu musava ka naša'. Nisu, i sretna su. Siromaštvo je pojam koji je tamo drugačiji nego kod nas. I naravno, nismo im donijeli slatkiše i slične stvari jer im nije potrebno. Neki Talijani su jednom djetetu na Zanzibaru dali malu Nutellu u plastici i to je dijete prst po prst podijelilo sve ostatku ekipe. Znači, sve se dijeli. Điradom oko tih 'kvartova' došli smo i do jezera oko kojeg se uglavnom vodi stoka na ispašu ili se voda puni u posude pa nosi na magarcima, a nedaleko nakon toga naišli smo i na veliki sajam Masaija na kojem se prodaje sve i svašta. Nešto slično našem Benkovačkom sajmu samo što nije svakog desetog u mjesecu, nego svake nedjelje. Nakon Mondulija zaputili smo u Arushu, gdje smo imali sriće s bukiranjem vrhunskog smještaja preko neta. Inače, za šest dolara može se kupiti SIM kartica s 3GB interneta i pozivima. Soba koju smo rezervirali bila je u centru, iako to po meni nije bitno jer gradovi su nezanimljivi i nema ničeg posebno za vidjeti pa mogu slobodno reći da su bogatstvo ovog kutka svijeta - ljudi. Oni jesu pristupačni i u gradu, ali selo je selo. Slično kao kad dođete kod našeg čovika sa sela - najest će vas i napit", šali se Filip Brala.

PUTOPISI G. NUHANOVIĆA "Rusi su radikali samo uz votku. Nasreću, brzo se otrijezne"

Kaže da su lutali nekoliko dana po gradu, a onda otišli na safari.

"Safari je 'skup sport', jedan dan dođe oko 150 dolara po osobi, ali barem znaš da će dio tog novca otići za očuvanje nacionalnih parkova i svih životinjskih vrsta koje vidiš, a pritom ne financiraš ozloglašene zoološke vrtove gdje su životinje u zatvoru i izvan svojih prirodnih staništa. Uzeli smo dvodnevni 'budget' safari, ali isti vrag ti je i onaj obični (čitaj skuplji). Razlika je samo u tome što ne spavaš u bungalovu kao mi, nego u rezidenciji s bazenom, a cijena je nekoliko puta veća. Prva postaja izjutra bio je Nacionalni park Tarangire. Vožnjom u terencu kroz golemo područje vidjeli smo masu zebri, slonova, žirafa, antilopa, nojeva, bradavičastih svinja, majmuna i sličnih beštija. Noćenje je bilo u bungalovima, odnosno u nekoj vrsti iglua. Drugi dan posjetili smo Ngorongoro krater, to je bio doživljaj koji je Tarangire bacio u sjenu. Doslovno silaziš u golemi vulkanski krater pun plodne zemlje s bezbroj životinjskih vrsta. Zovu ga Rajskim vrtom! To je bio dan kad je lav podvio rep pred bizonom i dan kad je lavica bila toliko lijena napasti antilopu da je ova bezbrižno skakutala oko nje. Ja sam se nadao da ću imati fotku tipa National Geographic, na kojoj lavica ulovi i pojede antilopu, a ova lijenčina ni makac. Ali eto, balans u krateru je očito bio zadovoljen dan ranije. Zadovoljni safarijem, vozač nas je vratio nazad u Arushu. Sljedeće odredište bio je Moshi."

U gradiću Moshi uzeli su smještaj kod iste žene koja im je rentala sobu u Arushi.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Samo što nas je u Moshiju dočekala vila za istu cijenu. Visoki zidovi oko imanja, električna ograda, zaštitar i kućepaziteljica. Nismo se tome nadali! A unutra sobe sređene bolje nego ijedna koju sam slikao kod nas! Uglavnom, Moshi je gradić podno krova Afrike, Kilimandžara, totalno siguran u bilo koje doba dana ili noći. Kao što sam rekao, bolje je biti po selima i manjim mjestima nego u većim gradovima. Hrana je također perfektna. Nemaju neke svoje specijalitete, a kako je moja cura vegetarijanka, jeli smo svakodnevno u indijskom restoranu gdje su mi se jezične papile prisjetile začina te prekrasne zemlje koju sam posjetio 2015. godine. Kad me se pita gdje mi je najbolje bilo, svakome ispričam dogodovštinu kako smo u Moshiju lutajući završili u nekoj osnovnoj školi gdje su djeca bila presretna, skakala po kiši i igrala nogomet s nekakvim čudnim balunom koji je njima bio sasvim dovoljan za razonodu. 'Malo mi za sriću triba', eto baš to. Svi uniformirani skakali su ispred mojeg objektiva ostavljajući mi trunku koncentracije da opazim kako nisu samo veseli, nego i zdravi. Snježnobijeli zubi, kakve kod nas imaju samo celebrityji, bili su najoučljivija stvar u cijelom kadru. I kako bi Bob Marley rekao: 'Some people feel the rain. Others just get wet', njima je super i ne triba im ništa. Ni slatkiši ni novac ni religija. Dijete ne mrzi dok mu ne pokažeš kako", govori fotograf.

Iz Moshija su se zaputili u podnožje Kilimandžara gdje su posjetili plantaže kave i banana te naučili pripremu kave - od berbe, prženja i mljevenja zrnja do samog kuhanja. To im je iskustvo, kako kažu, bilo zanimljivo jer nikad nisu razmišljali kako i otkud dolazi kava koju kupujemo u našim dućanima. Uz to, iznenadio ih je sam okus kave, jer su je pili bez mlijeka i šećera. Na Kilimandžaro se nisu popeli, prvenstveno zbog manjka vremena i opreme, pa su taj podvig ostavili za idući put, kad se budu vratili u Tanzaniju. Iz Moshija su se vratili natrag u Arushu.

Dušan Bućan Rekli su mi: 'Ako za*ebeš, s guštom ćemo te izrešetati!'

"Vraćali smo se Dalom Dalom, što je lokalni prijevoz (vožnja za jedan dolar), te smo odletjeli za Zanzibar. Nismo htjeli dug put busom do Dar es Salaama pa onda katamaranom jer, kao što sam rekao, veliki gradovi nisu nas zanimali. Vožnja u Cessni za deset putnika odvela nas je na 'Otočje začina' okruženo tirkiznim morem. Da nas neko pita i danas, nakon što su se dojmovi slegli, preselili bismo se tamo - odmah! Zanzibar čini skup dva velika i puno malih otoka, a mi smo posjetili glavni i najveći - Unguja, na kojem s juga na sjever dođeš za oko dva sata, a dovoljan je za sve što ti treba. Jedino što mi je smetalo je to što su stranci pokupovali masu toga: hotele, resortove, restorane, apartmane..., tako da nije čudno kad lokalca čujete da priča talijanski i to bolje nego ja, a učio sam talijanski četiri godine u gimnaziji. 'Io sono Filip, Io abitto a Zara' je sve što znam reći. Naravno, tu su onda najčešće pizze, pašte i talijanska spiza, ali uglavnom na pijacama možete naći skroz zdravo voće i povrće bez GMO-a ili ikakvih pesticida. Ribu i meso također. Meso i jaja su izloženi na suncu ili u mesnicama bez ikakve adekvatne zaštite jer nema frižidera, ali ja sam to meso i jaja svaki dan jeo i nije mi bilo ništa. Moja teorija je (ne, ne, nije zavjera, ha, ha) da mi previše tretiramo i biljke i živad svime te svakakvim antibioticima, pa ti isti antibiotici, na kojima inače i piše 'čuvati na hladnom, tamnome mjestu, bla bla', u dodiru s toplinom postaju toksični i eto vraga. Tamo nema salmonele kao po našim trgovačkim lancima (koji, usput rečeno, ni dana nisu bili zatvoreni). Znači, ti ljudi nemaju pojma koliko su sretni. Mi se nismo ni cijepili prije nego što smo došli tamo. I sreli smo masu ljudi koji nisu cijepljeni, a zdravi su. Ima ljudi koji bez problema žive dulje od 100 godina, to su najčešće ljudi sa sela. Nikakvo čudo! Vjerujem da Afrika nije bila bolesna dok im se mi 'zapadnjaci' nismo umiješali. Možda i pretjerujem, ne znam", razmišlja Filip na glas.

Na Zanzibaru su posjetili nekoliko gradića.

Glavni grad je Zanzibar City, a njegov centar je Stone Town, u kojem je dovoljno ostati nekoliko dana. Gradić je zanimljiv zbog bogate povijesti. Naime, na ovom su se području izmiješale arapska, perzijska, indijska i portugalska kultura. Nekad je ovo bilo središte trgovine začinima, hranom, ali i robovima. Također, ovdje možete posjetiti i rodnu kuću legendarnog Freddieja Mercuryja. Što se tiče ostalih mjesta i gradića, posjetili smo ih nekoliko, ali od svih najviše nas se dojmio Nungwi - što zbog predivne plaže i pejzaža, ali i zato što u veljači, dok smo mi bili tamo, nije bilo previše turista. Zapravo, na plaži nije bilo nikog osim vesele djece koja žicaju novac za slikanje i ribara koji bi došli iz noćne smjene s brodovima punih srdela. Zanzibar turiste dijeli na dvije vrste: one koji unajme smještaj u resortu, kupaju se u bazenima te piju koktele i ni jednom ne stupe u kontakt s lokalnim stanovništvom i njihovom kulturom tijekom svojeg putovanja. Mi spadamo u onu drugu vrstu. Smještaj nam nije bio toliko bitan sve dok je čist i siguran, vozili smo se lokalnim prijevozom, kupali se na plaži zajedno s lokalnom djecom, jeli njihovu lokalnu hranu, pričali s kim god smo stigli i čak smo naučili nekoliko Swahili izraza. U Nungwiju smo smještaj rezervirali na licu mjesta, 30 dolara soba za dvoje s doručkom, 50-ak metara od obale. Uzeli smo i nekakav jednodnevni izlet 'Safari blue' - drvenom jedrilicom od 10-ak metara vode te na otočić gdje smo se okupali, ronili i razgledavali podmorje. Nakon toga su nam pripremili doručak - svježi ananas, kokos, banane, lubenica, avokado i sl. Iza podneva smo digli sidro i zaputili se prema drugom otočiću, prema kojemu nas je oprao mali neverin. Razgledali smo zanimljivosti i uskoro nam je bio poslužen kraljevski ručak: pladanj s grill tunom, škampima, lignjama, hobotnicom, krumpirom i rižom s povrćem u umaku. I kad smo sve to pojeli, stigao je i šjor jastog - komad i pol za svakog. Spiza za deset, a sve je to ušlo u cijenu izleta - nekih 50-ak dolara. Inače, nema morskih pasa, jedino nešto meduza. Ali definitivno preporuka za otići tamo - kaže Filip.

Rod i Balkan "Balkanske žene su buldozi divovskih grudi"

Filip je u zadnjih nekoliko godina uspio nanizati popriličan broj putovanja i impresivnih fotografija, a sve je počelo još dok je bio u srednjoj školi.

"Fotografijom sam se počeo baviti u srednjoj školi. Otac mi je fotograf i kamerman pa sam krenuo njegovim stopama. Odlazio sam s njim na vjenčanja i tako sam naučio fotografirati, ali sam i shvatio da sam otkrio svoj novi hobi. Nakon srednje škole ukazala mi se prilika da hobi pretvorim u posao. Godine 2005. startali su lokalni dnevni list i 24sata, s kojima sam surađivao. To iskustvo rada kao fotoreportera ne bih mijenjao ni za što jer sam puno toga naučio, izbrusio zanat, prihvatio odgovornost prema poslu, naučio brzo djelovati na terenu, upoznao mnogo ljudi i ostvario kontakte diljem cijele županije, a i šire. U desetak godina rada u medijima dvaput sam osvojio prvo mjesto u novinskoj fotografiji u Hrvatskoj, što mi je iznimno drago prizanje od struke. Prvo putovanje izvan svega toga imao sam prije šest godina na Island. Zadarski zalazak sunca postao mi je kliše, poželio sam drugu vrstu svjetlosti, pa sam ganjao Auroru Borealis. Bilo mi je to prvo veće putovanje, trajalo je dva tjedna, a napravio sam obalni polukrug od sjevera preko zapada do juga."