Čast da utjelovi jednu od najintrigantnijih junakinja hrvatske književnosti i kulture uopće, strasnu i osebujnu Lauru iz Kovačićeva klasika “U registraturi”, pripala je Ivani Roščić (37), Splićanki sa zagrebačkom adresom i novopečenoj majci.
Tomu, radost svojega života, kako ga zove, rodila je krajem ožujka, a zbog te najnovije i najzahtjevnije, ali i najljepše uloge, u kojoj uživa uz supruga, grafičkog dizajnera Marka Balića, glumu je neko vrijeme stavila na čekanje.
Nesuđena novinarka i svestrana kreativka pritom nije ni najmanje morala brinuti da će pasti u zaborav jer je publiku već odavno osvojila nastupima, među ostalim, u Matanićevim “Finim mrtvim djevojkama”, potom u Anočićevu “Osmom povjereniku” i u “Tri sestre” Unkovskog. Sjajna je bila i u Ostojićevu filmu “Ta divna splitska noć”. Povratak na scenu, kroz Lauru, stvorio joj je, kaže, tek maleni pritisak.
"Dulje sam izbivala zbog rođenja djeteta i sve je staro, a opet nekako novo. Naravno, htjela bih opravdati redateljevo povjerenje, svoja očekivanja i očekivanja publike. Međutim, za napraviti sjajnu pamtljivu ulogu, kako Laure, tako i inače, i za sjajnu predstavu, potrebno je mnogo faktora koji zajedno dišu."
Sedamdesetih godina, kako mi je majka pričala, nastavnik književnosti izričito je tražio da Lauru definiraju kao ‘kurvu’. Kolika je danas tendencija da se tu heroinu tako brutalno suzi? Što Vam se čini? Tko su po Vama laure ovoga vremena?
Definirati Lauru isključivo kao kurvu proizlazi iz šovinizma i malograđanštine. Laura nikako nije kurva, puno je kompleksnija. I kurva može biti takva, dakako, i nemam nikakvu namjeru omalovažavati ih, ali Lauru ne bih tako opisala. Ona u sebi nosi iskrenost, ranjivost, borbu za opstanak i manipulativnost, naravno, te osvetu iz strasti i ludila.Laura je slobodna. I danas je žena ‘slobodna’ iako i dalje nije ravnopravna, a u nekim zabitim društvima nije ništa osim objekta i funkcije. Laura se kroz roman barem desetak puta izborila za svoju slobodu, a pritom je zlostavljana i maltretirana, i psihički i fizički. Ipak, svaki se put uspjela izboriti za sebe. U tome leži njezina snaga. Ona je žena koja poziva na emancipaciju.
Ivicu glumi Igor Kovač. Kako Vam je igrati s njime?
Igor je divan na više razina, ljudski i glumački. Nije nam ovo prvi susret na daskama, ali jest prvi strastveni. Uvijek sve čupam iz partnera, a Igor je podatan. Nosi sve u sebi, ranjivost, strast, tugu, humor. On je sjajan i kao dramski glumac i kao komičar.
Vašu Lauru trpaju i u koš fatalne žene, a takvu su ‘vrstu’ pojedini autori definirali kao onu koja je ‘nesposobna za dom i obitelj’. Kako to komentirate?
Ne želim generalizirati, pogotovo ne po spolnosti. Međutim, prema dosta muških autora, i ne samo autora, žena je dobra i spremna za udaju ako su joj štednjak, pegla i krpa najdraži modni dodaci. Uz to, bilo bi idealno da pokorno sluša, da nema svoj stav i mišljenje, plus ne daj bože da je školovana. Sve drugo je čini nepoželjnom ili poželjnom na kratko vrijeme. Često u romanima, ako je fatalna, žena završi loše. Ili je ubojica ili završi u ludnici ili oboli od teške bolesti. Nema te heroine koja umre u dubokoj starosti u snu. Žena je sposobna za sve što se vidi, kad se hoće, po brojnim stvarnim primjerima. Mnogo muškaraca ženu napusti kad se ona razboli ili ako je dijete bolesno ili ako je žena financijski uspješnija od druge polovice. E, sad, ne znam baš tko je tu nesposoban za dom i obitelj...
S obzirom na to da ‘U registraturi’ kritizira utjecaj ckrve na društvo i na pojedinca, kako ocjenjujete njezin trenutačni položaj u Hrvatskoj?
Ona i danas, a pogotovo u strogo katoličkim zemljama, ima previše utjecaja. Kod nas, konkretno, previše se petlja u slobodu pojedinca, previše se s oltara prenose poruke mržnje naspram drugačijeg, previše su u politici, a tu su i crkveni pojedinci koji žive na previsokoj nozi. Iako ima i pozitivnih strana, generalno Crkva se mora mijenjati jer ovakva nema veze s religijom. Samo pripadnici Katoličke crkve bi trebali plaćati porez i općenito bi se trebalo više usvajati ono što govori papa Franjo.
Ivica, inače, u romanu u svojem podrijetlu, među ostalim, nalazi razlog da se osjeća žrtvom i da opravda svoj neuspjeh. To traženje krivnje u drugome, vani, kako Vam se to čini, kako to sami doživljavate, prije svega u hrvatskom kontekstu, a onda i šire?
Pojedincu je uvijek lakše okriviti društvo nego priznati svoju pogrešku. Nije ni pojedinac uvijek kriv, dakako, potrebna je sila unutarnje snage da se odupre društvenoj okrutnosti i vrlo često nepravednosti te da se iz svega toga ispliva svojim poštenjem, radom i talentom. Mnogo današnje mladeži odlazi u svijet u potrazi za boljim, ljepšim životom. Neki ga zaista i ostvare, dok se većina vrati razočarana jer i u svijetu ne teku med i mlijek,o bez obzira na talent.
Jeste li sami ikad osjetili neku vrstu kompleksa male sredine?
Možda zbog ljepote vlastitoga grada nisam nikad osjećala kompleks male sredine, a ne osjećam ga ni kad pogledam izvan granica. Ne dopuštam da mi život diktira sredina iako poštujem neka pravila igre koja mi odgovaraju.
Rodili ste prije osam mjeseci. Kakva Vam se zasad čini ta nova životna uloga?
Život s Tomom je svaki dan iznenađenje. On je radost i centar našeg života. Spoznala sam neke nove nivoe sebe, ponovno otkrivam svijet, uz njega rastem kao čovjek. Inače sam u životu naučila ne planirati, pogotovo ne dugoročno. Vodim se intuicijom, širinom, uvažavanjem... Ne znam kakva ću biti u budućnosti, ali ono što sad znam jest da mu želim dati zdravu podlogu s kojom može rasti, maštati i razvijati se. Želim prije svega da je zdrav i samo zdrav te da bude dobar, pošten čovjek.
Glumili ste u filmu ‘Obrana i zaštita’, posvećen Mostaru. Kako ste doživjeli taj grad i njegovu podijeljenost na dvije strane?
Žalosna sam što je tako. Mostar pamtim još iz djetinjstva i uvijek mu se rado vraćam. Želim vjerovati u čovjeka i da će ova podjela nestati. Razne politike, mecene, čine te podjele jer tako imaju kontrolu i profit.
Posjetili ste i Iran, Siriju... Kako su Vas se dojmili?
Iran je predivna zemlja, velika i puna kontradiktornosti. Bila sam u Teheranu, Shirazu, Persopolisu, Yazdu, Kashanu i Esfahanu. Ljudi su gostoljubivi, hrana odlična, a zemlja sigurna. Istina je da su i vješala javna, da sam kao žena morala poštovati odjevni kod,.., ali Zapad je i pun predrasuda prema Iranu i Bliskom istoku. Žena u Iranu je samostalna ako to želi, može se rastati, posjedovati nekretnine, raditi, aktivno sudjelovati u politici, školovati se... Mnoge Iranke su velike znanstvenice. Kroz tamošnju povijest žene su bile i vođe, ratnice, imale su važnu ulogu u društvu, a da ne govorim o pravima žene prije Islamske revolucije. Iran je velika sila i stabilna, za razliku od ostatka regije. Bliski istok je zbog geopolitike postao ratno žarište. Sirija je uništena, veliki igrači poput Saudijske Arabije i Amerike te ostalih europskih pijuna naoružavaju teroriste, proglašavaju tzv. diktatore i dovlače terorizam u vlastito dvorište. Europa već dugo kopa sebi grob. Ljudski život se bori za opstanak bježeći pred hororom rata. Siriju sam posjetila netom prije početka tamošnjeg rata. To mi je jedno od najljepših putovanja koje je obuhvatilo Libanon, Siriju, Jordan i Izrael.
