Norveška je mala, relativno homogena država u kojoj nema velikih razlika između onih na vrhu i onih na 'dnu' te se svi drže zajedno. Nesreće ih zbližavaju, a uspjeh bilo kojeg Norvežanina u stranim medijima s ponosom se ističe kod kuće.
Upravo zato su svi ostali u ogromnom šoku kad je 22. srpnja 2011. godine 32-godišnji Anders Behring Breivik napustio majčin stan u Oslu odjeven u policijsku uniformu, te ostavio izvan Regjeringskvartaleta kombi s bombom koju je izrađivao nekoliko mjeseci. Napustio je poprište na kojem je živote izgubilo osmero ljudi, te se uputio prema otoku Utøya.
Tamo je došao u omladinski laburistički ljetni kamp u kojem je otvorenom paljbom počeo pucati po svima prisutnima. Ubio je pritom ukupno 69 ljudi, u masakru koji je trajao više od sat vremena, sve dok nije došla policija kojoj se odmah predao.
Samo je želio spasiti Norvešku
Nekoliko sati prije nego je detonirao bombu, Breivik je tisućama ljudi poslao mail s 1.500 stranica dugim manifestom u kojem je rekao da smo u ratu s muslimanima i mutikulturom i da bi ubijanje mladih u kampu trebao biti poziv za buđenje. Također je na YouTubeu objavio 20-minutni video u kojem je objasnio što će se dogoditi Europi: invazija muslimana.
Svi su bili u šoku. Nakon Drugog Svjetskog rata, najozbiljnije političko ubojstvo u zemlji bilo je tzv. Hadeland ubojstvo iz 1981. godine kad su ubijena dvojica muškaraca koji su bili članovi male neonacističke skupine Norges Germanske Armé. Ali ovo je bilo potpuno drugačije. Nitko se nije mogao snaći i vjerovati što se dogodilo. Ni taj, kao ni sljedećih dana.
Najšokantniji dio deset tjedana dugog suđenja, koje se odvijalo godinu dana poslije zločina i tijekom kojeg je svijet napokon dobio uvid u to tko je bio Breivik i kako je izgledao njegov život, bilo je to kako je naizgled normalan postao počinitelj, ali i njegovi zločini.
Odjednom je izgledalo kao da je činjenica da je on ljudsko biće, koje je eto tek branilo svoje stavove, umanjilo ono što je učinio. Odjednom je on sam postao mjerilo, a ne njegovi zločini. Kad ga je jedna od žrtva u novinama prozvala budalom, javili su se brojni komentatori koji su optužili žrtvu da je sitničava i jadna. Neki su odjednom posvetili sve svoje vrijeme kako bi pronašli rupe u njegovim argumentima, dok su drugi opisivali njegove zablude i krive korake.
Ovo umanjivanje njegovih zločina, i ublažavanje njegovog lika i djela je djelomično i razumljivo, ali to ne znači da je itko i dalje razumio kako je mogao počiniti to što je napravio. Dapače, tijekom suđenja se činilo kao da su dvije strane, nezamislivi zločin i osoba koja ga je počinila, potpuno nepovezane.
Iako je prvotno nakon zatvaranja Breiviku dijagnosticirana paranoidna shizofrenija, naknadno je postavljena dugotrajna dijagnoza asocijalnog poremećaja osobnosti i narcisoidnih osobina. Drugim riječima, nije bila riječ o osobi s psihotičnim poremećajima, što je djelovalo još strašnije, jer se postavlja pitanje što bi relativno normalno funkcionirajućeg muškarca moglo primorati da učini nešto toliko strašno? I to usred stabilne zemlje pune prosperiteta.
'Pogledajte me. Pogledajte me.'
Premda se mogu naći poveznice između Breivikovih ubojstava i zločina Timothyja McVeigha koji je 1995. godine u Oklahoma Cityju, prosvjedući protiv vlade, u zrak digao kamion pun eksploziva ispred državne ustanove, pri čemu je poginulo 168 osoba, to je jedina politička i ideološka poveznica. Čini se naime da je Breivikov čin ponajviše ipak bio uvjetovan osobnim stavovima.
Izradio si je svojevrsnu vojnu uniformu u kojoj se fotografirao prije nego je krenuo u ubilački pohod. Konstantno je spominjao veliku organizaciju čiji je navodni član, iako se dugo činilo da to zamišlja (nakadno se pričalo da je bio član masonske lože, ali da je prije zločina isključen). U svojem proglasu on sam sebe intervjuira i predstavlja kao velikog junaka, što sve skupa ostavlja dojam kao da je riječ o čovjeku koji gleda zamišljenu sliku sebe u kojoj si pridaje neobjašnjivo velik značaj.
Način na koji je izvršio zločin, kao i to u kakav ga je kontekst stavio, djeluje kao igra a ne politički terorizam. To dokazuje da je riječ o usamljeniku koji ima veliku potrebu za pohvalom. Najlogičniji korak u daljnjem razmišljaju jest da se radi o jednom od onih ubojica nalik brojnim školarcima koji su diljem svijeta u škole jedan dan došli naoružani i počeli nasumično pucati na sve oko sebe, kako bi valjda svima pokazali što mogu.
Zanimljivo je da je nekoliko mjeseci prije zločina Breivik posjetio bivši pomajku kojoj je rekao da će uskoro učiniti nešto što bi njegovog oca učinilo ponosnim.
Inače, njegova majka je napustila oca kad je Breivik imao tek godinu dana, te je prošlo mnogo godina otkad je on posljednji put pričao s ocem. Dakle, jednostavno kao da je samo želio da ga svi vide i primijete, a nažalost, u tome je itekako uspio.
Danas se nalazi u zatvoru nedaleko Osla gdje služi 21-godišnju kaznu koja se može produljiti bez ograničenja, što je najveća kazna u Norveškoj. Više ga skoro nitko ne spominje. Posljednji put se pojavio u medijima početkom godine kad je prijetio da će tužiti državu zbog zatvorskih uvjeta. Optužuje zatvor zbog banalnosti poput loše kemijske olovke ili konzole za PlayStation, želeći na taj način samo privući pozornost na sebe trivijalnostima.
To nije prvi put da je pokazao kako se opterećuje sitnicama koje se tiču isključivo njega, jer je i nakon što ga je policija ulovila, dok su ga ispitivali u kolibi na otoku (u strahu da nije djelovao sam i da je još ubojica na slobodi), prvo bio uznemiren i mislio da će dehidrirati budući da je prije toga pio aspirin i kofein. Kad je dobio piće, usredotočio se pak na malu ranu na prstu bojeći se da će iskrvariti.
Iako bi se moglo misliti da je takva opterećenost detaljima poput rane na prstu, nekoliko minuta nakon što je pucao u više od stotinu ljudi, mogla biti znak uzbuđenja i posljedica stimulansa koje je uzeo prije ubilačkog pohoda, danas ništa ne ukazuje na to da se promijenio.
Ostatak pročitajte u New Yorkeru.
