Promatran sa strane, transfer Danice Juričić Spasović iz tima Ive Josipovića u ekipu Zorana Milanovića i ne izgleda previše čudno. To je sve, misle neupućeni, manevar na lijevom krilu, puka taktika - “sve nas nosi isti val, naša su vesla gitare...”
No boljim poznavateljima uvjeta na toj istoj ljevici, ovaj je transfer zazvučao kao svojedobni odlazak Nike Kranjčara u Hajduk. Zoran Milanović i Ivo Josipović veći su dio mandata bili su sve samo ne saveznici.
Danica Juričić je o “bratoljubilačkom” ratu dvojice vođa ljevice 23. veljače, u Slobodnoj Dalmaciji objavila dojmljiv, angažiran tekst u kojemu je, opisujući poziciju bivšeg šefa, točno locirala problem:
Josipovića je prikazala kao konstruktivna političara premijerskog zahvata, koji ima dobre ideje i loše saveznike, a u Ustavu nema uporišta koja bi mu pomogla da zamisli pretvori u život.
Bivši predsjednik je, rekla je bivša šefica kabineta, započinjao dosta ratova niskog intenziteta, od kojih je sam jedan, onaj protiv Milorada Pupovca, bio pogrešan.
Josipović iz citirana portreta podsjeća na Melvilleova samuraja, kojega glumi Alain Delon.
“Nema ničeg osamljenijeg od samuraja”, kaže Melville u motu filma, pa dodaje: “...osim možda tigra u džungli”. Da je Melville čitao Daničin portret, dodao bi “možda i tog tigra u hrvatskoj političkoj prašumi...”
Dolaskom prijatelja na vlast, tigru su neprijatelji postali suvišni.
”Novo razdoblje Josipovićeve političke samoće nastupa dolaskom premijera Milanovića”, piše dalje Juričić.
Često su se puta sastajali da bi razgovarali, i jednako se tako često nisu razumjeli. Ponekad su se jedva trpjeli, što se vidjelo i kroz informacije plasirane u medije. Milanovićeva i Josipovićeva suradnja povremeno je nalikovala na „Hamlet iz Mrduše Donje”, gdje je glavni moto: “Ili ću ga ja zabiti tebi, ili ćeš ga ti zabiti meni”. Ima još jedna narodna o tome: “Tko će kome, ako ne svoj svome”...
Za Josipovića nije bilo ništa lakše kad su na vlast došli “njegovi”. Milanovićeva je Vlada hladno dočekivala Josipovićeve prijedloge, pa i onih 20 preporuka za ublažavanje dužničke krize što ih je iznio još 2013., a kojima je Vladi i bankama predložio socijalne pakete za prezadužene i siromašne građane, pa i otpis duga socijalno najugroženijim dužnicima.
Bila je muka živa dobiti u to doba nekog ministra iz Vlade da dođe u Ured kad je predsjednik Josipović predstavljao mjere za ublažavanje dužničkog siromaštva građana. Htio je te preporuke predstaviti javnosti u suradnji s Vladom, silno je htio biti partner vladi, pa ih je nazivao i dalje....
Ali, avaj, uzalud. Iz ovog je portreta posve jasno da je Milanović bio ne samo posve nezainteresiran za oživotvorenje bilo koje Josipovićeve ideje nego je ministrima naredio njihovu aktivnu opstrukciju. Josipovićevih 20 prijedloga o ublažavanju dužničke krize, o kojima govori Juričić Spasović, predstavljaju manje više dovršen, koherentan niz mjera koje je Milanovićeva vlada mogla bez problema prihvatiti jer su joj servirane na pladnju.
Josipović je, osmišljavajući te mjere, razmišljao kao premijer, dok se Milanović ponašao kao engleska kraljica - od svih paragrafa njega je jedino zanimala “uvreda veličanstva”.
Evo nekih Josipovićevih prijedloga: Vlada i Sabor hitno trebaju uvesti institut osobnog bankrota/stečaja. Vlada i lokalne samouprave trebaju donijeti odluku da se neće pokretati parnice i ovrhe za dugove manje od, primjerice, 5000 kuna. Tužitelj nema pravo na trošak ako je predmet spora (ovrhe) manji od 5000 kn. Ojačati sudsku kontrolu ovrhe, kontrolirati troškove, ali i ograničiti ovrhe prije pravomoćnosti. U Ovršnom zakonu promijeniti članak 7.5. da se ovrha ne provodi nad stanom koji je jedini stambeni prostor dužnika... I tako dalje, i tomu slično.
Josipović je, ukratko, na vrijeme - i za sebe i za Milanovića - premijeru šapnuo što treba raditi, ali ga je Milanović otkantao, da bi posljednjih mjeseci u napadu panike počeo implementirati jednu za drugom Josipovićevu ideju. Da je s poslom započeo 2013. bilo bi kasno, ali ne prekasno:
ovako je svima jasno da Milanović kampanjskim radom, presingom u posljednjoj četvrtini, pokušava nadoknaditi spavanje u prve tri četvrtine, u kojima ga je protivnik izbušio...
“Josipović je”, nastavila je Danica Juričić, “te 2013. tjednima tražio rješenja za pomoć prezaduženim građanima, bio je to vrlo ozbiljan posao. Kad je Vlada suzdržano primila njegove preporuke, održao je i tajni sastanak s predstavnicima najvećih banaka, moleći ih da uvaže ozbiljnost teške socijalne situacije u zemlji. (...) Gledala sam lica bankara. Nisu ni trepnuli, ali sam imala dojam da ga razumiju, jer su rekli da već rade na odgodama kredita i da će u tome smislu nastojati i više učiniti. Zašto ni nakon toga sastanka Josipović nije medijski pritisnuo Vladu da brže primijeni njegove preporuke? Dao je Vladi dobre prijedloge i na drukčiji je način pokazao da Vlada ne radi dobro. Jednostavno nije vidio smisla u tome da kapriciozno traži sazivanje sjednice Vlade, jer je vjerovao da će biti odbijen. Zapravo, nije htio riskirati da ga Milanović i javno ponizi.”
Danica Juričić Spasović kaže da je često govorila Josipoviću kako se moraju dogovoriti i držati dogovora jer vode državu, a Josipović bi na to odgovarao u stilu Balkanskog špijuna: “Danice, Danice, kako si ti naivna”.
U iznenađujućem salto mortaleu, Danica Juričić Spasović, samo dva mjeseca poslije, prikazala je Ivu Sanadera kao Lošeg iz filma Sergija Leonea, Karamarka je prikazala kao Zlog, a Zorana Milanovića kao - Dobrog.
- Dobro je nastojati uvesti reda u državu. Makar i ne uspio u svemu, dobro je vladati s dobrom namjerom. Tekst završava u grandezzi Milanovićeva juriša:
“Ovdje imamo krupni filmski kadar završne scene u kome Milanović hoda s pogledom Clinta Eastwooda. Spreman na obračun sa svima...”
Danica je - vidjeli smo - Milanovića u veljači opisala kao Lošeg. U travnju ga je prikazala kao Dobrog. Nama se čini da je u ta dva mjeseca sve isto kao i prije i tražeći objašnjenje, dolazimo samo do jedne promjene - Danica, čini se, više nije naivna.
