Dragi Johnny, ako se dosad nisi vratio, možda i ne trebaš.
Na Trešnjevci se pojavio frajer koji bi te mogao naslijediti. Zasad ga slabo razumiju tako da u Zagrebu svira za 30-40 ljudi, baš kako se u početku i tebi znalo zalomiti. Došao je iz Brčkog prije dvije-tri godine.
Tamo je šljakao u tvornici šećera i pokušavao napraviti bend, a onda se prebacio u kantautore. Ime mu je Edin Džambić, umjetničko Dječak iz vode.
Neupućenima je to asocijacija na EKV i “Oči boje meda”, a njemu uspomena na djetinjstvo pokraj jezera u Mramoru.
To je ono nesretno mjesto kraj Tuzle gdje se malo prije rata dogodila strašna podzemna eksplozija u kojoj je poginulo 180 rudara.
Dječak iz vode već je oborio neke tvoje rekorde za koje se mislilo da će trajati vječno. Na prvom albumu “Srce, muda i pez bonbone” iz 2011. imao je 98 pjesama.
Iste godine još 70 pjesama na drugom albumu “Pamučni svijet”. Zamisli koliko je lakše kantautoru s previše inspiracije i premalo strpljenja kad nema Jugotona da ga koči ako donese materijal za trostruki, četverostruki ili još deblji album.
Neumorni Zdenko Franjić je sve njegove snimke objavio na Slušaj najglasnije i zapakirao u mp3 format tako da svaki album stane na jedan disk.
Pretprošle godine Dječak iz vode opet je izbacio dva albuma “Ko ne misli nek se dobro zamisli” i “Đe se nalaziš?”.
Lani nije ništa objavio pa se počelo sumnjati da se potrošio, a on se samo zaljubio.
Oženio je Ljubicu koja je prije pjevala u Franjićevim Babiloncima. Sad je prateći vokal na njegovim svirkama i na dva ovogodišnja albuma, “Sretan rad” sa 100 pjesama i “Nije moje da mislim” s 21 pjesmom.
Kad se sve zbroji, ispadne da je frajer u pet-šest godina snimio 362 pjesme. Među njima je puno prepjeva i nekoliko obrada, skinuo je i tvoj “Flash”, ali autorske su mu daleko jača strana.
U nekima se prepoznaju utjecaji Cobaina, Lou Reeda, Zappe ili Ramba, u bržim stvarima pjevanje podsjeća na Kebru iz Obojenog programa, dok su se na ovdašnjim portalima najprije zaredale usporedbe s Damirom Avdićem i Goriborom.
Nije to kriva slika. Avdić i Goribor prije su također snimali za Slušaj najglasnije, a kod Franjića se uvijek skupljala najbolja ekipa iz rokerskog undergrounda. S Avdićem ga povezuje još nešto.
Tuzlanski pogled na svijet iz kojeg tamošnji hardcore alternativci izvlače najtvrđe pjesme, napisane bez imalo kalkuliranja hoće li se dopasti slušatelju.
Samo što Avdića pritom još pomalo drži onaj stari anarhopunkerski revolucionarni zanos, dok Dječak iz vode napada žestokim, nekad i brutalnim sarkazmom, koji svaku ideologiju iz prve baca na pod.
Kad uzmeš slobodan vikend za preslušati barem 150-200 njegovih pjesama pa izabereš 20-ak najpreciznije zaokruženih, dobiješ sliku kantautora koji se nigdje ne uklapa, ali na kraju može doprijeti do svakoga tko misli svojom glavom.
Dječak iz vode zvuči kao najjača poslijeratna mutacija bosanskog duha. Da ne ostanemo na odokativnoj procjeni, evo ti nekoliko primjera za koje ne treba kopati po albumima, možeš ih naći i na Soundcloudu.
Ovo su stihovi iz balkanske patriotske pjesme “Pao sam si u očima evropskih integracija” u kojoj i tebe spominje - “Nikad ne bih ja u London, nikad ne bih ja u Beč, ovdje imam svoju muku, ovdje imam jeftin kreč.
Budimpešta - Mali Zvornik - Džoni Štulić - Dino Dvornik. Nikad ne bih ja u Bruxelles, nikad ne bih ja u Haag, anđeli su ovdje s nama, tamo sjedi crni vrag”.
A ovo je refren iz “Plave himne”, isprovocirane Facebookom i provučene kroz bosanski narodni melos - “Hvala Marku Zuckenbergu, dabogda poživio, dabogda mu Kusturica fejsbuk grad sagradio”.
Kad se dobro nasmiješ, onda te zaledi apokaliptičnom prognozom ubačenom u novu pjesmu “Tri metra od straha” o euroazijskoj seobi naroda - “Danas bježi Sirija, sutra će Evropa”.
Na to se nitko neće nasmijati, a zasad je potpuno neizvjesno hoće li se naći malo više onih koji će ga pažljivo poslušati i fakat skužiti o čemu pjeva.
Možda bi pomoglo kad bi okupio solidan prateći bend i napravio đir po festivalima koji nastoje odgojiti kolikotoliko ozbiljniju publiku.
Drugim putem teško će doći do masovnog odaziva jer Dječak iz vode ne izvodi psihotični scenski performans kao Damir Avdić i ne uveseljava škvadru kao Rambo Amadeus.
Edin je samo neviđeno produktivan i silno talentiran kantautor, a to se puno više cijenilo u tvoje vrijeme nego danas.
