Carlos Šakal: Sadistički terorist koji je od nasilja stvorio pravi spektakl

Crna beretka, tamne naočale, pištolj, žene, skupi hoteli i život između Bejruta, Pariza, Budimpešte, Damaska i Bagdada. Ilich Ramírez Sánchez, svijetu poznatiji kao Carlos Šakal, desetljećima je gradio sliku revolucionara koji se pojavljuje niotkuda, ubija, uzima taoce i ponovno nestaje preko granice. Bio je dovoljno brutalan da ga se boje, dovoljno tašt da želi da ga svi poznaju i dovoljno fotogeničan da od međunarodnog terorizma napravi nešto što će televizijske kamere pratiti gotovo kao predstavu.

Upravo se tim čovjekom bavi nova knjiga američkog novinara Jobyja Warricka, "The Jackal: The Rise and Fall of Carlos, the World's First Super-Terrorist", a New York Times u svojoj recenziji knjigu opisuje kao vrlo čitljivu povijest ranog razdoblja modernog terorizma i priču o čovjeku čije su metode poslije postale obrazac za znatno opasnije organizacije poput Al-Qaide i Islamske države. Warrick je dvostruki dobitnik Pulitzerove nagrade i dugogodišnji novinar Washington Posta specijaliziran za nacionalnu sigurnost i terorizam.

Carlos je danas 76-godišnjak koji služi doživotne kazne u Francuskoj. Ali sredinom sedamdesetih bio je nešto sasvim drugo: prvi čovjek kojega bi se, današnjim rječnikom, moglo nazvati globalnim celebrity teroristom.

Otac mu je dao Lenjinovo ime

Rođen je 12. listopada 1949. u Venezueli kao Ilich Ramírez Sánchez. Njegov otac José Ramírez Navas bio je bogati odvjetnik i uvjereni komunist koji je sinovima davao imena prema Vladimiru Iljiču Lenjinu. Ilich nije bio jedino neobično ime u obitelji: njegova braća nazvana su Lenin i Vladimir.

Obitelj je, međutim, živjela daleko bolje nego što bi se moglo zaključiti iz revolucionarne retorike njegova oca. Ta će kontradikcija pratiti Carlosa gotovo cijeli život. Propovijedao je marksizam, palestinsku revoluciju i borbu protiv kapitalizma, a istodobno je volio skupu odjeću, dobre restorane, alkohol, žene i luksuzne hotele. Warrick ga u svojoj knjizi ne pokušava romantizirati kao fanatičnog idealista. Mnogo je bliži portretu čovjeka kod kojega su ideologija i revolucija često bile pozornica za ego, novac i osobnu slavu.

CARLOSOVA MREŽA 360° Kako je najtraženiji svjetski terorist završio u 'malom mjestu kraj Splita'?

Kao mladić odlazi u Moskvu na Sveučilište Patrice Lumumba, namijenjeno studentima iz zemalja Trećeg svijeta. Tamo se, međutim, nije proslavio akademskim rezultatima. Nakon odlaska iz Sovjetskog Saveza približio se palestinskim militantnim strukturama i početkom sedamdesetih pridružio Narodnom frontu za oslobođenje Palestine - PFLP-u. Dobio je ratno ime Carlos. "Šakal" će doći tek poslije.

Pištolj mu se zaglavio dok je pokušavao ubiti šefa Marks & Spencera

Jedan od detalja koji se provlači kroz Warrickovu knjigu ruši mit o Carlosu kao nepogrešivom superatentatoru. Bio je opasan. Ali često je bio i nevjerojatno nespretan. Godine 1973. pokušao je u Londonu ubiti Josepha Sieffa, predsjednika trgovačkog lanca Marks & Spencer i poznatog podupiratelja Izraela. Carlos je ušao u njegovu kuću i pucao mu u glavu, ali metak nije bio smrtonosan. Kada je pokušao pucati ponovno, oružje se zaglavilo. Sieff je preživio.

Takvih epizoda bilo je više. Warrickova rekonstrukcija, kako ističu recenzenti, pokazuje da je veliki dio legende o nepogrešivom Šakalu stvorio sam Carlos, uz obilnu pomoć medija. Njegov golem ego tjerao ga je na spektakularne akcije, ali i na nepotrebne rizike i pogreške.

Ipak, pogreške nisu značile da nije bio smrtonosan. U rujnu 1974. bomba je eksplodirala u pariškoj robnoj kući Drugstore Publicis. Napad je kasnije pripisan Carlosu, a francusko pravosuđe desetljećima poslije osudilo ga je i za taj slučaj. U napadu su poginule dvije osobe, a deseci su ranjeni. Zbog tog i drugih zločina Carlos danas služi ukupno tri doživotne kazne.

Tri mrtva čovjeka u pariškom stanu

Legenda o njemu eksplodirala je u lipnju 1975. Francuski policajci došli su u pariški stan tražeći Carlosa. Očekivali su relativno rutinsku akciju. Umjesto toga našli su čovjeka koji je u nekoliko sekundi izvukao oružje. Dvojica francuskih policajaca ubijena su, treći je teško ranjen. Carlos je ubio i Michela Moukharbala, čovjeka kojega je sumnjičio da ga je izdao. A onda je pobjegao. Upravo će za ta ubojstva više od dva desetljeća kasnije dobiti svoju prvu francusku doživotnu kaznu.

Nakon krvoprolića policija je počela detaljno pretraživati njegove veze i stanove. U jednom od njih pronađen je primjerak tada iznimno popularnog trilera Fredericka Forsytha "The Day of the Jackal", romana o profesionalnom ubojici angažiranom za atentat na Charlesa de Gaullea. Britanski tisak povezao je knjigu s Carlosom. Nastao je Carlos the Jackal - Carlos Šakal. Ironija je u tome što je, prema kasnijim izvještajima, knjiga možda pripadala nekom drugom. Ali nadimak je bio predobar da bi ga novine pustile.

Carlos ga je prihvatio. Od tog trenutka više nije bio samo Ilich Ramírez Sánchez. Postao je "marka".

Dan kada je upao među ministre nafte

Ako postoji jedna operacija koja je od Carlosa napravila svjetsku zvijezdu terorizma, dogodila se 21. prosinca 1975. u Beču. U sjedištu OPEC-a održavao se sastanak ministara nafte. Carlos i još pet militanata upali su u zgradu naoružani automatskim oružjem i eksplozivom. Tijekom napada poginule su tri osobe - austrijski policajac, irački zaposlenik OPEC-a i član libijskog izaslanstva - a više od 60 ljudi uzeto je za taoce. Među zarobljenima bili su neki od najmoćnijih ljudi svjetske naftne industrije. Bio je to teroristički napad napravljen kao globalni medijski događaj.

Carlos je zahtijevao da austrijska televizija i radio emitiraju političko priopćenje o palestinskoj stvari. Prijetilo se pogubljenjima talaca. Austrijske vlasti na kraju su militantima dale avion. Slijedila je nevjerojatna odiseja između Beča, Alžira i drugih odredišta. Dio talaca pušten je, a Carlos i njegovi ljudi uspjeli su pobjeći. Operativno gledano, napad nije ostvario sve ciljeve koje su organizatori zamislili. Ali medijski je bio savršen. Televizijske postaje diljem svijeta izvještavale su o Carlosu. Njegovo lice počelo se pojavljivati na naslovnicama.

Terorizam napravljen za televiziju

Tu Warrickova knjiga, prema New York Timesu, postaje više od obične biografije jednog kriminalca. Carlos je djelovao u trenutku kada satelitska televizija, međunarodne novinske agencije i sve brži protok informacija prvi put omogućuju da talačka kriza u Beču gotovo trenutno postane događaj u Londonu, Parizu, New Yorku ili Tokiju. Shvatio je moć slike. Otmica aviona nije bila samo otmica. Talačka kriza nije bila samo način da se nešto iznudi. Bio je to spektakl.

I u tom smislu Carlos je bio preteča puno modernijeg modela terorizma. Warrick u knjizi koristi deklasificirane arhive, policijske i obavještajne spise, svjedočanstva ljudi koji su ga poznavali te rijedak razgovor sa samim Carlosom kako bi pokazao kako se rađao terorizam bez granica, dizajniran za međunarodnu publiku.

CARLOSOVA MREŽA 360° Šakal je poludio jer mu je Jugoslavija uhitila suradnika. Planirao je postaviti bombu

To je jedan od razloga zbog kojih recenzent New York Timesa Dwight Garner knjigu vidi i kao kratku povijest formativnog razdoblja modernog međunarodnog terorizma. Metode koje su sedamdesetih izgledale gotovo šokantno nove - otmice aviona, spektakularne talačke akcije, napadi u drugim državama i svjesna manipulacija televizijskim vijestima - desetljećima poslije postale su dio arsenala Al-Qaide, ISIS-a i brojnih drugih skupina.

Nova biografija Jobyja Warricka, kako navode brojni kritičari, funkcionira kao "džepna povijest rane moderne ere terorizma". Autor, koristeći dosad neviđene izvore, razotkriva Carlosa kao kompleksnu figuru - s jedne strane ideološki motiviranog revolucionara, a s druge strane "kriminalnog narcisa" vođenog taštinom. Carlos je bio potpuna suprotnost današnjim asketskim teroristima; bio je bonvivan koji je uživao u plodovima svog krvavog rada, majstor samopromocije koji je teror pretvorio u smrtonosnu umjetnost za globalnu publiku. On je stvorio predložak za kasnije aktere poput Al Qaide i Islamske države, ali za razliku od njih, nije bio vođen vjerskim fanatizmom, već egom i novcem.

Kraj na operacijskom stolu

Pad Željezne zavjese označio je početak kraja za Carlosa. Njegovi zaštitnici su nestali, a on je postao teret. Nakon što je protjeran iz Sirije, utočište pronalazi u Sudanu pod zaštitom moćnog islamističkog vođe Hassana al-Turabija. No, i tamo je njegov raskalašeni životni stil - alkohol, zabave i žene - bio u sukobu s rigidnim islamskim okruženjem. Francuske tajne službe, DST i DGSE, mjesecima su ga pratile.

Nakon dugih pregovora, ponudile su sudanskoj vladi pomoć u otpisu vanjskog duga u zamjenu za izručenje. Kap koja je prelila čašu za al-Turabija bile su snimke nadzora koje su prikazivale Carlosov "neislamski" život. Smatrajući ga sada običnim "huliganom", a ne borcem za palestinsku stvar, al-Turabi je pristao na dogovor. U kolovozu 1994., nakon što je primljen u bolnicu u Kartumu radi manjeg kirurškog zahvata, Carlosa su usred noći u krevetu savladali sudanski agenti. Umirili su ga snažnim sedativom, stavili u zrakoplov i predali francuskim specijalcima koji su ga odveli u Pariz na suđenje. Njegov bijeg bio je gotov.

Tri doživotne kazne

U Francuskoj se Carlos suočio s pravdom. Na suđenjima je bio prkosan i arogantan, nazivajući sebe "profesionalnim revolucionarom" i poručujući sudu:

- Kad vodite rat trideset godina, prolije se mnogo krvi – moje i tuđe. Ali nikada nismo ubijali za novac, već za cilj – oslobođenje Palestine.

Porota mu nije povjerovala. Godine 1997. osuđen je na prvu doživotnu kaznu zatvora zbog ubojstva dvojice francuskih agenata i njihovog doušnika 1975. godine. Godine 2011. stigla je i druga doživotna kazna za seriju bombaških napada u Francuskoj, a treća 2017. za napad granatom na pariški Drugstore Publicis 1974. godine. U zatvoru je prešao na islam, oženio svoju odvjetnicu i napisao knjigu "Revolucionarni islam", u kojoj izražava divljenje Osami bin Ladenu. Dopisivao se i s venezuelanskim predsjednikom Hugom Chávezom, koji ga je nazivao "istaknutim sunarodnjakom". Do samog kraja, ostao je bez trunke kajanja. Na suđenju 2017. godine hladnokrvno se pohvalio kako je odgovoran za smrt osamdeset ljudi, dodajući: "Nitko u palestinskom otporu nije pogubio više ljudi od mene".