Stagnacija novčane mase
Gore navedeno objašnjenje uzroka ekonomskih kriza temelji se na odnosu između kamatnih stopa i uopće ne spominje količinu novca koja je bila u središtu pozornosti tradicionalnog monetarizma. Dva od navedenih stručnjaka (Adrian i Shin, 2008.) čak izrijekom obrazlažu da korištenje količine novca kojeg pored centralne banke stvaraju klasične komercijalne banke plasirajući višak rezervi više nije adekvatno u vremenu kada velik dio kredita plasiraju „banke u sjeni“. Stoga predlažu da se novcem odnosno „likvidnim sredstvima“ smatraju i promjene u ukupnoj vrijednosti repo ugovora.
Osim toga, podatke o novčanoj masi u SAD-u treba veoma oprezno upotrebljavati zbog nepoznate količine gotovog novca u zemlji odnosno nepoznatog opsega njegova prekograničnog priljeva i odljeva (Abel i Bernanke, 2001.), zbog pojave hibrida tekućih i štednih računa (engl. sweep accounts), zbog mogućnosti plaćanja čekom na temelju udjela u novčanim fondovima te zbog niza drugih problema u monetarnoj statistici. Povrh toga, William Barnett (2012.), specijalist za to područje i bivši službenik američke središnje banke, smatra da ona namjerno loše vodi monetarnu statistiku kako bi se zaštitila i otežala posao svojim kritičarima.
S druge strane, kejnzijanski ekonomisti dugo su i uporno prigovarali tradicionalnim monetaristima da je „brzina kolanja“ novca nestabilna i nepredvidljiva te da stoga kretanje količine novca ne može „predvidjeti“ kretanje količine kupljenih odnosno proizvedenih roba i usluga (Modigliani, 1988.). Drugim riječima, istom količinom novca tijekom jedne će godine biti kupljena veća količina proizvoda, a tijekom druge godine manja količina. Čak je i sâm Milton Friedman (2003.), vodeći monetarist 20. stoljeća, naposljetku priznao da je brzina kolanja novca (postala) veoma nestabilna.
Osim toga, kejnzijanci su također dugo i uporno tvrdili da je glavni izvor nestabilnosti brzine kolanja novca upravo nestabilna investicijska potražnja na koju jako utječu prethodno spomenuti valovi optimizma i pesimizma (Modigliani, 1977.). Veća investicijska potražnja, na primjer, izazvana porastom optimizma ulagača, povećava nominalne kamatne stope, što potiče štediše da smanje količinu novca koju „drže“ i koja im donosi malu ili nikakvu kamatu, a povećaju količinu obveznica, koje donose prinos, u svojem imovinskom portfelju.
Prethodna kejnzijanska argumentacija implicira da između opsega investicija i količine novca ne postoji nikakva veza. Investicije i ukupna potražnja za proizvodima nisu određene ponudom novca putem njezina utjecaja na kamatne stope, kao što tvrde tradicionalni monetaristi, već investicijska potražnja utječe na kamatne stope i potražnju za novcem odnosno na brzinu njegova kolanja, a time i na ukupnu potražnju za proizvodima.
Unatoč svim navedenim teorijskim prigovorima i nekvalitetnim podatcima o novčanoj masi, između rasta novčane mase i rasta realnih privatnih investicija u SAD-u postojala je umjereno čvrsta pozitivna statistička veza, barem od 2001. do 2008. godine, kao što je grafički prikazano ovdje. Rast novčane mase ne samo da je bio pozitivno povezan s rastom realnih privatnih investicija, već mu je i prethodio otprilike jednu godinu.
Tako je ekstremno visokom rastu investicija od 8,8 posto u 2004. godini prethodio veoma visok rast novčane mase od 6,4 posto u 2003. godini. Opadanju investicija od 3,1 posto u 2007. i 9,4 posto u 2008. godini prethodio je veoma nizak rast novčane mase od 0,2 posto u 2006. i njezin blagi pad od 0,2 posto u 2007. godini. Za zagovornike tradicionalne monetarističke teorije nema dvojbe u pogledu tumačenja navedenih podataka: veoma visok rast novčane mase donio je vrlo visok rast realnih investicija, a stagnacija novčane mase donijela je pad realnih investicija.
Do sličnog su zaključka došli ekonomisti Michael Belongia i Peter Ireland (2013.). U članku pod naslovom „Nestabilnost: monetarna i realna“ oni su „oživjeli“ tradicionalan monetaristički pristup oscilacijama u američkom gospodarstvu. Oni pokazuju da su oscilacije novčane mase oko trenda, kada se ona pravilno mjeri, prethodile oscilacijama proizvodnje oko trenda. U konkretnom slučaju, relativan pad količine novca prethodio je padu proizvodnje u 2008. godini.
U tome, međutim, odlaze predaleko tvrdeći da je i velik pad proizvodnje u 2009. godini bio posljedica pada novčane mase u 2007. godini. Kretanje rasta novčane mase djeluje s vremenskim odmakom na domaću potražnju odnosno gospodarski rast, ali zaostatak ipak nije toliko velik. Gospodarska kretanja u 2009. godini bila su posljedica nekih drugih faktora, koji će biti opisani u nastavku.
Povećana potražnja za novcem i rezervama
Nakon gore promatranog razdoblja došlo je do velikog razilaženja u kretanju novčane mase i realnih investicija. Rast novčane mase u 2008. godini bio je značajno pozitivan (4,5 posto), dok je rast realnih investicija u 2009. godini postao krajnje negativan (minus 20,1 posto). Zašto, dakle, znatan rast količine novca u 2008. godini nije doveo do oporavka investicija u 2009. godini?
Odgovor treba tražiti u povećanoj potražnji za novcem odnosno u njegovu usporenom kolanju. Naime, kako su se ulagači panično nastojali otarasiti vrijednosnih papira, tako je došlo do povećanja potražnje za novcem što je znatno smanjilo brzinu njegova kolanja. Osim toga, katastrofalan pad cijena dionica (Farmer, 2011.) i pad nominalnih kamatnih stopa, uslijed povećane štednje kućanstava izazvane gubitkom bogatstva te uslijed poraslog pesimizma tvrtki, također je djelovao u istome smjeru. Novac je postao, dakle, najpoželjnija financijska imovina.
Budući da su ulagači željeli u većoj mjeri „držati“ novac, on je u manjoj mjeri sudjelovao u transakcijama za robe i usluge, što je negativno djelovalo na ukupnu potražnju za proizvodima, a preko toga i na investicijsku potražnju. Kao što je sažeto formulirao ekonomist David Beckworth (2014.), „visoka potražnja za novcem stoji iza teškoga pada [proizvodnje]“. Premda je rast novčane mase bio značajan, njegov je učinak na ukupnu potražnju za proizvodima bio u potpunosti poništen bitno sporijim kolanjem novca. U financijskoj krizi, dakle, kejnzijanski argument o nestabilnosti brzine kolanja novca ima puno veću važnost.
Što se tiče količine novca u optjecaju, rast novčane mase u 2008. godini bio je relativno visok, ali bio bi još viši da u njezinu zadnjem kvartalu nije došlo do velikog gomilanja viškova rezervi u komercijalnim bankama. Banke su gomilale viškove rezervi ponajprije zbog rizika poslovanja s drugim bankama i financijskim institucijama odnosno zbog nepovjerenja uslijed neznanja u kojoj mjeri druga strana drži „toksičnu imovinu“ (Taylor, 2009.). Rizik poslovanja s nefinancijskim tvrkama također se povećao zbog gospodarske krize. Osim toga, pali su prinosi na nerizične državne obveznice, što je umanjilo „oportunitetni trošak“ držanja rezervi.
Jedan od razloga gomilanja viškova rezervi bilo je i uvođenje kamate na njih početkom listopada 2008. godine (Keister i Mc Andrews, 2009.). Naime, centralna banka željela je pomoći komercijalnim bankama velikim otkupom vrijednosnih papira, ali nije željela da se njezina pomoć pretvori u kredite drugim akterima, a time i u novac. Razlog tome vjerojatno je bio strah od inflacije (Selgin, 2017.). Da nije bila uvedena kamata na višak rezervi, rast novčane mase u 2008. godini bio bi još veći, što bi donekle bilo poništilo negativan učinak povećane potražnje za novcem na ukupnu potražnju za proizvodima i tako ublažilo recesiju.
Poskupljenje nafte
Naposljetku, treba spomenuti i teoriju prema kojoj je Veliku recesiju izazvalo povećanje cijene sirove nafte, koju zastupa ekonomist James Hamilton (2009.). On tvrdi da je pad proizvodnje u 2008. godini bio velikim dijelom posljedica poskupljenja nafte. Potrošači su zbog poskupljenja goriva smanjili kupnju automobila i manjih kamiona, pa se smanjila i njihova proizvodnja. Na prvi pogled, veliko povećanje cijene sirove nafte od 36,4 posto u toj godini zaista je moglo izazvati gospodarsku krizu.
Međutim, u 2005. godini nafta je bila poskupila čak 41,3 posto, a tada ne samo da nije bilo krize, već je zabilježen veoma visok gospodarski rast (3,3 posto). Hamilton kaže da su potrošači „ignorirali“ poskupljenje nafte u 2005. godini jer su si to tada mogli „priuštiti“. Hamilton time implicitno priznaje da neki drugi čimbenici djeluju puno jače od promjena cijene nafte. Stoga se može zaključiti da je poskupljenje nafte u 2008. godini vjerojatno pridonijelo smanjenju gospodarskog rasta, ali i da samo za sebe nije bilo uzrok početka ekonomske krize.
Zaključak
Većina istraživača Velike recesije slaže se da iza njezina početka stoji uzlet i pad cijena nekretnina. Postoje, međutim, različite teorije o uzrocima te oscilacije. Neke od njih u načelu mogu objasniti takvo kretanje, ali imaju i ozbiljne nedostatke. Tako teorija o neshvaćanju rizika ulaganja u vrijednosne papire zasnovane na hipotekarnim kreditima zbog njihove kompliciranosti, lažnih podataka o zajmoprimcima i lošeg rada rejting agencija nije uvjerljiva jer su u njih investirale i financijske institucije sa stručnim osobljem.
Suprotna teorija o svjesnom riskiranju radi ostvarivanja kratkoročnog profita također nije uvjerljiva jer mnoge financijske institucije odnosno njihovo stručno osoblje nije očekivalo pad cijena nekretnina i masovno nevraćanje kredita.
Nadalje, kejnzijanska teorija o „epidemiji” iracionalnog optimizma i teorija o inherentnoj nestabilnosti financijskog tržišta ne mogu objasniti zašto je kriza izbila u određenom trenutku.
Teorija o državnim intervencijama objašnjava dugoročan trend ekspanzije stambenog kreditiranja, ali ne može objasniti velike oscilacije kao ni trenutak izbijanja krize. Nasuprot tome, vremenski precizno objašnjenje početka krize u vidu pada realnih investicija, posebno rezidencijalnih, te pada cijena gradnje stambenih objekata i cijena nekretnina daje monetaristička teorija koja ističe jako djelovanje visokih kratkoročnih kamatnih stopa odnosno stagnacije novčane mase, posebno nakon razdoblja djelovanja niskih kamatnih stopa odnosno visokog rasta novčane mase. Osim toga, objašnjenju pridonosi i teorija o negativnom utjecaju poskupljenja nafte, ali ne bitno.
Nakon izbijanja financijske i gospodarske krize, međutim, djelovali su čimbenici koje ističe kejnzijanska teorija. Riječ je o eskalaciji financijske panike, gubitku bogatstva i pesimizmu koji su doveli do znatnog povećanja potražnje za novcem što je dodatno oborilo ukupnu potražnju za proizvodima i tako produbilo krizu. Ispravna kombinacija monetarističke i kejnzijanske teorije pruža, dakle, cjelovito objašnjenje Velike recesije.
