Kratka povijest neuspjeha
Kako je došlo do toga?
Devedesetih godina prošlog stoljeća postojao je određeni tržišno-liberalizacijski entuzijazam iako, kao što je već rečeno, sustavan program deregulacije i tržišne liberalizacije nije proveden. Rat, privatizacija u korist prijatelja vlasti i brza izmjena povijesnih događaja spriječili su nastanak i provedbu takvog programa, jer su neke nove poslovne i političke elite uskočile u cipele starih, imajući interes da ih se zaštiti, da uberu svoje rente. Zaštita od konkurencije (osobito strane), subvencije, državni poticaji i drugi oblici pomoći afirmirani su kao vrhunaravni cilj ekonomske politike i neupitna moralna vrijednost u gospodarstvu. Državna administracija nije imala kapacitete za bavljenje zahtjevnim projektima deregulacije i liberalizacije osim u izoliranim razdobljima i slučajevima.
Međunarodno usporedive rang liste kvalitete institucija i regulacije još nisu bile uspostavljene, pa dugo nismo točno znali koliko smo u stvari loši u usporedbi s drugim zemljama. Bez takvih orijentira većini se ljudi činilo da smo i dalje nešto posebno, vrlo obrazovani, prepuni potencijala, mnogo više nego većina drugih naroda.
Širenje prvih međunarodno usporedivih rang lista početkom ovoga stoljeća (npr. Doing Business Svjetske banke, Globalni indeks konkurentnosti Svjetskoga gospodarskog foruma) pokazalo je rezultate u teškom proturječju s desetljećima uzgajanom slikom o “odabranom narodu” pa je uslijedilo ignoriranje rezultata i napadi na neadekvatne metodologije. Tvrdilo se da rang liste navodno netočno prikazuju loš položaj Hrvatske. Bila je to faza negacije, zatvaranja oči pred istinom. U fronti kritike i odbacivanja takvih usporedbi bila je sama državna vrhuška. I dio medija, naravno.
No tadašnji premijer Ivo Sanader imao je nepogrešiv nos za neke političke stvari. Nakon početnog ignoriranja osjetio je da u toj priči ima nečega. Pokrenuo je i danas pamtljivi Hitrorez. To nije bila sustavna akcija. Počivala je samo na njegovu tad neprijepornom premijerskom autoritetu i bila je više u domeni komunikacije nego sustavne reforme. Unatoč tome, Hitrorez vrijedi zabilježiti kao simboličan početak napora koji su do danas, više od deset godina kasnije, poprimili malo šire i sustavnije razmjere, o čemu više u nastavku teksta.
Nakon izbijanja Velike recesije 2008./2009. bilo je sve očitije da je u Hrvatskoj nešto duboko trulo. U pregovorima o pristupanju EU pokazalo se da Hrvatska u mnogim područjima javne administracije dramatično zaostaje, kao i u razvoju pravosuđa. U pokušaju uvođenja barem nekih europskih kriterija i praksi, vlada Jadranke Kosor osnovala je Ured za koordinaciju procjene učinaka propisa. Cilj je bio spriječiti ili usporiti aktivističko donošenje gomile novih propisa po hitnom postupku bez adekvatnih procjena učinaka na sve uključene strane i savjetodavnih procesa. Ured je, međutim, vrlo brzo ukinut.
Milanovićeva vlada dolazi na vlast potkraj 2011. U programu Kukuriku koalicije o ovim problemima nije bilo ozbiljnijeg spomena, a bilo kakav operativni program ili akcijski plan nije postojao. Takav je bio mindset kreatora politike početkom ovoga desetljeća. Oni su mislili da su za hrvatske nedaće krivi neoliberalizam te nedaće globalnog kapitalizma i nejednakosti, pa uopće nisu bili u stanju prepoznati jedan od temeljnih društvenih i gospodarskih problema.
Brojna udruženja (najviše HUP), konzultanti, pojedinci i Europska komisija tad počinju signalizirati (i inzistirati) kako je neophodno uhvatiti se u koštac s problemom neadekvatne, arhaične i skupe regulacije na zamrznutim tržištima i smanjivati parafiskalne namete.
Iako je u kratkom potpredsjedničkom razdoblju Radimira Čačića nešto od projekta uklanjanja administrativnih barijera investiranju i poslovanju postavljeno kroz Agenciju za investicije i konkurentnost, taj projekt je bio osuđen na neuspjeh jer je bio izoliran od sustava ministarstava i ostalih agencija. Nakon prvog Milanovićeva govora u kojem spominje ljestvicu Doing Business, ipak se 2013. uspostavlja vladina koordinacija u čijem je mandatu otklanjanje barijera i poboljšanje poslovne klime na čelu s potpredsjednikom Grčićem, ali je njezin krajnji rezultat bio mršav. Zabilježeno je uvođenje e-građevinskih dozvola, provedena je mala fleksibilizacija radnog zakonodavstva, a parafiskalni nameti su smanjeni za 680 milijuna kuna (0,2% BDP-a).
Jedna mala uprava u Ministarstvu gospodarstva napravila je pomake u liberalizaciji tržišta iz svoje nadležnosti (npr. trgovina i počeci liberalizacije u ostalom dijelu sektora usluga). Ipak, tih godina (2012.-2015.) društveni ambijent se pomalo mijenja. Dugotrajna kriza i nevjerojatno razvojno zaostajanje za drugim europskim zemljama (informacije o tome pomalo cure iz stručnih krugova ka široj javnosti) provociraju spontanu reakciju. Javnost je dodatno iritirana Linićevom drakonskom poreznom politikom (iz 2012.), nepovjerenjem u predstečajne nagodbe (od 2013. nadalje) i izostankom politike koja bi obećavala pokretanje rasta. Zbog toga posve zanemaruje rezultate Grčićeve koordinacije i nekolicine entuzijasta iz Ministarstva gospodarstva i Agencije za konkurentnost. Kroz društvene mreže i medije tad počinje djelovati sve veći broj stručnjaka, poduzetnika, građana i udruga, čiji stavovi u pogledu dijagnoze stanja (smrznuta tržišta koja ne funkcioniraju) konvergiraju i upućuju na rješenja iz arsenala ekonomskog liberalizma.
Kratkotrajna vlada premijera Oreškovića zahvaljujući premijerovu poslovnom iskustvu i savjetničkoj ulozi šefa Lipe Davora Huića rangira problem bolje regulacije i slabih tržišta visoko na listi prioriteta, ali lomi zube već na prvom koraku – ukidanju pečata, projektu koji do danas nije završen zbog nevjerojatno razgranate mreže propisa koji uređuju uporabu te arhaične verifikacijske tvorevine koju danas lako krivotvori svaki srednjoškolac.
S dolaskom Andreja Plenkovića u Vladu ulazi Martina Dalić koja razumije problem administrativnih barijera, nereformirane javne administracije i neefikasnih tržišta. Na njezinu inicijativu, na samom početku 2017. usvaja se Akcijski plan koji treba ukinuti više od stotinu administrativnih barijera. Uz to, Europska komisija izražava sve više nezadovoljstva i stvara pritiske zbog rigidnosti hrvatskih propisa. Problem je osobito vidljiv u svjetlu činjenice da su u mnogim državama EU programi tržišne liberalizacije i smanjenja regulatornih troškova za 25% do 30% već provedeni (takozvane inicijative “Better Regulation”), dok Hrvatska na mnogim tržištima uopće ne poštuje temeljne odredbe EU direktive o uslugama i EU paketa za bolje propise.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
