Ekonomski i politički establišment Njemačke uvjeren je kako je kriza eurozone i sve što je ona za sobom povukla u prošlosti. Eurozona je, piše Foreign Policy, relativno neoštećena i uživa u ekonomskom oporavku. Ignorira se, naravno, da je euro preživio zahvaljujući predsjedniku Europske središnje banke koji je obećao kako će 'učiniti sve što je potrebno' kako bi se bankarski sustavi Italije i drugih krizom nagrizenih zemalja održali, te da euro ne kolabira skupa s njima. Jens Weidmann, čelni čovjek njemačke Centralne banke, tome se od početka oštro protivio.
Upravo je on prvi potencijalni nasljednik predsjednika Maria Draghija kada ovome sljedeće godine dođe kraj mandata, a njemački političari (i nedavno sastavljena vladajuća koalicija) učiniti će sve kako bi Weidmann preuzeo tu instituciju.
Nakon nizozemskog, francuskog i talijanskog predsjednika ESB-a Nijemci su uvjereni kako je došao red na njih. Njemačka je najveća ekonomija u eurozoni i 'spasiteljica' Europske unije - barem u očima prosječnog Nijemca. Francuska i Italija ne mogu si priuštiti da se 'bore' protiv njemačkog kandidata, a Weidmanna će zasigurno podržati Nizozemska, Slovačka i Baltičke zemlje.
Odluka Angele Merkel 2011. godine da Weidmanna stavi na čelo Centralne banke Njemačke bio je pobjeda ideologije (jaka nezavisnost institucije čak i prema europskim kriterijima) nad kompetencijom - Weidmann je naime imao relativno malo kvalifikacija za to radno mjesto i sa njima zasigurno ne bi zasjeo, na primjer, na čelno mjesto Banque de France, Bank of England ili Banca d'Italia.
Predsjednik ESB-a je pak najzahtjevnija od svih tih pozicija - zahtjeva intelektualni kalibar, ozbiljne političke kompetencije i spremnost da se razmišlja kao građanin Europe, a ne samo jedne države unutar Europe. Weidmann niti u jednom dosadašnjem nastupu nije svojim sugrađanima objasnio važnost ESB-a niti je razjasnio ili 'branio' neke postupke te institucije ionako skeptičnim Nijemcima. Na kritike nekadašnjeg ministra financija Wolfgang Schäublea, Weidmann se samo pozivao na neovisnost institucije.
Ništa ne ukazuje na takav scenarij. Kada je riječ o njegovoj 'ekonomskoj filozofiji' Weidmann je čvrsto ukorijenjen u njemačkoj tradiciji koja kaže da je uloga središnje banke relativno jednostavna - krize nastupaju jer određene zemlje ne 'igraju po jasno zacrtanim pravilima', a ne radi kompleksnosti interakcija na tržištu koja periodički rezultiraju krizama koje pak onda zahtjevaju neobične i neortodoksne reakcije središnje banke. Takve intervencije, smatra Weidmann, samo odgađaju neminovno. Weidmann je uvjeren da njegova filozofija i naćin rada doprinosi ne samo Njemačkoj, već i cijeloj eurozoni.
Weidmann kao predsjednik neće refomirati sustav preko noći, jer je ESB prepun kompetentnih profesionalaca kojima je jasno s kakvim se izazovima susreće sustav. Neće se tako brzo, niti tako lako, promijeniti način rada niti će Nijemac na čelu institucije zaljuljati pendulum moći prema Njemačkoj. Weidmann će i dalje na sastancima i debatama morati pobijediti intelektualnim argumentima, nešto što, piše Foreign Policy, mu do sada nije polazilo za rukom.
Prava opasnost doći će tek nakon nekog vremena, kada će eurozona biti suočena sa sljedećom velikom krizom, bilo onom koja je rezultat recesije ili pak političke krize u jednoj od zemalja članica. To će biti trenutak kada će vodstvo biti važno. Draghi je vjerodostojan - kroz svoj intelekt, argumente i razumijevanje interesa svih članica eurozone Talijan je uspio uvjeriti skeptike u Nizozemskoj, Austriji i drugdje u istinitost njegove 'učiniti što god treba' filozofije. Weidmann nema tu vjeru, pa onda niti mogućnost persuazije.
Neki smatraju da će Njemačka zauzvrat za mjesto predsjednika ESB-a morati, barem 'ispod žita', pristati na neke već započete reforme kao i cjelokupnu filozofiju spašavanja eura od sljedeće krize (kakva god ona bila), neovisno o tome tko sjedi na čelu institucije. No Weidmann i Merkel nikada neće otići tako daleko da razljute populističku stranku Alternative für Deutschland, jer bi to onda bilo loše za političku situaciju u Njemačkoj.
I sama ideja Weidmanna na čelu ESB trebala bi zabrinuti Europu. Rast populizma i raslojena politika kontinenta - posebno nakon talijanskih izbora - znači da se u dogledno vrijeme neće raditi nikakvi veliki koraci u vladanju eurozonom. Budućnost eura će, dakle, ostati na plećima ESB, što pak znači da je od nevjerojatne važnosti tko će sjediti na čelu te institucije - jasno je da Jens Weidmann nije prava osoba za taj posao.
