Nakon takvog statističkog pregleda s nešto objašnjenja uz priložene brojke, čovjek dobije jasnu sliku i o stanju i o razlozima tako relativno lošeg stanja u Hrvatskoj. Jedna članica EU-a koja tradicionalno nikada nije za sobom vukla neke teške, kronične probleme poput Rumunjske ili Bugarske, u kategoriji efikasnosti javne uprave na pretposljednjem je mjestu, uspjela je biti samo ispred Venezuele. Nije da nema još članica EU-a koje su u toj kategoriji, otprilike dna funkcioniranja države u tom dijelu.
U analizi kompetitivnosti nacionalnih ekonomija Svjetskog gospodarskog foruma (WEF) za ovu godinu analiziralo se 98 kategorija, od 140 promatranih zemalja WEF za neke zemlje u nekim kategorijama nije imao dovoljno podataka, pa je tako u području efikasnosti javne uprave najgora ispala Venezuela na 137. mjestu, sljedeća najgora Hrvatska, a iznad nas, redom u sličnom mulju, Italija, Grčka, Ekvador, Brazil, Mauritanija, Haiti...
Naravno da nije riječ o tome da bi, primjerice, Haiti ili Mauritanija imali bolju javnu upravu od tri članice EU-a, nego je riječ o mjerilu omjera između onoga koliko društvo, neku naciju košta određeni sektor i kvalitete koju za to dobije; za toliko i toliko novaca dobijete takve usluge. Drugim riječima, kada bi se sustav i ljudi iz javne uprave Mauritanije preslikali na Hrvatsku, imali bismo nešto malo bolje stanje nego što ga imamo sada. Biti prisiljen uspoređivati se s Venezuelom prilično je jadno.
Ta zemlja bogata naftom, u doba Huga Chaveza kao karizmatičnog vođe, jako je profitirala na svojoj glavnoj ekonomskoj aktivnosti, sustav je više ili manje funkcionirao, zemlja je bila stabilna i to je bio razlog zašto je Chavez privlačio glasove i lijevih i centrista, i siromašnih i srednjeg sloja.
No, posljednjih pet ili šest godina tamo je neka druga priča, veliki dijelovi stanovništva, ako je vjerovati izvještajima, posljednjih godinu dana izgubili su skoro 10 kilograma na tjelesnoj težini, ne uslijed tjelovježbe i zdravog života, nego gladi. Ne funkcioniraju javne službe, administracija... Hrvatska definitivno nije u takvom stanju raspada, ali prema podacima WEF-a, kada bi se kompletan sustav i ljudi iz tog sustava koji Venezuelu vode danas preslikali na Hrvatsku od danas na sutra, jedva da biste primijetili neku razliku nagore.
To što su slično ocijenjeni i Italija i Grčka, nije nikakva utjeha. Italija je još uvijek puno bogatija i moćnija zemlja, pa kad se i raspada do te mjere da joj u vlast ulaze de facto fašisti poput Mattea Salvinija, da svako toliko veliki gradovi zapnu u odvozu otpada, da gradonačelnike tjeraju u kućni pritvor zbog populacijskih mjera pomoću migranata kako bi očuvali zdravstvo, škole i ekonomiju, to još uvijek nije u takvoj komi kao što je Hrvatska sa svojim šerifima po pojedinim gradovima i općinama gdje se također gladuje, a izabrani predstavnici lokalne vlasti forsiraju životni stil kao da vode Hamburg ili Stockholm.
O Grčkoj da se ne govori; zemlja se tek oporavlja od de facto bankrota, i tamo je korupcija kapilarna pojava u sustavu, a i još uvijek je nešto bogatija od Hrvatske. Suštinski, efikasnost javne uprave dala bi se u Hrvatskoj preko noći lansirati u nebesa samo da je tako je prekrojiti da oni koji tamo rade doista vrijedno i kvalitetno, a takvih ipak ima jako puno i redom su užasno frustrirani, da napreduju, a da se rodbinske, kumske, političke i slične veze pokidaju i unište.
Javna uprava je odavno, možda još od osamostaljenja Hrvatske, prostor za legalizaciju korupcije, odnosno za izmišljanje vrlo ugodnih radnih mjesta, sinekura, po političkoj liniji. S jedne strane takav sustav nas košta 27,9 milijardi kuna, ali ono što je još i gore od razbacivanja novcem jest to što su ljudi koji su u sinekure instalirani po političkoj ili ortačkoj osnovi, u pravilu oni koji se nisu zadovoljavali nižim, nego što višim službeničkim pozicijama.
Odatle posljedica da relativno manji broj takvih u ukupnom broju zaposlenih u javnoj upravi, dovodi dotle da se sustav raspada, jer kvalitetni i vrijedni su na nižim pozicijama, a selektirani po svemu samo ne po tome, oni su koji sustav vode. Hrvatski fenomen odlično se može objasniti po još nekim točkama izvještaja WEF-a. Prema efikasnosti sudstva u rješavanju pravnih sporova nagodbom, Hrvatska je također pretposljednja, 139., ispred Venezuele, s Bolivijom i Italijom odmah iznad. U Hrvatskoj ćemo se, znači, radije ganjati po sudovima do vječnosti, nego da nam sustav ponudi i pomogne pronaći način za nagoditi se.
Express je o izvještaju već pisao u ukupnim rezultatima, te je tada Davor Huić, predsjednik Udruge poreznih obveznika Lipa, komentirao načine i nelogičnosti u državnoj regulativi biznisa, od čega je najgora nelogičnost, nedosljednost državnih prepreka biznisu. Neka je regulacije, ali neka bude jednostavna i logična, smislena. Tada je rekao i to da čak niti biznis u Hrvatskoj nije imun na iracionalne trenutke. Ispalo je da su Hrvati u svim elementima pesimisti, nekonstruktivna gunđala, da su u EU na takvom glasu i poduzetnici iz Hrvatske.
Riječ je o određenom civilizacijskom stupnju, građanskoj, društvenoj svijesti da se bude racionalan u promatranju svijeta oko sebe, o sposobnosti da se vidi i precizno prepozna i objasni i sve loše i sve dobro, sve kako bismo što bolje funkcionirali s ljudima oko sebe. Tako dolazimo do još jedne porazne kategorije po Hrvatsku iz izvještaja WEF-a: suradnja u odnosima između poslodavaca i radnika. I opet smo pretposljednji, 139., od nas je gori samo Trinidad i Tobago. Iznad nas su redom Urugvaj, Lesoto, Južnoafrička Republika, Haiti...
Ako baš inzistirate, Venezuela je u toj kategoriji visoko iznad nas, 128., u društvu Makedonije, BiH i Mozambika. A u vrhu su Švicarska, Singapur, Nizozemska, Danska... A nije riječ o nekoj kompliciranoj stvari, više o kategoriji ljudskosti, o suradnji između radnika i poslodavaca. Sve to u zemlji o kojoj pojedini pokazatelji WEF-a vrište da bi s ispravljanjem tih nekoliko elemenata očite društvene neodgojenosti, mogla živjeti jako dobro, jako sretno, ugodno.
Po postotku elektrificiranosti Hrvatska je ocijenjena savršeno, kao najbolja na svijetu s obzirom na uvjete. Hrvatska je kao 50. plasirana relativno dobra u očekivanim godinama života u zdravlju, kao 37. na svijetu u prosječnom broju godina koje građani provedu obrazujući se, čak smo 28. na svijetu po dostupnosti pitke vode, po stopi ubojstava smo 33. na svijetu, odnosno toliki smo po ljestvici zemalja koje imaju malo ubojstava, 6. smo po tarifama u trgovini...
Samo da se napokon obračunati s nepotizmom u državnim službama na vodećim pozicijama, da se politika prestane miješati u sudstvo, da ljudi napokon krenu razmišljati mozgom, uopće da počnu razmišljati kako spada.
