Desni i lijevi ekstremizmi protiv ekonomskog liberalizma
Postoje dva tipa ekstremizma-populizma koji nameću suprotnu (nedokazanu) tezu o suprotstavljenosti političkih i ekonomskih sloboda. S jedne strane je krajnje lijevi, marksizmom inspirirani ekstremizam, koji u svakoj mjeri usmjerenoj prema afirmaciji tržišnih odnosa i privatnog vlasništva vidi “turbo-kapitalizam” i podiže moralnu paniku zbog širenja navodno nehumanih odnosa koji čovjeka svode na robu, bankomat.
Tu vrstu ekstremizma imamo na margini u Radničkoj fronti, ali susrećemo ga i prema političkom i društvenom mainstreamu, u lijevom krilu SDP-a, dijelu sindikata i udruga civilnog društva te s njima povezanih medija.
S druge strane nalazi se krajnje desni, ekstremnim nacionalizmom zadojeni kvazipatriotizam (zapravo je riječ o suštoj suprotnosti patriotizmu), koji u svakoj mjeri usmjerenoj prema afirmaciji tržišnih odnosa i privatnog vlasništva vidi izdaju nacionalnih ili narodnih interesa te podiže moralnu paniku zbog slabljenja državne kontrole nad društvom, imovinom zajednice, te zbog ahistorijskog marša internacionalizma i globalizma koji rastače tradicionalne vrijednosti u korist stranaca i establišmenta, na štetu naroda.
Tu vrstu ekstremizma imamo na marginama politike i društva (npr. HSP), ali i u političkom i društvenom mainstreamu - dijelu HDZ-a, Mosta i Živog zida. Nije slučajno da se upravo na tom ideološkom krilu pozicionira Živi zid, što je počelo oštrim napadom Sinčića na Plenkovića vezano uz Piranski zaljev parolom objavljenom na Facebooku “Plenkoviću, gdje ti je mornarica”, koordinirano s pozivom (u intervjuu Expressu 29. 12. 2017.) patriotski orijentiranim HDZ-ovcima da se priključe Živom zidu koji je očišćen od robovanja svjetskim projektima.
Drugim riječima, Živi zid počinje pecati antieuropski orijentirani dio HDZ-a. Važno je shvatiti da iza tih političkih strategija postoji i specifično poimanje ekonomskih odnosa, tj. ekonomskog liberalizma.
Protiv ekonomskog liberalizma i Europske unije
EU je trn u oku lijevim i desnim ekstremistima. Za lijeve je u najboljem slučaju nužno zlo, kao instrument obrane od suprotnog tabora, a zapravo je predmet mržnje jer EU je za njih “neoliberalna unija kapitala”, stroj za promociju “štednje” na korist kreditora država. Za desne je ona neokolonijalna tvorevina izgrađena s ciljem da moćni i veliki narodi ekonomski porobe manje i naivne. Sve u svemu, otpor prema EU poklapa se s otporom ekonomskom liberalizmu s oba kraja političkog spektra.
Postoji i nekoliko parcijalnih ekonomskih izvedenica iz dviju dominantnih antikapitalističkih i antieuropskih naracija. Dvije su najzanimljivije – naracija o različitim kapitalizmima i naracija o divljem kapitalizmu u Hrvatskoj. Prema teoriji o različitim kapitalizmima, skandinavski tip kapitalizma navodno je nešto posve drugo u odnosu na anglosaksonski ili germanski tip kapitalizma.
Čak se govori o skandinavskom socijalizmu. Problem s ovom teorijom leži u tome što prenaglašava razlike u pogledu organizacije proizvodnje i uloge financijskog sektora. Naime, vlasničke strukture, organizacije tržišta, intenzitet tržišnog natjecanja, odnos birokracije i poduzetništva (izdavanje dozvola i sl.), načini proizvodnje i komercijalizacije inovacija te izrazito razvijeni financijski sektori u Švedskoj, Njemačkoj i Velikoj Britaniji vrlo su slični bez obzira na neke tehničke razlike.
Tako je priča o različitim kapitalizmima pretjerana i skriva sličnosti sustava proizvodnje. Razlike su uglavnom locirane u poreznom sustavu i transferima građanima, dakle u dijelu preraspodjele, a ne stvaranja nove vrijednosti. Druga izvedenica dominantno ekstremnih naracija o odnosu političkih i ekonomskih sloboda odnosi se na priču da je u Hrvatskoj 90-ih provedena divlja privatizacija, da se država povukla iz vlasništva i s tržišta te da je nastupila opća deregulacija, liberalizacija i afirmacija neoliberalnih principa što je uzrokovalo gospodarsko nazadovanje.
Ništa nije dalje od istine od ovih teza. Nakon Domovinskog rata u Hrvatskoj je bilo potpuno privatizirano tek svako deseto poduzeće, država je zadržala kontrolu nad gotovo svim većim poduzećima (nad dobrim dijelom do danas), program liberalizacije i deregulacije nikad nije proveden, nego su uglavnom zadržana regulacijska rješenja iz bivše Jugoslavije (o tome sam pisao u prošlom broju), a državni prihodi i izdaci daleko prelaze mogućnosti gospodarstva.
Izlazak iz konfuzije
Nerazmjer između politekonomske stvarnosti i njezinih prevladavajućih opisa morao je dovesti do potpune konfuzije. Iako je problem univerzalan, u Hrvatskoj je posebno teško shvatiti što je ekonomski lijevo, a što desno, i zašto se SDP ponekad (na primjer, kad je reformirao tržište rada) činio ekonomski više desno od HDZ-a, koji je pak nalikovao na sljednika komunističke partije dok je napuhavao proračune preko svih razumnih razmjera (Sanaderovo razdoblje) ili branio državnu imovinu od privatizacije (razdoblja Kosor i Plenkovića).
U Hrvatskoj se u najšire definiranom javnom sektoru zapošljava oko 400.000 od oko 1,4 milijuna službeno zaposlenih te istodobno jamra o tržišnom darvinizmu i fundamentalizmu. Prema jednom OECD-ovu pokazatelju raširenosti državnog vlasništva u 31 ključnom sektoru gospodarstva, Hrvatska je pozicionirana do Rusije i Kine.
Prema tome, kad se prestane vjerovati u bajke o sveprisutnom tržišnom fundamentalizmu, neoliberalizmu, kapitalističkoj financijskoj kabali i turbokapitalizmu te kad se stvarnost sagleda onakvom kakva stvarno jest, možda će se otvoriti prostor za pragmatično rješavanje razvojnih problema. Ta rješenja se, kao što je pokazala slika, nalaze u sferi otklanja deficita te ekonomskih i političkih sloboda.
Povećanje političkih sloboda znači bolje institucije – na primjer, neovisnije i efikasnije pravosuđe i administraciju, ravnopravnost i nepristranost u njihovu funkcioniranju, suzbijanje korupcije i nepotizma – ali i slobodnije medije te ljudsku ravnopravnost. Povećanje ekonomskih sloboda znači porezna i slična rasterećenja poduzeća i građana, micanje birokratskih barijera ulaganjima, pametniju regulaciju, više uspjeha filtriranog kroz tržišno natjecanje, a ne političke i druge moćne patrone.
Kroz te dvije promjene dobit ćemo i bolje obrazovanje, zdravstvo i socijalnu politiku. Kako to postići? U liberalnoj demokraciji napredak se odvija u malim koracima - kroz pokušaje i pogreške. Stoga slijepo uvjerenje da liberalizacija, privatizacija i deregulacija mogu riješiti sve probleme neće biti od pomoći. Konkurencija može biti destruktivna, a informacije o proizvodima i uslugama mogu biti toliko nepotpune da neki oblik regulacije mora uokvirivati ili suspendirati tržište.
U pronalaženju korisnih rješenja najviše će pomoći analize, dijalog i razboritost u traženju najboljih rješenja. U kulturi navikloj na mesije i gazde, pokušaji i pogreške uz mukotrpno traženje najboljih rješenja ne zvuče kao čaroban lijek koji može osigurati potporu javnosti. No čarolija nije bilo ni u danas razvijenim europskim zemljama.
Tek mukotrpno i dugotrajno traženje, usuglašavanje i učenje kroz pokušaje i pogreške, ali uz što manje strasti i što više razložnosti te, možda najvažnije, uz odbacivanje ekstremnih paradigmi o svijetu, čovjeku i gospodarstvu, spontano je vodilo do shvaćanja da se ekonomske i političke slobode razvijaju ruku pod ruku. Za Hrvatsku možda nije kasno da pokuša ponoviti taj razvojni put.
