Povjerenica Europske komisije za vanjsku politiku Federica Mogherini javno je u ožujku 2017. upozorila da Zapadni Balkan postaje mjesto šahovske partije između Rusije i Zapada. Takvo stanje, rekla je i to, vrlo je opasno u tom dijelu Europe u kojem etničke tenzije nisu zamrle niti toliko godina nakon ratova u kojima se u 90-ima raspala SFR Jugoslavija, što je opasno, ali da demokratski potencijal u tim zemljama leži u većinski proeuropski raspoloženim mladim ljudima i građanskoj sceni.
Godinu i pol poslije toga najnovija analiza Euractiva ne spori da se Rusija na Balkanu doista bori za utjecaj, ali da se u međuvremenu na Balkanu pojavio novi igrač, Kina, potencijalno čak i utjecajniji, s drugačijim motivima i metodama. Peking je na Balkan zagazio još 2012. godine, svojom inicijativom "16+1". Express je proljetos pisao o političkom aspektu službeno ekonomskog povezivanja europskih republika s Kinom kao dijela globalne inicijative kineskog predsjednika Xija Jinpinga "Jedan pojas, jedan put".
Riječ je o inicijativi za zajednički razvoj Kine, Azije, Europe i Afrike, u što je Hrvatska službeno ušla u svibnju 2017. Euractiv sada kao jedan od velikih projekata te inicijative navodi izgradnju Pelješkog mosta, ali i željeznicu Budimpešta-Beograd i autoput Beograd-Bar. Geostrateške posljedice niza vrlo vrijednih projekata, investicija od mnoštva milijardi dolara, Euractiv ne navodi izrijekom, ali za početak primjećuje da je u posljednje vrijeme nekoliko projekata Kine na istom tragu, postalo kreditna zamka za države u kojima se izvode slični projekti.
Kao primjer navodi izgradnju luke u gradu Hambantota na jugu Šri Lanke 2010. Prva faza projekta vrijednog 361 milijun dolara financirala se u iznosu od čak 85 posto iz sredstava Export-Import Bank of China, dakle kreditom. Problem je nastao kad je ispalo da prihodi luke nisu dovoljni za otplatu kredita, pa se predložilo da 80 posto luke prijeđe u vlasništvo kineske tvrtke CMPort u zamjenu za dug, koja bi potom investirala još 1,12 milijardi dolara u javno-privatnom partnerstvu.
Euractiv smatra da bi se slično, barem u nekim slučajevima, moglo dogoditi i nekim balkanskim državama. Autoput iz Crne Gore do Beograda također je odlučeno da se financira kineskim kreditom, a Euractiv se poziva na studije isplativosti koje tvrde da autoput nije samoisplativ. Posljedica je rast poreza, zamrzavanje plaća u javnom sektoru, rezanje socijalnih izdataka u Crnoj Gori.
Za hrvatski projekt s mostom kopno-Pelješac ne vrijedi to isto, jer je Europska komisija odobrila sufinancirati projekt u ogromnom iznosu, s čak 357 milijuna eura, usto čak i s političkom podrškom Zagrebu nasuprot prosvjedima dijela političkih vlasti Bosne i Hercegovine. To bi značilo da je Pelješki most ipak i siguran i koristan, pa i da odgovara EU. Ako ga se izvede kako spada, dakako.
Istodobno, ovaj projekt kineskim građevinskim divovima od ogromnog je značaja da ispadne kako spada u prvom redu zato što bi to bio prvi takve prirode u EU i, ukoliko bi se pokazao uspješnim, značio bi uspješan ulazak na taj teren.
Bitno drugačija priča je najnoviji ulazak kineskog kapitala u Luku Zadar. Zadnjeg dana kolovoza u novi nadzorni odbor Luke Zadar ušli su Kinezi Wai Leung Wong, Yuehua Qi, Jinagxiong Hu i Yongdong Wu, a osim njih i Tihomir Vorih iz Zagreba te Slavko Matošić kao predstavnik radnika. Kineski suvlasnici u luku su ušli nakon dokapitalizacije u srpnju. Tada je tvrtka Luxury Real Estate (LRE) ubacila 44,5 milijuna kuna u Luku Zadar.
LRE je time postao vlasnik oko 75 posto dionica, a vlasnik LRE-a Jiangxiong Hu čak 92 posto dionica jer je u međuvremenu kupio još neke tvrtke s udjelima u Luci Zadar. Nacional je svojedobno pisao da je Hu još ranije nudio Ivici Todoriću da preuzme Agrokor skupa sa svim dubiozama koje su se mjerile u milijardama. Bila je riječ o danima, a Todoriću se žurilo...
Nakon proglašenja novog nadzornog odbora, Wu je rekao što je namjera kineskoj kompaniji:
"Luka će biti veza s Kinom. U Zadar će stizati kineska roba, a iz zadarske luke ćemo europske proizvode plasirati u Kinu."
To je, znači, bitno drugačija priča od Pelješkog mosta. Sasvim drugačija priča je ona iz Poljske prije nekoliko godina. Prethodno je kineski COVEC propao sa svojim projektom za autoput u Poljskoj koji je osvojio na natječaju, oborivši cijenu na pola stvarne vrijednosti, a onda još i nije uspio plaćati podizvođače. Ono u čemu se razlikuju načini utjecaja Kine i Rusije u Europi u prvom je redu to što je Kini u interesu da se EU nastavi integrirati, da bude jedinstveno tržište i stabilna. Kod Rusije to ipak nije slučaj.
Još 2010. kineski državni tajnik Dai Bingguo objavio je da su u temelju kineske vanjske politike danas tri elemente; sigurnost, suverenitet i ekonomski razvoj. Što se tiče EU i Balkana, u igri je ovaj treći, ali ne kao sam po sebi, jer Balkan je ipak premalen i presiromašan da bi igrao neku ulogu, nego zapad EU-a, do kojega ekonomija NR Kine namjerava doći preko Balkana. Preko Balkana ide trgovačka ruta koja povezuje grčku luku u Pireju s ostatkom EU-a.
Ovdje kineske tvrtke namjeravaju dokazivat i svoju sposobnost i svoju dobru volju, kao što je posebno slučaj s Pelješkim mostom. Sve to sa sobom nosi i određene političke aspekte, čak ne niti nužno negativne, jer Kini je ipak u interesu stabilna EU. No, tu se otvara i jedno izrazito političko pitanje, potencijalno vrlo nezgodno. Kina u "svom dvorištu" ima nekoliko više ili manje otvorenih problema sa suverenitetom; Tajvan, Hong Kong, Tibet, pokrajina Xinjiang, sporovi u Južnom kineskom moru.
Iz takvog stanja Srbija je posljednjih godina izvukla da u zamjenu za podršku Kini oko Tibeta i Xinjianga, dobije kinesko odbijanje priznanja Republike Kosovo. A onda u svjetlu odnosa takvog uzajamnog razumijevanja Srbija dobiva vrlo vrijedne investicije iz Kine.
Kako i Srbija ima svoju perspektivu ulaska u EU, bez obzira koliko to išlo brzo ili sporo, a kineska politika poznata je po izrazitoj strpljivosti i vrlo dugoročnom planiranju, Euractiv primjećuje da bi jednom ako bi Srbija, možda i još neke države tako povezane s Kinom ušle u EU, Kina bi mogla računati na "svoje" prijateljske članice EU-a.
U nastavku Euractiv primjećuje da je Kina na Balkan ušla svojim novcem, na prostor u kojem balkanske ne-članice EU-a nemaju posebno izdašan pristup jeftinom ako ne i besplatnom financiranju infrastrukturnih projekata iz sredstava EU-a. Stoga predlaže da EU u tom pogledu bude izdašnija, čime bi direktno konkurirala rastu utjecaja Kine na Balkanu, a s time što bi posljedica bila rast zapošljavanja i ekonomije, izvlačenje iz siromaštva za građane, da bi se tu moglo računati na sasvim izvjestan rast proeuropskog raspoloženja u republikama na Balkanu.
Zanimljivo mjestu u analizi je primjedba da pravila EU-a o javnim natječajima takve prirode mogu biti uspješna metoda za blokiranje onih projekata koji bi se za države korisnice mogle pretvoriti u kreditnu klopku, u stilu slučaja sa Šri Lanke. Baš to se dogodilo s projektom željeznice Beograd-Budimpešta. Srbija nije članica EU-a, projekt je u tom dijelu već krenuo, ali je s mađarske strane zapeo, jer je istraga EK pokazala da gradnja takve željeznice na takav način nije u skladu s cijelom relevantnom zakonskom regulativom EU-a.
