Pakistan je od Sjedinjenih Američkih Država zatražio uspostavu fonda za stabilizaciju deviznog tečaja vrijednog deset milijardi dolara, potez koji se događa neposredno nakon što je Islamabad odigrao središnju ulogu u posredovanju u pregovorima između Washingtona i Teherana. Ovaj zahtjev, ukoliko bude odobren, predstavljao bi ključnu financijsku injekciju za pakistansku ekonomiju koja se suočava s kroničnim nedostatkom novca i neprestanom prijetnjom bankrota. Prijedlog bilateralnog aranžmana, o kojem se prvi put izvijestilo, ne samo da bi ojačao pakistanske devizne rezerve i ublažio pritisak na nacionalnu valutu, rupiju, već bi i smanjio ovisnost zemlje o strogim programima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF).
Prema izvorima upoznatim s pregovorima, zahtjev je upućen izravno američkom ministru financija Scottu Bessentu, a predloženi "Bilateralni fond za podršku stabilizaciji deviznog tečaja" imao bi rok dospijeća do pet godina. Takvi stabilizacijski fondovi rijedak su instrument američkog Ministarstva financija, koji nudi dolare, swapove ili jamstva kao potporu rezervama i stabilnosti valute druge zemlje. Razlikuju se od stalnih linija za razmjenu dolara koje američka središnja banka održava s nekim velikim središnjim bankama i predstavljaju značajan znak povjerenja i podrške.
Zašto Pakistan traži deset milijardi dolara?
Zahtjev za financijskom pomoći uslijedio je kao izravna posljedica jačanja diplomatskog položaja Pakistana. Islamabad je proveo mjesece djelujući kao nezaobilazni posrednik između SAD-a i Irana, omogućujući tajne kontakte, ugošćujući razgovore i upravljajući političkim rizicima otvaranja tranzitnih ruta prema Iranu. Taj je napor kulminirao mirovnim okvirom dogovorenim u lipnju i kasnijim pregovorima. Dužnosnici u Islamabadu sada se nadaju da će se njihova povišena diplomatska važnost kao mosta između Washingtona i Teherana pretočiti u opipljive ekonomske koristi.
Koliko je uloga Pakistana, a posebno njegove vojske, bila cijenjena u Washingtonu, postalo je jasno u švicarskom odmaralištu Burgenstock. Tamo je američki potpredsjednik JD Vance, stojeći uz pakistanskog premijera Shehbaza Sharifa, posebno istaknuo zapovjednika pakistanske vojske, feldmaršala Asima Munira.
- Otkako su nas feldmaršal Asim Munir i premijer primili u Islamabadu, šalio sam se da u svom životu imam dvoje vrlo, vrlo važnih ljudi, jednog Indijca i jednog Pakistanca. Indijka je moja supruga, a Pakistanac je feldmaršal Munir - rekao je Vance, čija je supruga Usha kći indijskih imigranata, što je izazvalo smijeh u prostoriji.
Dodao je da je s Munirom u posljednja tri mjeseca razgovarao više nego s bilo kim drugim.
- Ne bismo bili ovdje bez njegove državničke i vojne vještine - zaključio je Vance, ponavljajući pohvale koje je izrekao i američki predsjednik Donald Trump.
Pohvale nisu stizale samo iz Washingtona. Iranski predsjednik Masoud Pezeshkian doputovao je u Islamabad u svom prvom inozemnom posjetu nakon napada SAD-a i Izraela na Iran, zahvalivši Pakistanu na pomoći u dovođenju Washingtona i Teherana za pregovarački stol.
Ekonomija Pakistana
Unatoč diplomatskim uspjesima, ekonomska slika Pakistana ostaje sumorna i odgovori na pitanje "što Pakistan dobiva?" ne mogu doći dovoljno brzo. Zemlja je u protekloj fiskalnoj godini zabilježila rast bruto domaćeg proizvoda od 3,7 posto, što je najbrži tempo u četiri godine, dok su doznake porasle 8,2 posto na 30,3 milijarde dolara. No, Hina Shaikh, ekonomistica iz Lahorea pri Međunarodnom centru za rast, upozorava da je slika iza tih brojki manje ohrabrujuća.
"Pakistansko posredovanje može donijeti samo uske ekonomske dobitke, uglavnom u obliku smanjenih troškova uvoza energije kako se Hormuški tjesnac ponovno otvara i potencijalno obnovljenog zamaha na plinovodu Iran-Pakistan ako se održe ublažavanja sankcija", izjavila je za Al Jazeeru. "Nedavni rast uglavnom je rezultat pada uvoza nafte i plina zbog zatvaranja Hormuza, a ne bilo kakvog širenja proizvodnje."
Pakistan se i dalje nalazi u kreditnom programu MMF-a vrijednom sedam milijardi dolara, što je njegov dvadeset i peti aranžman s tom institucijom od 1950-ih. Zemlja je 2023. godine za dlaku izbjegla bankrot zahvaljujući hitnom standby aranžmanu od tri milijarde dolara. Međutim, njezine devizne rezerve i dalje uvelike ovise o službenom financiranju, reprogramiranju zajmova te depozitima partnera poput Kine i Saudijske Arabije. Ta se ranjivost jasno pokazala kada je Pakistan u travnju poslao otprilike 3,5 milijardi dolara, odnosno petinu svojih rezervi, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, dok je Saudijska Arabija pridonijela s dodatne tri milijarde. Reforme koje zahtijeva MMF, poput povećanja poreza i kontrole potrošnje, stabilizirale su ekonomiju, ali su došle uz visoku političku cijenu i ostavile ograničena sredstva za razvoj i socijalna davanja.
Trump i veze s Pakistanom
Ispod diplomatskih uspjeha i ekonomskih zahtjeva krije se još jedna ključna dimenzija priče: dominantna uloga pakistanske vojske. Činjenica da je potpredsjednik Vance u Burgenstocku izdvojio feldmaršala Munira, a ne civilnog premijera, nije slučajnost. Vojni establišment, koji je izravno vladao Pakistanom više od trideset godina njegove povijesti, i dalje dominira domaćom politikom i vanjskim poslovima, a zapovjednik vojske smatra se de facto vladarom zemlje.
Pokretačka snaga pakistanskog meteorskog uspona kao posrednika leži u kombinaciji nužde i snažnih osobnih veza između predsjednika Trumpa i svemoćnog feldmaršala Munira. Bliski odnosi američkih predsjednika i pakistanskih vojnih vođa konstanta su od 1950-ih, no ovaj posljednji izraz otopljavanja veza dolazi nakon što je Pakistan raskošno pohvalio Trumpove napore u posredovanju oko prekida vatre između Indije i Pakistana, formalno ga nominiravši za Nobelovu nagradu za mir.
Munir je jedinstveno nagrađen od strane predsjednika Trumpa kao stvarni centar moći u Pakistanu. Pozvan je na privatni ručak u Bijelu kuću u lipnju, a u rujnu se vratio u Ovalni ured s premijerom Sharifom kako bi razgovarali o američkim ulaganjima u pakistanski sektor kritičnih minerala. Munirov interes za partnerstva sa SAD-om u sektorima kriptovaluta, kritičnih minerala i protuterorizma potaknuo je nagađanja o dividendama koje Islamabad očekuje. Feldmaršal je proširio svoju nadležnost i na nadzor trgovine i stranih ulaganja kroz novoosnovano Vijeće za olakšavanje posebnih ulaganja (SIFC), kojim predsjeda premijer, ali u kojem zapovjednik vojske ima rezervirano mjesto. U rujnu 2025. američka tvrtka Strategic Metals potpisala je memorandum vrijedan 500 milijuna dolara s inženjerijskom jedinicom pakistanske vojske za rudarenje kritičnih minerala. U siječnju ove godine, pod Munirovim nadzorom, formaliziran je dogovor s "povezanim subjektom" američke kripto tvrtke World Liberty Financial, koju podupire obitelj Trump.
Naplatit će ulogu glavnoga pregovarača
Unutar pakistanskih političkih krugova, tvrdi se da prava nagrada leži manje u bilateralnim ekonomskim ustupcima, a više u regionalnim dividendama koje bi trajni sporazum između SAD-a i Irana mogao donijeti. Ublažavanje sankcija Iranu moglo bi ponovno otvoriti trgovinske tokove duž granice u Beludžistanu, dok bi plinovod Iran-Pakistan, zaustavljen više od desetljeća pod pritiskom američkih sankcija, ponovno mogao doći na dnevni red.
Ipak, povijest nudi malo razloga za optimizam. Nakon napada 11. rujna 2001., savezništvo s Washingtonom donijelo je Pakistanu reprogramiranje dugova i multilateralnu potporu, ali nije riješilo strukturne slabosti koje i danas opterećuju njegovo gospodarstvo: usku poreznu bazu, slab izvoz i kronične pritiske na tekući račun. Diplomatska dobra volja ne pretvara se automatski u ulaganja ili strukturnu pomoć. Umer Karim, suradnik na Institutu za islamska istraživanja Kralj Faisal u Rijadu, smatra da je utjecaj Pakistana i dalje ograničen.
"Pakistan je ušao u ovu regionalnu krizu kao posrednik u komunikaciji između SAD-a i Irana u vrijeme kada Trumpova administracija nije vjerovala nijednom mogućem medijatoru", kaže Karim. "Pakistan je popunio taj vakuum... ali još uvijek nije postigao onu vrstu utjecaja koja bi mu omogućila da pritisne Iran na određene ustupke ili uvjeri SAD da prihvati određene iranske zahtjeve."
U konačnici, pravi domaći test bit će hoće li bilo kakva ekonomska dobit stići do jugozapadne pokrajine Beludžistan, najsiromašnije regije u Pakistanu, koja se više od dva desetljeća suočava s oružanom pobunom separatističkih skupina.
"Ako se ekonomske koristi podijele s narodom Beludžistana, pošast terorizma može biti eliminirana", rekao je umirovljeni brigadir i obrambeni analitičar Tughral Yamin. "Nalazimo se na pragu velike ekonomske prilike, iako smo u prošlosti propustili previše prilika."
* uz korištenje AI-ja
