Otkako je organiziranog sustava oporezivanja u prometno povezanom svijetu, posebno u globaliziranom svijetu, bijeg novca u porezne rajeve jedan od najvećih problema nacionalnih ekonomija, posljedično i načina na koji funkcioniraju društva.
Jedno od najvećih curenja povjerljivih informacija u povijesti, Paradise Papers, kao nikada prije objasnili su i detalje skrivanja biznisa i curenje novca u porezne rajeve. Independent je stoga napravio mali priručni vodič kroz osnovne pojmove tog problema.
Kako porezni rajevi funkcioniraju?
Nekoliko je jednostavnih načina na koji se preko njih izbjegava porez i stoga je važno razlikovati pojedine metode. Osnovna metoda je da se prebacivanje mjesta na kojem se obračunava korporativna zarada. Multinacionalna kompanija zato svoje sjedište registrira u području gdje su korporativni porezi niski (ili ih niti nema) kako bi tamo obračunavala svoje poslovanje i profit, umjesto da to čini u zemlji u kojoj doista posluje i ostvaruje zaradu. Na takav način su svoje poreze izrazito smanjivali i Google i Facebook, između mnogih drugih.
Što je s osobnim porezom?
Za fizičku osobu najjednostavnije je da postane državljanin zemlje u kojoj su takvi porezi niski. Na taj način svake godine može biti sigurna da će plaćati vrlo niska porezna izdvajanja na temelju svojih prihoda. Ovome vrlo često pribjegavaju, primjerice, osobe iz svijeta sporta koje zarađuju jako puno.
No, ponekad postoje i načini da netko istodobno i živi u zemlji u kojoj su porezi visoki, primjerice u Hrvatskoj, a da svejedno ima korist od poreznog raja. Takva osoba će svoje bogatstvo naprosto držati i stalno ulagati u trus u poreznom raju i posljedično neće morati plaćati porez u zemlji u kojoj stanuje, čiji je državljanin.
Što je trust?
U osnovi je riječ o načinu povezivanja sličnih tvrtki kako bi se pokrio cijeli jedan proizvodni lanas, primjerice, u prehrambenoj industriji od poljoprivrede sve do proizvodnje kolača, kruha, tjestenine... Vrlo nalik koncernu. No, u ovom slučaju riječ je o biznisu, može biti riječ doslovno bilo kakvom, koji vodi netko drugi u korist ulagača. Zemlje koje slove za porezna utočišta, poput Kajmanskih Otoka, Lihtenštajna, sličnih mjesta, vrlo često donose takve zakone kako bi privukle što više takvog novca.
Suština je u tome da sav taj novac, vrijednosti uložene na razne načine, nisu predmet oporezivanja tako dugo dok su u trustu. Tek ako bi onaj tko vodi trust odlučio, u dogovoru sa stvarnim vlasnikom, isplatiti nešto ulagaču, tek tada bi se taj novac oporezovao. No, teoretski sva ta sredstva tamo mogu biti neoporezovana tako dugo dok to mjesto, država, otok, što god, fizički postoji.
Tko su ljudi koji vode trustove?
To mogu biti lokalni službenici u poreznom raju, partneri iz lokalnih odvjetničkih tvrtki, knjigovodstvene tvrtke, bilo tko koga angažira osoba izvana koja na taj način želi sa svojim novcem legalno pobjeći od sustava oporezivanja u svojoj domovini. Mogućnosti zloporabe su, naravno, ogromne. Tako je, kad je u Austriji i Hrvatskoj izbila afera Hypo, već u prvim danima istrage na vidjelo stalo izlaziti mnoštvo tvrtki paravana po Liechtensteinu u prvom redu, ali i drugdje.
Ali, nije li korištenje poreznih rajeva legalno?
Povijesno, zajednički investicijski fondovi, koji privlače ulagače diljem svijeta, registrirali bi svoj udruženi posao na takvim mjestima kako bi izbjegli dvostruko oporezivanje svoje zarade. To nije problem tako dugo dok korisnici ovakvog trusta uredno povlače svoj dio zarade u svoju domovinu i onda tamo plaćaju porez na tu zaradu.
U nekim slučajevima stoji i argument da se na taj način štiti privatnost korisnika trusta. No, puno je veći broj primjera u kojima se to može zloporabiti. U svakom slučaju onda kad netko tko je sakrio svoj novac od poreza ili tko je svoj novac zaradio kriminalom, nekad i najgorim zamislivim oblicima, zaštitom svoje privatnosti štiti ulaženje u trag pravoj prirodi takvog novca.
Koliko je taj problem velik?
Velik je. Krajem 2016. Moody's investor service je procijenio da samo velike američke tehnološke kompanije na takvim mjestima drže 1400 milijardi dolara. Riječ je bila o profitima tvrtki poput Applea, Microsofta, Googlea... koji su se registrirali da su ostvareni izvan SAD-a i koji se tamo gomilaju. Izbjegavanje osobnog poreza još je i više.
Izračun Gabriela Zucmana, o neslaganju nacionalnih računa u poslovanju, otkrilo je da je diljem svijeta na takvim mjestima skriveo 7600 milijardi dolara, odnosno osam posto ukupnog svjetskog bogatstva.
U posljednjih pet godina iznos je porastao za jednu četvrtinu. Nije sav taj novac tamo spremljen kako bi se izbjegao porez, ali je jasno da je to slučaj s velikim dijelom tog iznosa. Tax justice network procjenjuje da vlade nacionalnih država diljem svijeta na ovaj način, korporativni, godišnje gube 500 milijardi dolara, dok osobnim izbjegavanjem poreza gube 200 milijardi godina svake godine.
Nije li David Cameron obećao to zaustaviti?
On je dogovorio automatsku razmjenu informacija između Velike Britanije i poreznih vlasti pojedinih poreznih rajeva. Rezultati su bili loši jer su ugovori iziskivali apsolutno nerealnu razinu suradnje odvjetničkih i knjigovodstvenih tvrtki na takvim mjestima s nacionalnom vladom, u ovom slučaju Velikom Britanijom. Cameron se zalagao za takav ugovor na razini EU-a.
I što da se radi?
Što se tiče korporativnog izbjegavanja poreza, dvije su potencijalne solucije. Jedna bi bila da se vlade diljem svijeta dogovore oko načina oporezivanja multinacionalnih kompanija na temelju poštene međunarodne formule, u ovisnosti o prometu, investicijama i broju zaposlenih u raznim zemljama. To bi praktično ubilo porezne rajeve, jer tamo se nikakva stvarna ekonomska aktivnost niti ne odvija. Druga je solucija da nacionalna vlada jednostrano oporezuje multinacionalku, pri čemu bi se tvrtki davale olakšice za lokalne troškove, investicije i izvoz.
A osobni porez?
Zahtijevati punu i javnu transparentnost korisnika trustova u poreznim rajevima. Ukoliko bi se udružile, vlade članica EU-a bile bi u stanju izložiti mnoge porezne rajeve krajnje ozbiljnom pritisku da se tome povinuju. Bilo zato što su u Europi, kao Lihtenštajn ili Monako, ili zato što su popu Kajmanskih Otoka, Bermude ili drugih još uvijek formalno pod britanskom krunom ili po nadležnosti neke druge države iz Europe, što se može iskoristiti za pritisak u političkom i ekonomskom smislu.
