Je li slom Agrokora, s ovim prisilnim restrukturiranjem, doista najveća reforma ove Vlade? Do koje mjere su reformski kapaciteti tog sloma ipak nezanemarivi, s obzirom na činjenicu da je Agrokor bio kralježnica crony ekonomije?
Ja ne bih državnu intervenciju nakon sloma Agrokora nazvala reformom, nego eklatantnim primjerom nedostatka istih. To je u biti samo nastavak iste one politike državnog uplitanja u tržišne procese koji karakteriziraju hrvatski gospodarski život od početka naše nezavisnosti. U slučaju Agrokora, reformski kapaciteti su, nažalost, vrlo ograničeni jer, kako ste i sami rekli, Agrokor je bio kralježnica takozvane crony ili ortačke ekonomije, koji je kooptirao sve bitne dionike našeg političkog života.
Iluzorno je stoga očekivati, bilo od HDZ-ove ili SDP-ove vlade, da raskrste s takvim modalitetom gospodarsko-političkog funkcioniranja, jer da bi riješile taj problem, stranke bi morale proći kroz proces unutrašnjeg čišćenja. Pritom bi trebale biti u stanju dati iskren odgovor na pitanje kako su one same pridonijele tome da je Agrokor prvo postao to što je postao, a zatim i završio tako kako je završio.
Drugim riječima, trulež ortačkog kapitalizma je toliko raširena da nema dovoljno ljudi, počevši od medija, pravosuđa, akademske zajednice i tajnih službi pa do poslovne zajednice i političkih stranaka, koji nisu na ovaj ili na onaj način kooptirani. A baš takvi ljudi vam trebaju ako želite raskrstiti s prošlošću i krenuti s nekim novim – puno zdravijim – načinom funkcioniranja. Šteta što je tako, jer nam je slom Agrokora bila idealna prilika za jedno temeljito čišćenje, ali i za jednu duboku društvenu katarzu.
Do koje mjere se naša kultura i tradicija opiru uvođenju regula, utakmice, tržišta? Kod nas je sve dogovorno - i ekonomija, i sudstvo, i natječaji, i javni sektor...
Teško je definirati što je točan razlog za opiranje uvođenju istinske tržišne utakmice. Definitivno je dio problema socijalističko naslijeđe i kulturni softver u našim glavama, a dio problema je i činjenica da živimo u malenoj zemlji gdje se svi ili direktno ili posredno u nekoliko koraka poznaju pa je ‘dogovorna ekonomija’ primamljiva i lako provediva. Pitanje je, međutim, u kojoj mjeri je dogovorno-ortačka ekonomija pogubna za društvo i ekonomiju, pogotovo u situaciji kad je motiv za većinu tih dogovora osiguravanje nekog vida koristi za sebe, a na štetu nekog drugog, najčešće države ili javne imovine.
Znanstvena istraživanja nam, pak, sugeriraju da značajan dio povećanja ekonomske produktivnosti dolazi upravo iz učinkovitih tržišnih procesa koje često oslikavamo sintagmom kreativna destrukcija, a pod njom podrazumijevamo da jedino tržišne sile mogu na učinkoviti način u stečaj otjerati neučinkovita poduzeća kako bi resursi koji su bili korišteni od strane tih neučinkovitih poduzeća bili iskorišteni na učinkovitiji način od strane nekih novih i inovativnijih poduzetnika.
Drugim riječima, ekonomsko blagostanje se događa onda kad se raspoloživi proizvodni resursi (rad, kapital, strojevi, nekretnine, tehnologija...) koriste na najučinkovitiji mogući način, a tržišna ekonomija je uza sve svoje nesavršenosti jedina u stanju osigurati te učinkovite načine korištenja proizvodnih resursa. Istraživanje Ekonomskog instituta Zagreb, objavljeno krajem prošle godine, zorno nam pak pokazuje da je intenzitet tržišnih sila mjeren stopama ulaska i izlaska poduzeća s tržišta u Hrvatskoj značajno umanjen.
Stope ulaska i izlaska poduzeća s tržišta nalikuju onima koje bilježe stabilne i razvijene europske ekonomije, a značajno su manje u odnosu na stope ulaska i izlaska koje bilježe nove zemlje članice Europske unije čije su ekonomije, kao i hrvatska ekonomija, još u fazi transformacije i ekonomskog sustizanja razvijenih europskih država.
Hrvatsku ekonomiju, dakle, što zbog kulture i povijesnog naslijeđa, a što zbog veličine zemlje, karakterizira znatno manja ‘tržišnost’, zbog čega prosječna proizvodnost rada i ukupna faktorska proizvodnost stagnira. A ako proizvodnost stagnira, nema ni ekonomskog rasta. U biti, naše ekonomsko zaostajanje koje datira još iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća neraskidivo je povezano s nedostatnim rastom produktivnosti. Javnosti je ovaj pojam vrlo vjerojatno krajnje dosadan i besmislen, ali za ekonomiju je on od presudne važnosti.
Ove ćemo godine opet imati, gotovo sigurno, rast turizma - to je još jedan poticaj nečinjenju?
Turizam je i naš blagoslov, ali i naše prokletstvo. Da ga nema, naši ekonomski problemi bi bili višestruko gori, ali baš zato što ga ima, možemo si priuštiti bezreformski život na posuđenom vremenu. Treba, međutim, imati na umu da u ekonomiji nema besplatnog ručka, odnosno da će nas u dugom roku i orijentacija na turizam, koliko god ona uspješna bila, sve više boljeti.
Za početak, imamo znanstvena istraživanja koja kažu da intenzivna turistička aktivnost dovodi do promjene relativnih cijena na način da cijene usluga rastu značajno brže od cijena roba. Ova pak pojava zatim dovodi i do aprecijacije realnog tečaja valute, ali i do daljnje deindustrijalizacije, jer ako su cijene usluga sve veće u odnosu na cijenu roba, poduzetnici će, kad ih se suoči s izborom uložiti u proizvodni ili uslužni sektor, izabrati proizvoditi usluge.
Nadalje, treba razmišljati i o održivosti turizma, i to ne samo iz perspektive gdje naći radnike za rad u toj industriji, nego i kako masovni turizam koji Hrvatska trenutačno proživljava utječe na kvalitetu života u turističkim mjestima. I na kraju, treba napomenuti da je turizam iznimno osjetljiv na sigurnosne prijetnje. Nedavno istraživanje Ekonomskog instituta je tako pokazalo da su ratni sukobi i NATO intervencija 1999. u Srbiji i na Kosovu turističkom sektoru izazvali gubitak od 740 milijuna kuna.
Hrvatska se nalazi na politički izrazito trusnom području u kojem postoji nekoliko zemalja (Bosna i Hercegovina, Makedonija i Crna Gora) koje su etnički vrlo heterogene, a onda zbog toga i politički prilično zapaljive. Stoga bilo kakvo zveckanje oružjem u našem susjedstvu može dovesti do značajnog pada prihoda od turizma, što se onda u konačnici zbog velike ovisnosti naše ekonomije o turizmu može negativno odraziti i na naš ekonomski rast i na naše blagostanje.
Što ćemo s manjkom radnika? Egzodus je središnji, kardinalni problem ne samo nacionalne ekonomije, nego i nacionalne perspektive uopće.
Uz stagnantni rast produktivnosti, smanjenje broja stanovnika je dugoročno gledano naš najveći ekonomski, ali i društveni problem. Prema projekcijama Odjela za stanovništvo Ujedinjenih naroda do 2070., Hrvatska će imati oko tri milijuna stanovnika. Kako bez rasta stanovništva nema ni ekonomskog rasta, jasno je da će demografski trendovi u sljedećim desetljećima jako utjecati na sve ekonomske procese u zemlji, pa tako i na tržište rada.
Nedostatak radne snage jedno vrijeme možemo uvoziti iz okolnih zemalja, no taj uvoz ima svoje granice, pogotovo iz perspektive koju često spominje profesor Josip Tica, a koja se pita što sprečava strane radnike koji dođu u Hrvatsku da ne produže nekoliko stotina kilometara sjevernije u za radnike puno atraktivniju zemlju poput Austrije? Za preokretanje vrlo nepovoljnih demografskih trendova koji karakteriziraju Hrvatsku trebat će jako puno vremena jer se ti trendovi i nisu dogodili preko noći, nego nam se puzajućim tempom šuljaju već desetljećima.
Trebat će stoga puno više od povećanja dječjeg doplatka ili rodiljne naknade kako bi se oni preokrenuli, jer ljudi se iseljavaju iz zemlje i ne odlučuju na roditeljstvo, i to ne samo zato što im trenutačna materijalna situacija nije dobra, nego i zato što su izgubili vjeru da će im u ovoj zemlji ikad biti bolje.
