Je li priča o prodaji TDR-a baš tako ružičasta? Za dosadašnje vlasnike jest, jer su dobili cijenu kojoj se nitko nije nadao. No sve drugo je pod znakom pitanja...
Tvornica duhana Rovinj bila je mezimica hrvatske države, koja se prema našim tvrtkama obično ponaša kao zla maćeha iz Trnoružice.
Tko god je htio samo proviriti na bogato duhansko tržište Hrvatske - koje je služilo kao odskočna daska za regionalna tržišta - suočavao se sa strašnom odmazdom vlasti. Svjetski div BAT (British American Tobacco) u našoj je zemlji godinama bio cipelaren od TDR-ovih zaštitnika.
Kad je ta tvrtka kupila Zadarsku tvornicu duhana, plativši je 40 milijuna eura, uz ulaganje dodatnih 30 milijuna, Slavko Linić mrtav je hladan izjavio kako je BAT “loš investitor u Hrvatsku” jer se ne drži zakona nego “mitologije”.
BAT se žalio da im hrvatski zakoni onemogućuju normalan rad jer propisuju neostvarive uvjete, poput golemog obveznog udjela domaćeg duhana u cigaretama, i oporezivanja njihovih brendova golemim taksama.
Protiv BAT-a su bili vlada, sudovi, lokalne vlasti. Razlog je jasan - to je zlatna žila, izvor žive love. TDR navodno puni 4 posto hrvatskog proračuna. BAT se na kraju morao povući iz Hrvatske - no, iako su izgubili bitku, rat su dobili....
U prošlu subotu su u Londonu dogovorili kupnju TDR-a za 505 milijuna kuna, što je jedna od najvećih hrvatskih transakcija svih vremena.
Naciju koja ima dramatično loša iskustva sa stranim preuzimanjima, predstavnici TDR-a su odmah krenuli smirivati tvrdnjama o tome kako će se sve proizvodnje zadržati u Hrvatskoj, te kako je BAT dužan osigurati 50 milijuna eura ako prekine proizvodnju u Kanfanaru prije isteka jamčenog roka od pet godina.
Ljudi vezani za financijska tržišta eksplodirali su od sreće i veselja, najavivši eksponencijalni rast ulaganja u hrvatski turizam, već zamrlu burzu i realno gospodarstvo. No malo trezveniji analitičari - iza kojih stoji debelo iskustvo - mnogo su oprezniji u procjenama.
Već i sam zdrav razum nalaže postavljanje nekoliko logičnih pitanja. U koje se to dionice na hrvatskoj burzi isplati ulupati bilo koji od tih 505 milijuna eura? Hrvatska će očito stagnirati još godinama i prilika za dobru investiciju je malo. Jednako ih je tako malo u realnom sektoru.
Tko će pametan investirati novac, želeći povrat investicije i zaradu, u ovom investicijskom Teksasu? Zašto bi, dakle, vlasnici uložili u Hrvatsku gotovo četiri milijarde kuna, a zemlji se smiješi grčka budućnost? Nije li bolje čekati grčki scenarij, pa tada sve pokupovati budzašto?
I klauzula o 50 milijuna eura u slučaju ranijeg gašenja proizvodnje u Kanfanaru tjera na oprez. Sve su naše kompanije nakon prelaska u strano vlasništvo bile suočene s dramatičnim promjenama.
Recimo, HT je smanjio broj zaposlenih s 12.000 na 4500, a dramatična je kresanja prošla i Ina. U slučaju Kanfanara i TDR-a postoji još jedna opasnost. Ta tvornica, naime, održava na životu velik broj kooperanata koji joj prodaju duhan Virginiju. Zasad im se jamči nastavak rada - ali dokle?
"Zasad ne znamo hoće li novi vlasnici zadržati kooperante", kaže dr. Ljubo Jurčić, i dodaje: To je najvažnije.
Proizvođači duhana Virginija naročito su brojni u Virovitici i okolici, od toga živi 10-ak tisuća ljudi. Otvoreno je pitanje koliko dugo će novi vlasnici zadržati proizvodnju u Kanfanaru jer vjerojatno imaju dosta kapaciteta drugdje, pa postoji opasnost da ugase proizvodnju tu, a zadrže samo marke, koje će prodavati na tržištu.
Novi vlasnik više nema emocionalan odnos prema proizvođačima duhana jer ga drugdje mogu nabaviti i jeftinije. Postoje i neke potencijalno pozitivne mogućnosti za Hrvatsku, no i one su još pod znakom pitanja.
"Pitanje je hoće li tih 505 milijuna eura otići u realno ili u financijsko tržište u Hrvatskoj", kaže Ljubo Jurčić pa objašnjava kako prodavatelji svoj novac mogu uložiti u dionice u Hrvatskoj ili u inozemstvu.
Također, mogu kupiti postojeće kapacitete, a mogu krenuti i u nove investicije. To bi bilo najbolje, a najgore bi bilo ako sav taj novac ode u investicije u inozemstvu.
Potpredsjednik Vlade Branko Grčić nije - začudo - oduševljen ishodom kupoprodaje.
"Eto, to je novi doprinos izravnim stranim ulaganjima u Hrvatsku, s tog aspekta me veseli, ali ipak mi ne bi bilo žao ni da je ostao u hrvatskim rukama", rekao je Grčić, dodajući da Adris grupa ulaže u druge poslove u Hrvatskoj, u turizam, uzgoj riba itd., a to je ono što Hrvatskoj treba.
Ima još detalja vezanih za prodaju TDR-a koji nagone na oprez. Ako je ta, najzdravija i najjača hrvatska tvornica godinama bila suočena s padom u core businessu (prodaja cigareta je padala a TDR se izvlačio u područje turizma) i nije mogla izdržati nalet konkurenta koji je još prije petnaestak godina na domaćem terenu tukla do nogu, što to znači za druge hrvatske industrije?
Hrvatska je postala siva zona za strane investicije. Odavde svi bježe, a nitko ne dolazi. Europska komisija procjenjuje kako će iz Hrvatske, u dogledno vrijeme, pobjeći više od 200.000 ljudi.
Istodobno, naši propagandisti na velika zvona hvale potpisivanje sporazuma o zoni slobodne trgovine između Amerike i Europe.
To će, kao, pridonijeti rastu hrvatskog standarda i povećanju hrvatskih zarada. Bog zna na čemu se temelji ta bajka, jer naši proizvođači danas teško izdržavaju i konkurenciju Slovenije i Austrije, a kamoli Sjedinjenih Američkih Država...
