Šonje o 2020.: Javni sektor, iseljavanje, turizam, kamate...

Ekonomski analitičar Velimir Šonje nudi ekonomsku prognozu za 2020. Budući da je izborna godina, smatra da nužne reforme nisu realne. U nastavku pročitajte možemo li i kad očekivati rast plaća, što nas očekuje kad je u pitanju kretanje cijena nekretnina, ali i kad ćemo plaćati kamate kao u Njemačkoj ili Slovačkoj.  

Express: Hoće li nam se BDP ubrzati ili usporiti? 

Realno je očekivati usporavanje BDP-a s obzirom na usporavanje izvoza koji čini više od 50% tog BDP-a. S druge strane, osobna potrošnja, koja ‘vuče’ prema gore, raste oko 3% na godinu ili malo iznad toga. To je relativno visoki rast za naše uvjete i ne očekujem da će se ubrzati. Dakle, jedini značajan doprinos koji bi mogao usporavanje preokrenuti u ubrzanje mogao bi doći od investicija. Povlačenje EU fondova pojačava doprinos investicija rastu, ali to se događa u državnom sektoru čije investicije čine oko 10% ukupnih. Na primjer, Pelješki most je vrijednost ulaganja oko 3% ukupnih investicija i oko 0,6% BDP-a, a investicija je razvučena kroz veći broj godina tako da su ti godišnji efekti mnogo manji od spomenutih brojki. Ključ investicija leži u privatnom sektoru, srednjim i velikim poduzećima, a tu ne vidimo ozbiljno ubrzanje investicija. Zbog toga će se rast BDP-a usporiti ako se nastavi aktualno usporavanje gospodarstava najvažnijih trgovačkih partnera, prvenstveno Njemačke. Naglašavam, govorimo o sporijem rastu, a ne o padu, recesiji. 

Josip Regović/ Pixsell

Gospodarstvo može svašta izdržati, samo je pitanje cijene tog izdržavanja. Cijena se plaća kroz relativno visoka porezna i slična opterećenja u usporedbi s drugim zemljama koje se nalaze na sličnom stupnju razvitka, ali i kroz vezanje ‘resursa’ - ljudi, kapitala, uz javni umjesto uz privatni sektor. I javni sektor može biti produktivan, efikasan, može pogurati rast kvalitetom svojih usluga, kao na primjer u Skandinaviji. Da imamo tako kvalitetne javne usluge, rijetki bi imali prigovore na njihove plaće, organizaciju, ponašanje... Ovako, kad postoje, najblaže rečeno, sumnje u nepotizam, političku i inu korupciju, u zaklanjanje u javni sektor kako bi se pobjeglo od jasnijih kriterija mjerenja učinkovitosti u privatnom, rastu realni i psihološki efekti cijene koju plaćamo. Pod psihološkim efektima mislim na podjelu između ‘javne’ i ‘privatne’ Hrvatske. Ta podjela je vrlo prisutna u javnosti, u medijima. U politici je u manjoj mjeri prisutna jer politika se najvećim dijelom obraća javnosektorskoj i o javnom sektoru ovisnom dijelu zemlje. Taj dio populacije je ipak mnogo brojniji.  

Express: MMF je preporučio ubrzanje reformi u javnom sektoru. Jesu li nužne reforme realne u izbornoj godini? 

Nije samo MMF. Njihove su preporuke najaktualnije, no vrlo slične preporuke možete čuti od niza domaćih i inozemnih stručnjaka, Europske komisije, Svjetske banke, rejting agencija, HUP-a, udruženja stranih investitora ... Međutim, ako neke promjene nisu poduzete kad nije bilo izbora, zašto ih očekivati u izborno vrijeme? U izborno vrijeme političari najpažljivije osluškuju bilo javnosti, a javnost kojoj se oni obraćaju na ovaj je ili onaj način usko vezana uz javni sektor. Također, političari, a to će reći i ministri, veći dio svojega vremena u izborno vrijeme troše na političke analize, promišljanja, kampanje, zaštite bokova i razradu rezervnih strategija što će raditi ako izgube sljedeće izbore. I zbog toga reforme u izbornoj godini nisu realne. Izborna godina služi za ‘rezanje trakica’ - pokretanje investicijskih projekata koji nose obećanje boljeg života i privlače pozornost birača.   

REUTERS

Rast investicija u privatnom korporativnom sektoru. Da bi se to dogodilo, investitori trebaju povjerovati da su rizici niži, a očekivani povrati na ulaganja veći. Prvo, dakle, rizici: što je potrebno da se rizici smanje? Krenimo od pravosuđa i administracije: trebamo brzinu postupaka i predvidivost, jasna pravila igre, naravno ne nauštrb pravednosti i kvalitete postupaka. To su ključne reforme. Nadalje, rizike ćemo smanjiti ako još brže smanjujemo omjer javnog duga i BDP-a, ako nam proračun ostane strukturno uravnotežen ili u plusu. Tako gradimo rezervu za loša vremena, za odgovor na neki udar koji može doći. Odgovorna fiskalna politika je ekvivalent punjenju magazina municijom pred rat, jer proračunsku potrošnju ‘otpuštate’ u lošim vremenima kako biste suzbili krizu, a ne ovako: fiskalna se politika ne opušta u vrijeme kad morate puniti magazine koji su još poluprazni. U našim je uvjetima taj fiskalni kapacitet važan i kako bismo mogli dalje rasterećivati gospodarstvo, za koje smo već rekli da je preopterećeno. A nema rasterećenja bez kontrole rashoda. Rasterećenje je bitno jer utječe na očekivane povrate na ulaganja. Oni se povećavaju smanjenjem svih vrsta troškova osim neto plaća radnika koje moraju rasti ako raste produktivnost rada. Dakle, plaće će se povećati i ako dođe do generalnog rasta efikasnosti u gospodarstvu. To nas dovodi do naših više od 1000 državnih poduzeća. Tolikim se brojem državnih tvrtki može dobro upravljati u Švedskoj, ali ne i u Hrvatskoj gdje, znamo, nepotističko zapošljavanje, nedostatak profesionalizma i neovisnosti od politike, nepostojanje jasnih kriterija mjerenja učinaka i deficit menadžerskih vještina, ovaj sektor čine vrlo neefikasnim. No sektor državnih poduzeća je i politički opasan, jer se stranke natječu za gospodarenje tim sustavom umjesto da se natječu programima radi realizacije nekog javnog interesa. Tu su mogući i ‘dilovi’ ispod stola, ali i brisanje granica privatnog i javnog, kao što smo vidjeli u aferi kućica na Adventu u Zagrebu. Okoštalost tog sustava također sprečava brže buđenje održivih korporativnih investicija. Dio problema mogao bi se riješiti privatizacijama svega što nisu strateški resursi i mreže, ali te privatizacije trebaju biti pametne i transparentne, kroz nadmetanja ili uvrštenja na burzu. Dakle, kad bi neka vlada riješila ‘samo’ tri stvari: efikasnost pravosuđa, javne administracije i državnih poduzeća, uz nastavak liberalizacije tržišta i poticanje ravnopravne konkurencije, napravila bi epohalnu stvar za razvoj zemlje.   

Express: Kad ćemo plaćati kamate na kredite kao u Njemačkoj i Slovačkoj? 

Kad riješimo stvari o kojima sam maloprije govorio - dosegnemo njihove razine gospodarskog razvitka i kad uvedemo euro. Pitate me za zemlje koje odavno imaju euro, Njemačka ga je uvela pred 20, a Slovačka pred 10 godina. I još Slovačka ni propala. Ta zemlja nam je bliža, ne samo zemljopisno: tamo je realni dohodak po stanovniku sad petnaestak posto veći nego u Hrvatskoj, i iznenadit ćete se kad vam kažem da su jedino kamatne stope na stambene kredite u Slovačkoj niže nego u Hrvatskoj. Nenamjenski krediti, okvirni i prekoračenja te krediti poduzećima imaju u prosjeku niže kamatne stope u Hrvatskoj nego u Slovačkoj. Razlog zašto su kamatne stope više kod stambenih je jednostavan - u Hrvatskoj se plaća cijena rješavanja slučaja švicarski franak, uz što su i dalje vezani jako veliki rizici budućih sudskih odluka jer je ta trakavica daleko od konačnog rješenja, što pokazuje kakvo je ovo pravosuđe. Ako uzmemo u obzir da nemamo euro i da smo gospodarski razvijeniji još jedino od Bugarske, naše su kamatne stope izvanredno niske. Uvijek se smijem kad ljudi pišu ili govore da bismo trebali imati kamatne stope kao Danci, ali se pritom nitko ne bi ponašao kao Danac. Ne padaju kamatne stope s neba, a osim toga, na ovim razinama, one doista nisu nikakva prepreka rastu. 

Dubravka Petric (PIXSELL)

Mogla bi, ali neće. Točnije, mislim da će se nastaviti rezuckanje po sitno koje je do sada dalo neke rezultate, no ostaju veliki parafiskalni nameti koji zahtijevaju velike promjene. Na primjer, komora ili, ljudima još važnije, HRT. Čitam da menadžeri HRT-a traže povećanje pretplate na 96 kuna, što znači da bi svatko trebao njima plaćati 1,152 kune na godinu ili 57.600 kuna kroz 50 godina. Međutim, realnost je takva da bi se taj grandiozni i preskup državni sustav sigurno mogao restrukturirati, a da ne izgubimo ništa na kvaliteti (jednako ili bolje nas informiraju privatne TV), pri čemu bi se troškovi mogli, recimo, prepoloviti i prebaciti na proračun. Meni i menadžerima HRT-a ušteda 80 kuna na mjesec ne znači mnogo, ali zamislite što bi ukidanje pretplate značilo umirovljenicima s prosječnom mirovinom od 2500 kuna na mjesec? To je povećanje od 3,2%, svaki mjesec, do kraja života. Ponavljam, ne negiram postojanje javnog interesa u područjima informiranja i obrazovanja putem elektroničkih medija, naprotiv, smatram ih nužnima, ali ne morate imati neefikasnu tvornicu koja zapošljava tisuće ljudi, od kojih većina nije u proizvodnji i kreaciji, da biste udovoljili tom javnom interesu. Sve mora i može biti efikasnije organizirano i podređeno isključivo javno definiranom javnom interesu, a ne da javna TV konkurira privatnima u skupom show programu. Dakle, da, treba rezati parafiskalne namete i pratiti to odgovarajućim promjenama u javnom sektoru. 

Express: Koliko još mogu rasti cijene nekretnina? Očekuje li se 2020. da će se taj balon ispuhati? 

Ispuhavanje se nikad ne događa dok gospodarstvo raste. Ne očekujem pad cijena nekretnina. Očekujem usporavanje rasta koji je bio vrlo brz u protekle dvije godine. Moguće je da će se cijene nakon još jedne runde poticaja stabilizirati, ali nemojte spekulirati s osjetnijim padom cijena. Guverner je nekoliko puta upozoravao da su se indeksi cijena nekretnina već približili razinama iz 2007.-2008., ali prosječne su plaće od tada rasle, tako da je realna kupovna moć izražena u stambenim kvadratima danas još 20-25% veća nego prije 10-12 godina. A ljudi ima manje što ograničava potražnju. Zato ne očekujem onakav balon kao prije krize 2008. 

Hrvoje Jelavić/PIXSELL

Turizam je iznimno važan za naše gospodarstvo, i da, prilično smo ovisni o njemu. U 2020. očekujem nastavak rasta, ali po vrlo niskim stopama. I zadržavanje na razini 2019. ne bi bio neuspjeh ako se nastavi promjena strukture našega turizma. Paradoksalno, ali imamo premalo hotela u usporedbi s konkurentima na Mediteranu. Naš zimmer frei turizam je na izdisaju, kvaliteta pomalo izlazi u prvi plan. Masovni obiteljski turizam ne može donijeti ozbiljniju dodanu vrijednost ako nije praćen stalnim ulaganjima. Dovoljno je spomenuti da su hotelske postelje dvostruko bolje popunjene od postelja u takozvanom privatnom smještaju. Ovakav je turizam osuđen na spori rast. Mislim da javnost ima jednu idealiziranu sliku o potencijalima turizma. Ljudi nisu svjesni da nam od ulaska u EU brže raste robni izvoz nego izvoz turističkih usluga. 

Express: Hoće li se zaustaviti iseljavanje? 

Neće, jer će ljudi uvijek cirkulirati. Bit će iseljavanja i povrataka, jer transportni troškovi padaju, sklonost traženju prilika drugdje raste i članica smo EU gdje se ljudi slobodno kreću. Međutim, neto emigracija - razlika iseljenih i doseljenih - će se smanjivati. Oni koji su željeli ili morali okušati sreću negdje drugdje, to su do sada i učinili, pa preostaje neka normalna generacijska rotacija stanovništva. Za prevenciju ekonomske emigracije važno je imati trajan i stabilan rast, tako da krize, koje se ne mogu izbjeći, traju kratko. I zbog toga treba graditi fiskalni kapacitet, odnosno smanjivati omjer javnog duga, o čemu sam već govorio. 

Express: Mogu li i pod kojim uvjetima rasti plaće u privatnom sektoru? 

Mogu, ali je taj rast ograničen svime o čemu smo do sada pričali. Povećati ih mogu rasterećenja i rast produktivnosti. A za rast produktivnosti trebate korporativna ulaganja, a za korporativna ulaganja trebate ambiciozne vlasnike i menadžere koji vjeruju u povrate ulaganja, tj. u realizaciju profita. Dakle, kapital i rad, profit i plaće, to nisu suprotstavljene kategorije. One idu ruku pod ruku, kao što sam objasnio: uvezuju ih investicije. Mehanika je zapravo vrlo jednostavna: dobit je u vezi s investicijama, investicije su u vezi s rastom produktivnosti i plaća. Ako ovih veza nema, dobivamo stagnantno gospodarstvo u kojemu sve, pa i plaće, zaostaje za drugim zemljama.