Demokracija pruža slobodu odabira, samo izabrana rješenja mogu biti uspješna, ali i manje uspješna. Danas je, recimo, popularno uspoređivati Ameriku i Europsku uniju, samo koja je uspješnija?
Jasno, da odgovorimo na to pitanje, moramo odrediti što su nam prioriteti u životu. Je li to novac, sreća, ideologija? Mnogi misle da, ako ti je novac prioritet, mlad si i obrazovan, a zdravlje te k tome služi, Amerika je puno bolje mjesto za uspjeh nego EU.
A jedan od glavnih čimbenika velikog uspjeha Amerike u zadnja dva stoljeća sigurno počiva i na uspješnoj monetarnoj uniji. Kad je Amerika proglasila nezavisnost od Britanije, na prostoru tadašnjih država je u Philadelphiji 1787. odlučeno da se uvede jedinstven novac, a ne zaseban za svaku od tadašnjih 13 saveznih država, bivših kolonija.
To uvođenje jedinstvenog novca pokazalo se vrlo dobrim rješenjem i EU je upravo na tragu tog američkog rješenja također barem na jednom svom dijelu uvela jedinstven novac. Samo, monetarnu uniju za EU je teže realizirati jer članice Unije nisu bile, kao u slučaju Amerike, kolonije bez vlastitih valuta.
No kad se uvodi novo rješenje u uniji zemalja koje čine šaroliko društvo, koje rješenje izabrati a da je održivo?
U ekonomiji nije monetarna unija jedino što neku ekonomiju čini uspješnom. Recimo, bitno je i što su ciljevi središnjih monetarnih institucija i upravo se tu vidi razlika između Amerike i EU.
Za razliku od Europske središnje banke (ECB), čiji je jedini cilj očuvanje stabilnosti cijena, dakle niska inflacija, američka Federalna banka (FED), osim o inflaciji, dužna je voditi brigu o niskoj nezaposlenosti, ali i rastu realnog bruto proizvoda. Uočimo da, ako je cilj monetarne politike niska nezaposlenost, to znači da se nastoje maksimizirati proizvodnja iskorištavanjem cijele radne snage, što je i omogućilo moć Amerike kroz zasad najveći BDP na svijetu.
![Zagreb: Vlada predstavila potencijale Hrvatske na investicijskoj konferenciji | Author: Sanjin Strukić (PIXSELL)](/media/img/d1/c2/04d104a1c1b3d9ed0540.jpeg)
Dakle, najbolji pokazatelj snage nekog financijskog tržišta je ponašanje najvažnijih financijskih indeksa koji opisuju prosječno stanje gospodarstva.
Za razliku od europskog indeksa, koji je u zadnjem desetljeću narastao nekih 40%, američki S&P500 indeks porastao je za 300%. Jasno da su ti financijski rezultati upravo posljedica monetarnih politika u EU i Americi, posebno njihovih središnjih banaka, dakle ECB-a i FED-a.
Od zadnje recesije američka Federalna banka je akcent stavljala na kupnju toksične imovine od financijskih institucija i banaka s ciljem osnaživanja financijskog i bankarskog sektora. Više od 400 milijardi dolara uloženo je u kupnju propalih stambenih kredita.
Politikom spašavanja financijskog sektora osnažio se i real estate sektor i bankarski sustav, a pomaganjem bankama indirektno se pomagalo i gospodarstvu, kojem su banke, jasno, financijaši.
Američka središnja banka prvenstveno cilja na pomaganje realnog, dakle privatnog sektora, a privatni sektor nisu samo kapitalisti, kako mnogi u nas misle i govore, već i ogroman broj radnika koji u njemu rade. Konzum nije bio samo Todorić nego i radnici koji su u njemu radili, a i sad rade, bez Todorića.
Za razliku od Amerike, EU nema jedinstvenu monetarnu politiku, i kod država posebno na jugu EU, sklonih socijalističkim rješenjima, tamošnje banke su svesrdno radile na povećavanju duga države, što je u konačnici potaknulo krizu državnog duga.
Od 2800 milijardi eura koje je ECB utrošio čak 80 posto išlo je na kupnju državnih obveznica, dakle financiranje države i javnog sektora, dok je američki FED na istu aktivnost utrošio 47%. Dakle, i Amerika jasno pomaže državu, samo što je naći optimum između pomaganja javnog i privatnog sektora veliko umijeće, a to različiti uspjesi banaka i financijskog sektora u EU i Americi jasno potvrđuju.
![Novac | Author: Igor Kralj (PIXSELL)](/media/img/30/4c/e9a71f6d57303bac8d76.jpeg)
A što je bolje pomagati, javni ili privatni sektor? Stavimo li po strani naše osobne političke preferencije, podsjetimo se da je europski financijski sektor porastao niti za 50% u zadnjem desetljeću, dok je američki skočio čak šest puta više.
Kao još jednu potvrdu stanja financija, prema procjenama je gornja granica ukupnog volumena loših kredita u eurozoni 1000 milijardi eura. U 2018. udio loših kredita je u Grčkoj procijenjen na 45%, u Portugalu 12%, u Italiji 10%, dok je u Americi malenih 1,3%. Problem krivog odabira monetarne politike je što kriva politika možda jest u skladu s nečijim političkim uvjerenjima, ali nije održiva na duge staze.
Naime, konstantno zaduživanje države, ako nije praćeno snažnim jačanjem realnog sektora koji bi dug trebao vraćati, jednom sigurno vodi u propast, a tome je Grčka najbolji dokaz. A pametne investitore ne možete prevariti.
Upravo su slabo financijsko tržište u Europi, ali i kriza državnog duga u EU, doveli do velikog prebacivanja kapitala iz eurozone u Ameriku, čime se dodatno destabilizirao europski bankarski i financijski sustav.
Mi Europljani možemo izabrati da nam je državni sektor glavni prioritet, ali taj odabir ima jedan problem. Ako postoji sustav, dakle država kao Amerika, koja ima drugačiju i k tome uspješniju ekonomsku politiku, naša neuspješnija politika jednom mora dovesti do propasti, a propast znači da će našu imovinu jednom kupiti oni koji su provodili uspješniju politiku.
Recimo, Amerika, a možda i Kina. A kad naše postane tuđe, novi gazda može promijeniti i poslovnu politiku, pa tako i monetarnu. Uočimo kako inzistiranje na pomaganju korumpiranih državnih institucija nije stvar ideologije.
Ono više govori o našoj sebičnosti, koliko nam je malo stalo do toga kako će u budućnosti živjeti naša djeca i unuci. Ali djeca su nam ipak očito dovoljno bistra pa već sad bježe tamo gdje je bolje, čak i studiraju tamo, jer ne žele doživjeti od nas loše skrojenu budućnost.
![Novčanice eura | Author: Duško Jaramaz/Pixsell](/media/img/2c/30/670eb3cd021cb52c007a.jpeg)
Američka vlada kao znatno veća od EU ima i znatno veća sredstva za pomaganje siromašnijim saveznim državama kroz takozvane ugrađene stabilizacijske mehanizme. Središnja vlada pomaže nezaposlene u državama u kojima je to problem, pomaže u obrazovanju, daje kredite poduzetnicima.
Naravno, u EU središnja vlada je slabija, pa bi sve ove mjere trebala voditi svaka EU država, samo što su u korumpiranim državama vlade nedovoljno sposobne.
Primjerice, EU je namijenio nekoliko milijuna eura za tehnološki super inovativne projekte u Hrvatskoj, od kojih je jedna Hipersfera, koja radi na razvoju 5G platforme, a 5G je nešto zbog čega najviše ratuju Amerikanci i Kinezi, tko će špijunirati svijet, Amerikanci ii Kinezi?
EU je novac za naše top tehnološke firme izdvojio, a sad se već pola godine čeka da nadležno hrvatsko Ministarstvo gospodarstva samo raspiše natječaj i ta sredstva i dodijeli. Ali nekima je u Hrvatskoj problem i distribuirati već poklonjeni novac.
Pitamo se kako to da je na čelnu poziciju ECB-a izabrana donedavna čelnica MMF-a Christine Lagarde, inače pravnica po struci? Radi li se o slučajnosti jer, eto, Francuzi su morali nekoga izabrati iz svoje kvote, možda i ženske, i to im je bio najbolji izbor?
Naime, ne bi li trebalo biti uobičajeno da na poziciji vodeće osobe središnje bankarske institucije dolazi netko tko je ekonomist?
Ona je, kao što sam rekao, pravnica i pitamo se nije li možda kao pravnica postavljena kako bi poradila na reformiranju monetarne politike u smjeru koji bi doveo do toga da monetarna politika Unije postane bliža uspješnijoj američkoj politici.
Hoće li se ona kao pravnica zalagati da i nezaposlenost postane imperativ ECB-a, jer kad to nije imperativ, cijele države se počnu prazniti, kao u slučaju Bugarske ili Hrvatske?
A demografski problemi takvog tipa mogu dovesti do porasta ultradesnih ili ultralijevih pozicija, što u konačnici ugrožava budućnost Unije. Americi je puno lakše donositi jedinstvena rješenja jer sve savezne države dijele isti jezik i tradiciju.
Ako stanovnici Oklahome iseljavaju u druge uspješnije savezne države, to neće izazvati nacionalizam u Oklahomi. Nasuprot tome, iseljavanje u Hrvatskoj, a i u mnogim drugim siromašnijim članicama EU, može dovesti do netrpeljivosti prema EU.
![Radnici ruše euro skulpturu u Frankfurtu na Majni | Author: Fredrik von Erichsen/DPA/PIXSELL](/media/img/ae/77/22578f992f03707e1405.jpeg)
Briga o nezaposlenosti je jedno, a modalitet njenog rješavanja je nešto potpuno drugo. Jasno, netko može reći kako su negdašnje nesuglasice prevladane i EU je novi oblik bratstva i jedinstva među narodima EU.
No kad sam nedavno s kolegom dobio vrlo mali projekt od jedne naše banke na temu iz sistemskog rizika, odluku je na kraju morala odobriti i talijanska vlasnica naše banke. Naše banke nisu samostalne čak ni kod bezazlenih odluka od nekoliko tisuća eura.
Pa kako onda donositi prave odluke ako ti financije kontroliraju isključivo stranci, i k tome prvi susjedi, negdašnji gospodari? Jedna mogućnost da imovina ostane u našim rukama, ali i da vratimo dosad izgubljeno, jest da se ugledamo na Švicarce i organiziramo se u zadruge.
Zadruge kod nas imaju previše socijalistički prizvuk, ali Švicarci su sve samo ne komunisti. Poseban oblik zadrugarstva je etičko zadrugarstvo, koje kod nas funkcionira unutar ZEF-a i u njemu svi članovi zadruge imaju jednaka upravljačka prava, neovisno o uloženom kapitalu.
Razlog zbog kojeg bi naše ostalo naše u etičkim zadrugama je taj što, ako stranci i uđu sa svojim velikim kapitalom, neovisno o tome koliko ulože, imali bi jednak upravljački udio kao i naš najmanji ulagač. Naravno, svatko tko se razumije u investicije pita se zašto bi veliki ulagači onda i ušli.
Pa tko više uloži, veći mu je profit. Dakle, ovakav oblik upravljanja, ali i vlasništva, idealan je za malu zemlju kao što je Hrvatska jer omogućuje da naše i ostane naše.
Ovakav oblik upravljanja, koji povezuje patriotizam i zajedništvo, može postati simpatičan oblik poslovanja i vlasništva i ljevičarima i desničarima. Napomenimo da najveća švicarska zadruga, Coop, ima oko 2,5 milijuna članova, a druga najveća, Migros, ima skoro 2 milijuna članova.
Ako mi još želimo odlučivati o svojoj ekonomskoj politici, a želimo sačuvati i svoju imovinu, neka ono što je dobro za Švicarsku postane dobro rješenje i za Hrvatsku. Ako već naše institucije i stranke ne znaju čuvati naše nacionalne interese, mi to sami možemo, udruživanjem pojedinaca i firmi pod zajedničku kapu.
Dakle, pojedinci i obične firme, koje ne posluju kao etičke zadruge, udružuju se u zadrugu i tamo mogu osnivati zajedničke firme, pa čak i banke.
Ali zašto bi se firme trebale udruživati u zadruge? Zato što po zakonu samo članovi zadruga mogu koristiti zajedničke povlastice, recimo niže kamate na kredite koje se dodjeljuju unutar zadruge.
Na kraju, možda ne možemo odlučivati o ekonomskoj politici EU, ali kroz etične zadruge, ako želimo, možemo odlučivati o politici u svojoj dragoj zemlji, a da pri tom za mišljenje čak ne pitamo ni političke stranke, a ni državu.