Demokracija pruža slobodu odabira, samo izabrana rješenja mogu biti uspješna, ali i manje uspješna. Danas je, recimo, popularno uspoređivati Ameriku i Europsku uniju, samo koja je uspješnija?
Jasno, da odgovorimo na to pitanje, moramo odrediti što su nam prioriteti u životu. Je li to novac, sreća, ideologija? Mnogi misle da, ako ti je novac prioritet, mlad si i obrazovan, a zdravlje te k tome služi, Amerika je puno bolje mjesto za uspjeh nego EU.
A jedan od glavnih čimbenika velikog uspjeha Amerike u zadnja dva stoljeća sigurno počiva i na uspješnoj monetarnoj uniji. Kad je Amerika proglasila nezavisnost od Britanije, na prostoru tadašnjih država je u Philadelphiji 1787. odlučeno da se uvede jedinstven novac, a ne zaseban za svaku od tadašnjih 13 saveznih država, bivših kolonija.
To uvođenje jedinstvenog novca pokazalo se vrlo dobrim rješenjem i EU je upravo na tragu tog američkog rješenja također barem na jednom svom dijelu uvela jedinstven novac. Samo, monetarnu uniju za EU je teže realizirati jer članice Unije nisu bile, kao u slučaju Amerike, kolonije bez vlastitih valuta.
No kad se uvodi novo rješenje u uniji zemalja koje čine šaroliko društvo, koje rješenje izabrati a da je održivo?
U ekonomiji nije monetarna unija jedino što neku ekonomiju čini uspješnom. Recimo, bitno je i što su ciljevi središnjih monetarnih institucija i upravo se tu vidi razlika između Amerike i EU.
Za razliku od Europske središnje banke (ECB), čiji je jedini cilj očuvanje stabilnosti cijena, dakle niska inflacija, američka Federalna banka (FED), osim o inflaciji, dužna je voditi brigu o niskoj nezaposlenosti, ali i rastu realnog bruto proizvoda. Uočimo da, ako je cilj monetarne politike niska nezaposlenost, to znači da se nastoje maksimizirati proizvodnja iskorištavanjem cijele radne snage, što je i omogućilo moć Amerike kroz zasad najveći BDP na svijetu.
Dakle, najbolji pokazatelj snage nekog financijskog tržišta je ponašanje najvažnijih financijskih indeksa koji opisuju prosječno stanje gospodarstva.
Za razliku od europskog indeksa, koji je u zadnjem desetljeću narastao nekih 40%, američki S&P500 indeks porastao je za 300%. Jasno da su ti financijski rezultati upravo posljedica monetarnih politika u EU i Americi, posebno njihovih središnjih banaka, dakle ECB-a i FED-a.
Od zadnje recesije američka Federalna banka je akcent stavljala na kupnju toksične imovine od financijskih institucija i banaka s ciljem osnaživanja financijskog i bankarskog sektora. Više od 400 milijardi dolara uloženo je u kupnju propalih stambenih kredita.
Politikom spašavanja financijskog sektora osnažio se i real estate sektor i bankarski sustav, a pomaganjem bankama indirektno se pomagalo i gospodarstvu, kojem su banke, jasno, financijaši.
Američka središnja banka prvenstveno cilja na pomaganje realnog, dakle privatnog sektora, a privatni sektor nisu samo kapitalisti, kako mnogi u nas misle i govore, već i ogroman broj radnika koji u njemu rade. Konzum nije bio samo Todorić nego i radnici koji su u njemu radili, a i sad rade, bez Todorića.
Za razliku od Amerike, EU nema jedinstvenu monetarnu politiku, i kod država posebno na jugu EU, sklonih socijalističkim rješenjima, tamošnje banke su svesrdno radile na povećavanju duga države, što je u konačnici potaknulo krizu državnog duga.
Od 2800 milijardi eura koje je ECB utrošio čak 80 posto išlo je na kupnju državnih obveznica, dakle financiranje države i javnog sektora, dok je američki FED na istu aktivnost utrošio 47%. Dakle, i Amerika jasno pomaže državu, samo što je naći optimum između pomaganja javnog i privatnog sektora veliko umijeće, a to različiti uspjesi banaka i financijskog sektora u EU i Americi jasno potvrđuju.
A što je bolje pomagati, javni ili privatni sektor? Stavimo li po strani naše osobne političke preferencije, podsjetimo se da je europski financijski sektor porastao niti za 50% u zadnjem desetljeću, dok je američki skočio čak šest puta više.
Kao još jednu potvrdu stanja financija, prema procjenama je gornja granica ukupnog volumena loših kredita u eurozoni 1000 milijardi eura. U 2018. udio loših kredita je u Grčkoj procijenjen na 45%, u Portugalu 12%, u Italiji 10%, dok je u Americi malenih 1,3%. Problem krivog odabira monetarne politike je što kriva politika možda jest u skladu s nečijim političkim uvjerenjima, ali nije održiva na duge staze.
Naime, konstantno zaduživanje države, ako nije praćeno snažnim jačanjem realnog sektora koji bi dug trebao vraćati, jednom sigurno vodi u propast, a tome je Grčka najbolji dokaz. A pametne investitore ne možete prevariti.
Upravo su slabo financijsko tržište u Europi, ali i kriza državnog duga u EU, doveli do velikog prebacivanja kapitala iz eurozone u Ameriku, čime se dodatno destabilizirao europski bankarski i financijski sustav.
Mi Europljani možemo izabrati da nam je državni sektor glavni prioritet, ali taj odabir ima jedan problem. Ako postoji sustav, dakle država kao Amerika, koja ima drugačiju i k tome uspješniju ekonomsku politiku, naša neuspješnija politika jednom mora dovesti do propasti, a propast znači da će našu imovinu jednom kupiti oni koji su provodili uspješniju politiku.
Recimo, Amerika, a možda i Kina. A kad naše postane tuđe, novi gazda može promijeniti i poslovnu politiku, pa tako i monetarnu. Uočimo kako inzistiranje na pomaganju korumpiranih državnih institucija nije stvar ideologije.
Ono više govori o našoj sebičnosti, koliko nam je malo stalo do toga kako će u budućnosti živjeti naša djeca i unuci. Ali djeca su nam ipak očito dovoljno bistra pa već sad bježe tamo gdje je bolje, čak i studiraju tamo, jer ne žele doživjeti od nas loše skrojenu budućnost.
Američka vlada kao znatno veća od EU ima i znatno veća sredstva za pomaganje siromašnijim saveznim državama kroz takozvane ugrađene stabilizacijske mehanizme. Središnja vlada pomaže nezaposlene u državama u kojima je to problem, pomaže u obrazovanju, daje kredite poduzetnicima.
Naravno, u EU središnja vlada je slabija, pa bi sve ove mjere trebala voditi svaka EU država, samo što su u korumpiranim državama vlade nedovoljno sposobne.
Primjerice, EU je namijenio nekoliko milijuna eura za tehnološki super inovativne projekte u Hrvatskoj, od kojih je jedna Hipersfera, koja radi na razvoju 5G platforme, a 5G je nešto zbog čega najviše ratuju Amerikanci i Kinezi, tko će špijunirati svijet, Amerikanci ii Kinezi?
EU je novac za naše top tehnološke firme izdvojio, a sad se već pola godine čeka da nadležno hrvatsko Ministarstvo gospodarstva samo raspiše natječaj i ta sredstva i dodijeli. Ali nekima je u Hrvatskoj problem i distribuirati već poklonjeni novac.
Pitamo se kako to da je na čelnu poziciju ECB-a izabrana donedavna čelnica MMF-a Christine Lagarde, inače pravnica po struci? Radi li se o slučajnosti jer, eto, Francuzi su morali nekoga izabrati iz svoje kvote, možda i ženske, i to im je bio najbolji izbor?
Naime, ne bi li trebalo biti uobičajeno da na poziciji vodeće osobe središnje bankarske institucije dolazi netko tko je ekonomist?
Ona je, kao što sam rekao, pravnica i pitamo se nije li možda kao pravnica postavljena kako bi poradila na reformiranju monetarne politike u smjeru koji bi doveo do toga da monetarna politika Unije postane bliža uspješnijoj američkoj politici.
Hoće li se ona kao pravnica zalagati da i nezaposlenost postane imperativ ECB-a, jer kad to nije imperativ, cijele države se počnu prazniti, kao u slučaju Bugarske ili Hrvatske?
A demografski problemi takvog tipa mogu dovesti do porasta ultradesnih ili ultralijevih pozicija, što u konačnici ugrožava budućnost Unije. Americi je puno lakše donositi jedinstvena rješenja jer sve savezne države dijele isti jezik i tradiciju.
Ako stanovnici Oklahome iseljavaju u druge uspješnije savezne države, to neće izazvati nacionalizam u Oklahomi. Nasuprot tome, iseljavanje u Hrvatskoj, a i u mnogim drugim siromašnijim članicama EU, može dovesti do netrpeljivosti prema EU.
Briga o nezaposlenosti je jedno, a modalitet njenog rješavanja je nešto potpuno drugo. Jasno, netko može reći kako su negdašnje nesuglasice prevladane i EU je novi oblik bratstva i jedinstva među narodima EU.
No kad sam nedavno s kolegom dobio vrlo mali projekt od jedne naše banke na temu iz sistemskog rizika, odluku je na kraju morala odobriti i talijanska vlasnica naše banke. Naše banke nisu samostalne čak ni kod bezazlenih odluka od nekoliko tisuća eura.
Pa kako onda donositi prave odluke ako ti financije kontroliraju isključivo stranci, i k tome prvi susjedi, negdašnji gospodari? Jedna mogućnost da imovina ostane u našim rukama, ali i da vratimo dosad izgubljeno, jest da se ugledamo na Švicarce i organiziramo se u zadruge.
Zadruge kod nas imaju previše socijalistički prizvuk, ali Švicarci su sve samo ne komunisti. Poseban oblik zadrugarstva je etičko zadrugarstvo, koje kod nas funkcionira unutar ZEF-a i u njemu svi članovi zadruge imaju jednaka upravljačka prava, neovisno o uloženom kapitalu.
Razlog zbog kojeg bi naše ostalo naše u etičkim zadrugama je taj što, ako stranci i uđu sa svojim velikim kapitalom, neovisno o tome koliko ulože, imali bi jednak upravljački udio kao i naš najmanji ulagač. Naravno, svatko tko se razumije u investicije pita se zašto bi veliki ulagači onda i ušli.
Pa tko više uloži, veći mu je profit. Dakle, ovakav oblik upravljanja, ali i vlasništva, idealan je za malu zemlju kao što je Hrvatska jer omogućuje da naše i ostane naše.
Ovakav oblik upravljanja, koji povezuje patriotizam i zajedništvo, može postati simpatičan oblik poslovanja i vlasništva i ljevičarima i desničarima. Napomenimo da najveća švicarska zadruga, Coop, ima oko 2,5 milijuna članova, a druga najveća, Migros, ima skoro 2 milijuna članova.
Ako mi još želimo odlučivati o svojoj ekonomskoj politici, a želimo sačuvati i svoju imovinu, neka ono što je dobro za Švicarsku postane dobro rješenje i za Hrvatsku. Ako već naše institucije i stranke ne znaju čuvati naše nacionalne interese, mi to sami možemo, udruživanjem pojedinaca i firmi pod zajedničku kapu.
Dakle, pojedinci i obične firme, koje ne posluju kao etičke zadruge, udružuju se u zadrugu i tamo mogu osnivati zajedničke firme, pa čak i banke.
Ali zašto bi se firme trebale udruživati u zadruge? Zato što po zakonu samo članovi zadruga mogu koristiti zajedničke povlastice, recimo niže kamate na kredite koje se dodjeljuju unutar zadruge.
Na kraju, možda ne možemo odlučivati o ekonomskoj politici EU, ali kroz etične zadruge, ako želimo, možemo odlučivati o politici u svojoj dragoj zemlji, a da pri tom za mišljenje čak ne pitamo ni političke stranke, a ni državu.
