Zbirka priča Jhumpe Lahiri nije slučajno naslovljena "Rimske priče" (Profil, prev. Ana Badurina). Autorica je taj naslov odabrala kao svojevrsnu posvetu Albertu Moraviji, talijanskom piscu za kojega navodi da ju je uveo u svijet talijanske književnosti. Moravia je u istoimenoj knjizi prikazao Rim u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, tijekom ekonomskog procvata pedesetih godina, a Jhumpa Lahiri reprezentira suvremeni Rim kroz prizmu migracija, izmještenosti i identitetske krize.
Zbirka "Rimske priče" sastoji se od devet priča podijeljenih u tri cjeline. Središnja priča, "Stube", fragmentirana je u šest mikropriča u kojima se sudbine različitih likova simbolično ukrštavaju na jednim od brojnih rimskih stuba. Protagonisti sabranih priča podrijetlom su iz različitih, nespecificiranih, kultura, nerijetko bezimeni. Oni su migranti prve ili druge generacije, iseljenici, turisti, pojedinci koji su se u Rim doselili zbog ljubavi, posla ili slučajnosti. No iako u Rimu žive, u potpunosti ne pripadaju tom gradu. Oni egzistiraju u prostoru između dva svijeta, između mjesta iz kojega su došli i grada u kojemu traže novi dom. Likovi su prožeti melankolijom, osjećajem usamljenosti i izmještenosti, u stalnoj napetost zbog želje za ukorjenjenjem i suočavanja sa ksenofobijom i netolerancijom društva u koje su došli. Rim je sigurno središnji junak ove zbirke priča. Lahiri ne romantizira Rim, ne reprezentira monumentalni grad prepun poznatih spomenika. Prikazuje ga kao pozornicu na kojoj se odvijaju svakodnevne drame i sukobi, kao grad koji je istovremeno gostoljubiv i neprijateljski, otvoren, ali i ispunjen netrpeljivošću prema migrantima. Rasistički napadi i mikronasilje u međuljudskim odnosima, koji se provlače kroz sve priče, otkrivaju tamnu stranu Rima. Unatoč prikazanoj surovosti, ljepota grada ostaje neupitna i čitatelj se može složiti s protagonisticom posljednje priče koja kaže: "Kakav usrani grad. Ali tako prokleto lijep".
Lahiri piše stilom koji je istovremeno intiman i distanciran. Zanimanje za temu migracija nije novost u njezinu radu, sveprisutno je u cijelom njezinu opusu, od prve knjige "Tumač bolesti" (1999.) pa do najnovijih radova. Od 2011. godine autorica dio godine živi u Rimu, a od 2014. piše isključivo na talijanskom jeziku. "Rimske priče" njezina su peta knjiga napisana na talijanskom. Ovom odlukom, motiviranom osobnim razlozima, kojom prekida pisati na dominantnom jeziku svjetske književnosti, Lahiri time istražuje vlastite granice i identitet.
Na naslovnici zbirke priča Jhumpe Lahiri, i u izvornom talijanskom i u hrvatskom izdanju, prikazani su borovi, svojevrsni simbol Rima. Posljednjih godina ubrzano propadaju napadnuti različitim bolestima i nepogodama iz okoliša. Uspješno dočaravaju atmosferu zbirke - Rim nije samo monumentalni grad, vječni grad predodređen za uživanje u životu, nego postaje mjesto tjeskobe, neželjenih susreta i sukoba, no i dalje ostaje mjesto koje njegovi stanovnici vole unatoč svim njegovim manama. Jhumpa Lahiri, bengalskog podrijetla, rođena u Velikoj Britaniji, nastanjena u Sjedinjenim Američkim Državama i u Italiji, odavno je prešla granice jednog jezika, jedne kulture i jedne nacionalne književnosti. Ovom zbirkom ne samo da prikazuje suvremeni Rim, nego stvara univerzalnu priču o izmještenosti i potrazi za (rimskim) identitetom.
