Prije mjesec-dva u hrvatskoj javnosti vodile su se žučne polemike oko lektirnog statusa "Dnevnika Ane Frank", koji se po novom kurikulumu, koji je tad objavljen, nije našao među obveznim lektirnim naslovima, dok je po "Jokićevu kurikulumu" bio na širem popisu koji je tim novim kurikulumom prebrisan. Međutim, nekako ispod radara prošla je informacija da je iz tog obveznog korpusa književnosti "ispalo" jedno od kanonskih djela hrvatske književnosti, potresna antiratna poema "Jama" Ivana Gorana Kovačića.
Dakle, "Jama" se ne nalazi na "Popisu obveznih književnih tekstova za cjelovito čitanje", nego na "Popisu klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka". To praktički znači, ako se ne varam, da "Jama" ne može doći kao gradivo na državnoj maturi, što onda praktički znači da je većina srednjoškolaca nikad neće pročitati, odnosno da je ovim činom osuđena na "nečitanje", što je nemjerljiva šteta, jer se radi o djelu koje je sigurno najveći simbolički kapital hrvatske književnosti, što je vrlo rano prepoznato.
Tako je jedna od najuglednijih književnih nagrada u bivšoj Jugoslaviji, uz NIN-ovu i Njegoševu, nosila ime po autoru "Jame". Nažalost, za razliku od ove dvije navedene nagrade, nagrada "Ivan Goran Kovačić" nije "preživjela" - ugašena je prije desetak godina, zajedno s Vjesnikom koji ju je dodjeljivao. Raduje da je ove godine obnovljena, ali u nešto drugačijem formatu. Također, po Ivanu Goranu Kovačiću nazvana je najpoznatija nagrada za mlade pjesnike koja se dodjeljuje u Kovačićevu rodnom Lukovdolu.
Kad je riječ o lektirnom statusu "Jame", to bi otprilike značilo kao da Crnogorci iz spiska obvezne lektire izbace Njegošev "Gorski vijenac" ili da se iz škola koje rade po "bosanskom planu i programu" u Federaciji BiH izbaci Selimovićevo remek-djelo, roman "Derviš i smrt". Možda ovaj drugi primjer nije najsretniji, jer budućnost Selimovićeva romana nije baš toliko izvjesna kao što je to slučaj s "Gorskim vijencem", jer Meša Selimović u radikalnim SDA-ovim utvrdama uživa "ugled" konvertita koji se priklonio "srpstvu".
Prije nekoliko godina čak je i objavljena knjiga "Ko je bio Meša Selimović", stanovitog Seada Zubanovića. Knjiga je na sveopće zgražanje kulturne javnosti promovirana, i to pod patronatom SDA-ovih apartčika, ni manje ni više nego u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u objektu nulte nacionalne i kulturno-povijesne vrijednosti. Zubanović u svojoj knjizi autorstvo "Derviša i smrti" pripisuje Ivi Andriću, ispod kojeg je UDBA "potpisala" Mešu Selimovića, kao srpsko kukavičje jaje "islamu i Bosni".
Navodim ovaj slučaj jer je on prvorazredni paradoks povezan na neki način s "Jamom". Kovačićeva poema je, naime, uvrštena u obvezni popis lektira po "bosanskom planu i programu" te je njezin status, čini se, mnogo jači u tom pogledu nego onaj Selimovićeva romana. Da bi apsurd bio veći, "Jama" se nalazi na obveznom popisu srednjoškolskih lektira u Srbiji i Republici Srpskoj, koja je u tom smislu svojevrsni fenomen.
Jedno kanonsko djelo hrvatske književnosti u Republici Srpskoj je na popisu lektira i u osnovnoj i u srednjoj školi: za 9. razred osnovnih i za 3. razred srednjih škola. "Krv je moje svjetlo i moja tama. / Blaženu noć su meni iskopali / Sa sretnim vidom iz očinjih jama." U vrijeme dok sam pohađao srednju školu, vjerojatno nije postojao učenik koji ova tri stiha nije znao na pamet. Ne stoga što su profesori to od nas tražili (a nisu), nego zbog njihove nevjerojatne poetske snage.
Ivan Goran Kovačić je pjesnik čija je tragična biografija stala između dvije kame, one ustaške, o kojoj je pisao, i četničke, od koje je stradao. Iako se zna da je "Jama" inspirirana ustaškim zločinima u zapadnoj Bosni, to se u poemi ni na jednom mjestu ne navodi, što joj daje univerzalni karakter, odnosno ona stoga simbolizira zločine jednog poretka, fašizma, stoga ne čudi njezina međunarodna percepcija. Zanimljiv je podatak da je 1948. za jedno od francuskih izdanja bakrorez za naslovnicu uradio Pablo Picaso.
Francuski pjesnik Louis Aragon, pripadnik francuskog pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu, rekao je za "Jamu" da je to najveće pjesničko dostignuće nakon Danteove "Božanstvene komedije". Kad su Picassu poslali prijevod "Jame", da ga na taj način privole na suradnju, ovaj je navodno izjavio: "Šteta što moja Španjolska nema jednog takvog pjesnika u ovom Francovu vremenu. Da sam ga imao, moja ‘Guernica’ bi drugačije izgledala".
Kovačićeva poema, uz Picasovu "Guernicu", predstavlja vjerojatno najsnažniji simbolički prikaz fašizma. Picasov razjareni bik s "Guernice" zapravo je isto ono što su bezimeni ubojice iz Kovačićeve poeme, majstorski osvijetljeni kontrastima: svjetla i tame, dubine jame i visine sunca, i u kojoj jama predstavlja vizionarski prikaz svijeta po mjeri jednog ultimativnog zla.
"Jama" je također, istodobno, i veličanstvena potvrda nadmoći umjetničke vizije nad nečovještvom, koja i pored apokaliptičnih slika koje donosi ostavlja nadu u bolji svijet, u kojem humanizam pobjeđuje Zlo. Zanimljivo je ovu poemu promotriti iz jedne suvremene perspektive, promatrajući je kao svojevrsnu "ratnu književnost", svesti je, dakle, na polemike o tome koliko je sudjelovanje u ratu, kao jedinstveno ljudsko iskustvo, bitan preduvjet nastanka vrhunskih umjetničkih djela, što možda otvara mogućnost i za njezina nova čitanja.
U tom smislu zanimljivo je napraviti malu usporedbu između najpoznatije Kovačićeve pjesme "Moj grob", koja je nastala 1937. (objavljena u Hrvatskoj reviji), i njegove poeme "Jama", da bismo na taj način vidjeli koliki je put prešao ovaj pjesnik u samo šest godina. A on je ogroman, Dizdarevih "tisuć ljeta" dug, rekli bismo: od jedne prijemčive i sladunjave jesenjinovske pjesme pa do apokaliptične, proročke vizije iz "Jame", koje sigurno ne bi bilo bez autorova iskustva rata.
Opće je i nepodijeljeno mišljenje kako je Kovačićeva "Jama" najsnažnije i najvažnije umjetničko djelo nastalo tijekom Narodno oslobodilačkog rata.
Uz nju, može se još spomenuti roman "Prolom" Branka Čopića, te počesto podcjenjivana poema velikog bosanskohercegovačkog pjesnika Skendera Kulenovića "Stojanka majka Knežopoljka", napisana u jedinstvenoj formi naricaljke, čije smo početne stihove ovdje u BiH kao srednjoškolci također gotovo svi znali na pamet, te im se pomalo i izrugivali, iako ta poema na izvrstan način pokazuje koliki je Kulenović majstor jezika, što je pogotovo došlo do izražaja kasnije, nakon rata, u njegovim sonetima, koji predstavljaju vrhunac u tom izričaju na prostorima bivše države.
"Svatri ste mi na sisi ćapćala - joj, blagodatno / sunce knešpoljsko! - / svetrojici povijala nožice sam rumene / u bijele povoje lanene..." Tako glase početni stihovi Kulenovićeve poeme. Danilo Kiš, oduševljen jezikom Kulenovićevih soneta, nazvao je ovoga pjesnika "rudarem jezika".
Bez obzira na to što ova sintagma zvuči pomalo socrealistički, ona je jako dobro odmjerena i utemeljena. Ponovno ću se vratiti na polemike oko lektirnog statusa "Dnevnika Ane Frank" i postaviti jednu hipotetičku dilemu: na kakva bi umjetnička djela bila spremna Ana Frank u zreloj dobi da je kojim slučajem preživjela Holokaust. Ili, do kojih bi dometa stigao "zreli" Ivan Goran Kovačić ako je u nepunih šest godina prešao put od sladunjavog lirika do apokaliptičnog proroka vulkanske snage.
Taj eventualni "umjetnički put" donekle se može sagledati upravo iz primjera Skendera Kulenovića, kad se spozna do kojeg se majstorstva u jeziku vinuo ovaj pjesnik. Ovo otvara još jednu, općeljudsku temu: koliko je u svjetskim kataklizmama "ubijeno" veličanstvenih umjetničkih vizija. Iz proteklog rata u BiH imamo slučaj Karima Zaimovića iza kojeg je ostala kultna zbirka priča "Tajna džema od malina", iako je Zaimović prvenstveno bio poznat kao teoretičar stripa.
Zaimović je u dobi od 24 godine poginuo od jedne od posljednjih granata koja je ispaljena na Sarajevo i na neki način postao dio jedne tragične, općeljudske priče.
