Iznimno važna izložba "Njegova podržavajuća ruka - kuriranje kustosa: Davor Matičević", priređena u Muzeju suvremene umjetnosti, pokazala je značaj i zasluge tog karizmatičnog kustosa i ravnatelja MSU-a. No ta nas je izložba istodobno ponukala da se prisjetimo i ostalih kustosa, sposobnih muzealaca i ravnatelja muzeja, koji su od Drugog svjetskog rata do 2000-ih svojim naprednim idejama te inovativnim i avangardnim projektima, kao i progresivnim izložbama pridonijeli kreiranju kulturne scene Zagreba.
Izdvojili smo deset doista fascinantnih kustoskih ličnosti impozantnih biografija, velikog znanja i nepresušne energije, koji su u mnogočemu bili prvi, svaki u svom području pomicali granice i zahvaljujući svojoj umjetničkoj intuiciji otkrivali nova umjetnička kretanja. To su Božo Beck, Zdenka Munk, Želimir Koščević, Marijan Susovski, Davor Matičević, Nada Vrkljan - Križić, Igor Zidić, Vladimir Maleković, Zdenko Rus i Marina Viculin, verzirani kustosi i sposobni muzealci, a prije svega kulturni animatori bez kojih bi kulturna povijest Zagreba bila posve drukčija. Zajedničko im je bilo i to što su internacionalizirali hrvatsku izložbenu scenu te dovodili u Zagreb doista velike umjetničke zvijezde, a s druge strane promovirali naše umjetnike u svijetu. Naravno, takvih iznimnih osobnosti bilo je još, spomenimo Mladena Lučića, Marinu Baričević, Veru Kružić-Uchytil, Aleksandru Lazarević i Jakova Radovčića, a od mlađih, recimo, Branka Franceschija, koji su također svojim radom i idejama pridonijeli kulturnoj sceni Zagreba, no o njima drugom prilikom.
Božidar Beck (1926. - 2000.), legendarni direktor Galerija grada Zagreba, kasnije MSU-a, čovjek velikog znanja i beskompromisnih kriterija, muzealac, urednik i jedan od najvažnijih pokretača velikih umjetničkih projekata i progresivnih izložbi, bio je jedna od središnjih ličnosti naše kulture u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. U ta olovna vremena hrabro se zalagao za inovativnost i slobodu izraza, a također je podupirao avangardna strujanja u Zagrebu, primjerice grupu Exat 51. Kao ravnatelj nastojao je internacionalizirati MSU, a time i našu sredinu, te je otvorio vrata Zagreba najpoznatijim svjetskim umjetnicima i intelektualcima. Također je bio član mnogih političkih i stručnih tijela u bivšoj zemlji što mu je pomoglo da utječe i kreira kulturnu klimu u Zagrebu. No najviše ga se pamti kao jednog od pokretača Novih tendencija.
Božidar Beck (1926. - 2000.), legendarni direktor Galerija grada Zagreba, kasnije MSU-a
Rođen je u Đurđevcu, u odvjetničkoj obitelji, a školovao se u Zagrebu i Petrogradu, gdje se kao student upoznao s djelima ruske avangarde i Kazimira Maljeviča. Nakon povratka u Zagreb iskazao je izrazitu sklonost prema suvremenim oblicima stvaralaštva, koja je eksplodirala već 1957. godine, kad je organizirao putujuću didaktičku izložbu "Suvremena umjetnost I", kojom je javnost upoznao s apstraktnom umjetnošću i dao joj legitimitet. No Beck je Galeriju suvremene umjetnosti htio još radikalnije profilirati i ta mu se mogućnost pružila pokretanjem međunarodne manifestacije konstruktivističke i kinetičke umjetnosti Nove tendencije. Tu manifestaciju pokrenuo je s kolegama Radoslavom Putarom, Matkom Meštrovićem, Borisom Kelemenom, Ivanom Piceljem, Vjenceslavom Richterom, Dimitrijem Bašičevićem i brazilskim umjetnikom Almirom de Silva Mavignierom, a ona se održavala u Zagrebu od 1961. do 1973. godine. Tih pet međunarodnih izložbi Novih tendencija Zagrebu su donijele epitet međunarodnog kulturnog centra jer je grad tih godina bio usklađen sa svjetskim umjetničkim strujanjima.
Almir de Silva Mavignier zapisao je u katalogu "Tendencija 4" da je najveće iznenađenje prve izložbe Novih tendencija bila zapanjujuća srodnost eksperimenata umjetnika iz različitih zemalja, premda su ti umjetnici malo znali jedni o drugima ili se uopće nisu poznavali.
"Taj nam je fenomen u Zagrebu prvi put doveo u svijest egzistenciju međunarodnog pokreta, pokreta u kojem umjetnost otkriva novu koncepciju koja eksperimentira s optičkim istraživanjem površine, strukture i objekta. Tako je izložba pod naslovom 'The Responsive Eye', koju je organizirao Muzej moderne umjetnosti u New Yorku 1965., postigla osobito veliko međunarodno značenje. Prilikom otvaranja te velebne izložbe, koja se može nazvati povijesnom, u više sam navrata morao sa zahvalnošću misliti na doprinos koji je toj izložbi dao Zagreb", zapisao je de Silva Mavignier.
Na tim izložbama Novih tendencija nastupilo je dvjestotinjak autora konstruktivizma i neokonstruktivizma, zapisao je svojedobno Ivica Župan, zatim kompjutorske umjetnosti i tipopoezije, a poslije i konceptualne umjetnosti, od kojih su neki doista bili velika imena, primjerice Getulio Alviani, J. R. Soto... Trudio se da na tim izložbama izlaže što više domaćih umjetnika pa su već na prvoj izlagali Vjenceslav Richter, Aleksandar Srnec i Vlado Kristl, a poslije i Miroslav Šutej, Julije Knifer, Vojin Bakić... Beck je također odmah uspostavio kontakte s prestižnim galerijama u svijetu, primjerice, Galerie Louise Leiris Daniel-Henryja Kahnweilera, zatim newyorškim Museum of Modern Art, pariškim Salon de Mai i slavnom pariškom Galerie Denise René, te organizirao tijekom šezdesetih godina izložbe znamenitih svjetskih umjetnika. Tako je Zagreb vidio Chagalla, Jawlenskog, Legera, Dubuffeta, Vasarelyja, Ivesa Kleina, Marcela Duchampsa, Bressona, Boltanskog i čak dvije izložbe Pabla Picassa. Beck je hrvatsku umjetničku scenu doveo, kako je u povodu njegove smrti zapisao Marijan Susovski, do vrhunaca već šezdesetih godina, kad je ona bila ravnopravna sa svjetskim zbivanjima.
Beck je također omogućio 1973. godine izložbu tad mladom i nepoznatom Braci Dimitrijeviću u Galeriji suvremene umjetnosti na Katarininu trgu.
"Bila je potrebna velika kustoska hrabrost da se meni, koji sam tad imao 24 godine i radio takvu umjetnost, da samostalna muzejska izložba, koja je ujedno bila i prva samostalna muzejska izložba jednog konceptualnog umjetnika u ovom dijelu Europe", izjavio je svojedobno Dimitrijević te dodao kako je Beck na njegovu drugu izložbu, priređenu u haustoru zgrade, doveo jednog od vodećih umjetnika tog vremena, Jesusa Rafaela Sotoa i parišku galeristicu Denise René.
Sve to pokazuje, između ostaloga, kako je Galerija suvremene umjetnosti u Beckovo vrijeme bila iznimno otvorena i progresivna te je kao takva i predstavljena na Venecijanskom bijenalu između dvadeset međunarodnih galerija iz Europe i svijeta.
Značajno mjesto u kulturnoj povijesti Zagreba zaslužila je Zdenka Munk (1912. - 1985.), povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka, muzeologinja, kustosica i konzervatorica, koja je predanim radom i naprednim idejama obilježila razvoj Muzeja za umjetnost i obrt, ali i cijele struke. Školovala se u Zagrebu, usavršavala u Parizu, te je nakon Drugog svjetskog rata bila na mnogim društveno-političkim funkcijama. Njezino zlatno doba počinje dolaskom na čelo Muzeja za umjetnost i obrt, gdje je kao ravnateljica ostala punih 25 godina (1954. - 1979.). Tijekom tog razdoblja transformirala je Muzej u modernu instituciju, iniciravši mnoge za to vrijeme avangardne promjene. Naime, usmjerila je muzejsku koncepciju na istraživanje, sakupljanje građe i prezentiranje razdoblja dotad muzeološki zapostavljenih područja od sredine 19. stoljeća do danas, konkretno, na historicizam, secesiju i razdoblja između dva rata do epohe suvremenog industrijskog dizajna. Također je vodila rekonstrukciju i dogradnju zgrade MUO-a i sa stručnim timom izradila koncepciju novog stalnog postava Muzeja.
Zdenka Munk za radnim stolom, MUO, 1955.
U obnovljenoj zgradi organizirala je niz novih aktivnosti, od velikih tematskih izložbi s naglaskom na suvremenu umjetnost i industrijski dizajn do koncerata, radionica, plesnih događaja i modnih revija. Već je u šezdesetima priredila velike izložbe industrijskog dizajna Skandinavije, Italije, Njemačke i Velike Britanije, i tako prvi put predstavila domaćoj javnosti tad vodeće zemlje industrijskog oblikovanja. U njezinoj raskošnoj biografiji također se ističu monumentalne tematske izložbe, kojima je ostavila značajan trag na kustoskoj karti Zagreba. To su ponajprije "Riznice Zadra i Nina", "Secesija u Hrvatskoj" i "Riznica zagrebačke katedrale", koja je zapamćena po tome što su dragocjeni predmeti iz katedrale prvi put predstavljeni javnosti izvan crkve. Uz to, vodila je obnovu dvorca Trakošćan te je zaslužna za njegovu revitalizaciju i pretvaranje u dvorac-muzej. To je u ono vrijeme, u pedesetima, kad su dvorci sjeverne Hrvatske bili napušteni, razvlašteni i devastirani, bio nezamislivo napredan pothvat. Upravo zahvaljujući njezinoj pronicljivosti i strategijama, Trakošćan je danas reprezentativni objekt hrvatske kulturne baštine.
Drugi iznimno zaslužni promotor novih umjetničkih strujanja je Želimir Koščević (1939. Zagreb), cijenjeni povjesničar umjetnosti, etnolog i kritičar, a kasnije i predavač na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je svojim progresivnim umjetničkim projektima u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća također pridonio transformaciji Zagreba u jednu od najživljih umjetničkih scena u Europi. Zapravo, s Koščevićem je započelo novo poglavlje na likovnoj sceni u kojem dolazi do demistifikacije umjetnosti i njezina približavanja publici te deinstitucionalizacije kustoske prakse. Konkretno, umjetnički projekti nastavljaju se i u javnim gradskim prostorima, a izložbe se pretvaraju u evente. Može se reći da je Koščević inaugurirao kustosku praksu koja će promijeniti norme u prezentaciji suvremene umjetnosti.
Osluškujući bilo društvenih i umjetničkih promjena, Želimir Koščević je postavio u središte tad mlade umjetnike, poput Brace Dimitrijevića, Dalibora Martinisa, Sanje Iveković (na fotografiji - rad 'Triangle' iz 1979), Jagode Kaloper, Dejana Jokanovića...
Koščević je od 1969. do 1980. godine vodio Galeriju Studentskog centra, dakle u njezinu najznačajnijem razdoblju, kad je izložbama, projektima i tekstovima promicao ambijentalna i grafička istraživanja, konceptualnu umjetnost i međunarodnu suradnju. U to vrijeme se Galerija SC nazivala revolucionarnom jer je zahvaljujući njegovim projektima, mahom izvan tadašnje glavne struje, bila okrenuta avangardi, participaciji i demokratizaciji umjetnosti. Sam Koščević je svojedobno ispričao da je u to doba na likovnoj sceni bilo svega, te je spomenuo Hegedušića, figuraciju i "partijsku ortodoksiju", no on se priklonio exatovskoj tradiciji i od početka bio "dosta vezan s Ivanom Piceljem, Ivanom Kožarićem i s Galerijama grada Zagreba, te Gorgonom, ali s Vaništom ne toliko". A taj novi duh Koščević je donio u Zagreb zahvaljujući svojim višemjesečnim boravcima u Moderna Museet u Stockholmu, upoznavši se, kako je kasnije znao isticati, s interaktivnim konceptima. No širenju novih umjetničkih ideja i koncepata pridonijela je i društvena situacija tog doba. Naime, kraj šezdesetih i početak sedamdesetih označen je pojavom omladinske subkulture, koja je u bivšoj Jugoslaviji ipak bila kontrolirana, ali i presudna za događaje na likovnoj sceni. Osluškujući bilo društvenih i umjetničkih promjena, Koščević je postavio u središte tad mlade umjetnike, poput Brace Dimitrijevića, Dalibora Martinisa, Sanje Iveković, Jagode Kaloper, Dejana Jokanovića i Gorkog Žuvele, čiji se eksponat - golemo i dugačko plastično crijevo proširilo iz dvorišta SC-a u javni urbani prostor Zagreba, najavivši time izlazak umjetnosti iz institucionalnih okvira. Kasnije se pokazalo da je Koščević projektima u Galeriji SC promovirao prvu generaciju konceptualnih umjetnika, koji su u budućnosti obilježili hrvatsku umjetničku scenu.
Također, priređivao je izložbe "Hit parada", gdje je problematizirao odnos prostora i predmeta, zatim "Izložba žena i muškaraca", na kojoj su posjetitelji bili pozvani da razgledaju jedni druge, te zanimljiv projekt "Akcija Total", kad je s Borisom Bućanom i Darkom Tomičićem primijenio manifest ruskih futurista. U tom projektu prolaznicima su dijeljeni letci s napisanim "Nacrtom dekreta o demokratizaciji umjetnosti" u kojem se navodilo, između ostaloga, da se ukidaju sve umjetničke forme i institucionalni oblici prezentacije umjetnosti, koji moraju postati domovi aktivne kulture i umjetnosti. Iznimno bitne su i "Pučke svečanosti", u kojima je u Sopotu pozvao umjetnike da izazovu stanovnike naselja na akciju. Također i izložba "Poštanske pošiljke", na kojoj je izložio u Galeriju SC-a neotpakirane radove mladih umjetnika, pristigle u obliku poštanskih pošiljki s pariškog bijenala.
Kad je Galeriju SC-a 1980. prepustio Vladimiru Gudcu, počeo je raditi u Galerijama grada Zagreba, današnjem MSU, kao kustos Zbirke "Benko Horvat", dakle zbirke od jedne sobe, jer su se mlađi kustosi - gle apsurda! - protivili njegovu dolasku. U tom razdoblju realizirao je značajne izložbe o Bauhausu, a zatim i problemske projekte "Tendencije avangardi u hrvatskoj modernoj umjetnosti 1919. - 1941." i "Venecijanski biennale i moderna umjetnost u Jugoslaviji 1895. - 1988.". Ostvario je i goleme projekte, nezamislive za današnje vrijeme, kao što su "Kartografi - geognostičke projekcije za 21. stoljeće", "Fluxus - Donacija Francesco Conz", "Enigma objekta - kolekcija Centra G. Pompidou". Osmislio je i manje izložbe poput "Ivana (Koka) Meller Tomljenović: Bauhaus-Dessau 1929.-1930." u Studiju GSU 1983., zatim fluksusovca Kena Friedmana, kineskoga umjetnika Chena Zhena, te američkog Čerokija Jimmija Durhama, koje su izborom aktera i prezentacijom izazivale pozornost i zanimanje javnosti.
Koščević je objavio petnaestak knjiga i monografija o modernoj i suvremenoj umjetnosti, više od 600 studija, kritika i članaka u zemlji i inozemstvu. Njegovi tekstovi i kritike sabrani su u zborniku "Kritike, predgovori, razgovori 1962. - 2011.", objavljenom u nakladi Durieuxa 2012., kojim je obilježeno pola stoljeća njegova kritičarskog i kustoskog rada. U tom zborniku jedan od prvih tekstova bio je tekst o Eugenu Felleru, o enformelu, što samo potvrđuje da se Koščević opirao tad vladajućoj struji na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Nakon umirovljenja 2004. pokrenuo je Fotogaleriju Lang u Samoboru s idejom da lokalnoj zajednici pruži jedinstven uvid u modernu i suvremenu fotografiju.
Nezaobilazno ime zagrebačkih muzeja svakako je i Vladimir Maleković (1936. - 2003.), povjesničar umjetnosti, dugogodišnji i cijenjeni likovni kritičar Vjesnika, književnik i scenarist, autor brojnih monografija, te dugogodišnji ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt, koji se i danas u likovnim krugovima spominje kao jedan od najvećih likovnih autoriteta. Bio je čovjek velike erudicije i odličnog poznavanja hrvatske kulture, posebno likovne umjetnosti, a pamti ga se po tome što je znalački i s kriterijima vrsnog stručnjaka koncipirao ili samostalno ostvario brojne monografske, retrospektivne i kulturološke izložbe, kao što su "Hrvatska likovna umjetnost (1945. - 1955.)", "Grupa trojice", "Kubizam i hrvatsko slikarstvo", "Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo", "Kultura pavlina u Hrvatskoj", "Od svagdana do blagdana - Barok u Hrvatskoj", "Bidermajer u Hrvatskoj" i mnoge druge. Bio je i autor idejne koncepcije novoga stalnog postava MUO iz 1993. godine. Uz to, bio je suosnivač muzeja i galerija u rodnom Brdovcu te Zlataru i Novoj Gradiški, autor programa za hrvatski paviljon na izložbi EXPO u Lisabonu 1998. te komesar hrvatskog paviljona na 48. biennalu suvremene umjetnosti 1999. u Veneciji.
Vladimir Maleković 9. listopada 2002.
Na listi najuspješnijih kustosa i muzealaca svoje visoko mjesto ima i Marijan Susovski (1943. - 2003.), povjesničar umjetnosti i ravnatelj MSU-a, kojega pamtimo po istraživanju i promicanju avangardnih, neoavangardnih i postavangardnih te postmodernističkih pojava u hrvatskoj umjetnosti 20. stoljeća, posebice dizajna, videa i televizije. Naime, Susovski je postavio, tvrde stručnjaci, kriterije koji su i danas održivi. Smatraju ga prvim teoretičarem umjetnosti performansa i jednim od prvih teoretičara novih medija u Hrvatskoj. U svome magistarskom radu bavio se televizijskom grafikom i može se smatrati pionirom tog posla. Ušao je u povijest i po tome što je inaugurirao video u naše galerije i muzeje.
Marijan Susovski kao vodič na izložbi 'Picasso' 1967.
Taj veliki kroničar suvremene umjetnosti bio je i voditelj Zbirki donacije Seissel i Richter u MSU. Strastveno je istraživao ostavštinu Josipa Seissela, jedne od najintrigantnijih ličnosti hrvatske umjetnosti 20. stoljeća. Nakon što je istražio i sredio njegovu ostavštinu, priredio je izložbu njegovih radova te objavio monografiju "Josip Seissel: Nadrealističko razdoblje". Pritom je interpretirao ulične akcije Travelera, avangardne grupe srednjoškolaca, kojoj je pripadao Seissel, kao dadaističke akcije. Također je u njihovoj dadaističkoj predstavi "I oni će doći" iz 1922., koja je bila "zamišljena po principu dadaističkoga provokativnoga kolaža", prepoznao elemente našega prvoga happeninga. Zbog prerane smrti, njegova disertacija o Josipu Seisselu ostala je nedovršena.
U intervjuu Jozefini Dautbegović rekao je da je ustanovio mnoge značajne elemente iz Seisselova života, ustanovivši da oni nisu bili mladi zenitisti, nego su bili grupa tzv. travellera (engl. putnici), koji su se sastajali i ponašali dadaistički.
"To su bili prvi dadaisti u nas. Istodobno sam otkrio da je otac njegove supruge Silvane Seissel, Dušan Plavšić, bio veliki hrvatski mecena. Bio je bankar, stanovali su na Rokovu perivoju, u vili koju je projektirao Viktor Kovačić i koja je početkom stoljeća bila značajan centar gdje su se okupljali svi kulturni djelatnici, bilo likovni umjetnici, operni pjevači, glazbenici itd. Plavšići su imali golemu kolekciju slika. Poslije, kad je Dušan Plavšić morao napustiti mjesto direktora, a to se zbilo zbog nekih problema na radnome mjestu, morao je prodati svoju zbirku, koja je završila u Modernoj galeriji, u Strossmayerovoj galeriji i u Kabinetu grafike JAZU. Primjerice, jedna od najpoznatijih slika, Račićeva "Majka s djetetom", koja je godinama bila na plakatu ispred Moderne galerije, bila je vlasništvo Dušana Plavšića."
Na njezino pitanje što smatra svojim životnim djelom odgovorio je da je to bilo promoviranje mladih umjetnika koji su tad bili marginalizirani i kojima je pisao tekstove za izložbe posve besplatno, a koji su kasnije uspjeli i smatraju se najznačajnijim hrvatskim umjetnicima.
"Ja sam zaslužan i za to što su mnogi umjetnici koji su se tad bavili video umjetnošću prvi put dobili videokamere u ruke, još 1972./1973. ili 1974. godine", rekao je Susovski.
Među izložbama Marijana Susovskog ističe se povijesna "Konstruktivizam i kinetička umjetnost" u MSU, no realizirao je i niz drugih, kao što su "Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina" i "Nova umjetnička praksa 1966. - 1978.". Pri kraju života posvetio se dvama velikim projektima: izložbi koja je bila posvećena umjetnosti EXAT-a 51 i Novih tendencija, a održana je u Cascaisu pokraj Lisabona 2001., te donaciji Nade i Vjenceslava Richtera Zagrebu. Također je aktivno sudjelovao u radu muzejske zajednice kao član brojnih komisija pri Ministarstvu kulture Hrvatske. Uz to, radio je i dva biennala u Sydneyu.
Za Davora Matičevića (1945. - 1994., karizmatičnog kustosa i ravnatelja tadašnje Galerije suvremene umjetnosti, zna se reći da je pripadao onoj rijetkoj vrsti kustosa i povjesničara umjetnosti koji s umjetnicima mijenjaju i iznova stvaraju likovni život svoje sredine. Imao je jednu od ključnih promotivno-prosvjetiteljskih uloga na zagrebačkoj likovnoj sceni u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća, a njegovo naslijeđe je golemo: premda je profesionalno radio samo 23 godine, realizirao je osamdesetak izložbi, a na mnogima od njih je prepoznao i promovirao neke od danas najznačajnijih suvremenih umjetnika na početku njihovih karijera.
Davor Matičević
Rođen u Splitu, studirao je povijest umjetnosti i arheologiju, od 1970. radio u Galeriji suvremene umjetnosti na nizu kustoskih i voditeljskih funkcija, a početkom devedesetih i kao ravnatelj te institucije. Njegovi kolege kažu da je imao dar za prepoznavanje i anticipiranje, promovirajući tad još posve nepoznate mlade umjetnike, među kojima su bili neki od budućih najvažnijih protagonista domaće i svjetske suvremene umjetnosti, poput Toma Gotovca, Željka Kipkea, Marine Abramović, Sanje Iveković, Svena Stilinovića, Vlaste Delimar, Željka Jermana i drugih domaćih suvremenih umjetnika tog vremena. Tijekom kuratorske karijere često je bio motiviran temama tijela i seksualnosti, a dovodio je u Zagreb mnoge značajne umjetničke zvijezde, poput Roberta Mapplethorpea i Hansa Hakea, zatim Victora Papaneka, Uga La Pietre, Billa Vazana, Haansa Hackea, Herberta Lista i Josefa Sudeka. Također je dva puta kurirao izložbe na Venecijanskom bijenalu. Zahvaljujući njegovoj neiscrpnoj energiji, senzibilitetu i prepoznavanju inovativnih pojava, danas se u Muzeju suvremene umjetnosti čuvaju mnoga kapitalna djela, osobito djela konceptualne umjetnosti iz razdoblja Nove umjetničke prakse.
Premda je Matičevićev doprinos ogroman, u devedesetima je gotovo izbrisan iz javnog diskursa. U našoj malograđanskoj sredini ostao je zapamćen ponajprije kao prva javna žrtva AIDS-a u Hrvatskoj, a tome su u velikoj mjeri pridonijeli i tadašnji senzacionalistički mediji koji su tijekom njegove bolesti iznosili neprimjerene detalje o njegovu stanju. Tu nepravdu je donekle ispravila zagrebačko-riječka platforma "Jučer Danas Sutra", koja je u MSU na poziv kustosice Lejle Topić predstavila povijesno i kulturološki značajnu izložbu "Njegova podržavajuća ruka - kuriranje kustosa: Davor Matičević", na kojoj je pokazana i dokumentacija o Matičeviću iz senzacionalističkih novina. Sam naziv izložbe preuzet je iz citata cijenjenog fotografa Ivana Posavca, a sugerira da bez tog radikalnog kustosa i njegovih projekata zapravo ne bi ni bilo mnogih od danas eminentnih fotografa i umjetnika. Odnosno, ne bi bili zapaženi niti priznati. Na izložbi je prezentirana danas legendarna fotografija Borisa Cvjetanovića s vjenčanja Vlaste Delimar i Željka Jermana iz 1982. godine, koju je kao galerijski performans kurirao Davor Matičević. Na izložbi je bilo izloženo i njegovo posljednje pismo u kojem iz odjela za oboljele od AIDS-a u bolnici "Fran Mihaljević" djelatnicima Muzeja suvremene umjetnosti čestita Novu 1994. godinu potpisujući se kao "vaš pokojni kolega i suradnik".
Nada Vrkljan - Križić (1940. - 2012.), inače mlađa sestra književnice Irene Vrkljan, najzaslužnija je za promicanje naivne i autsajderske umjetnosti u Hrvatskoj i svijetu. Bila je ugledna povjesničarka umjetnosti i kustosica, ravnateljica Galerije primitivne umjetnosti, današnjeg Muzeja hrvatske naivne umjetnosti na Gornjem gradu, te autorica brojnih članaka i monografija. A u mladosti i simultana prevoditeljica za njemački i francuski. Osoba koja je sebe definirala kao pravog humanista koji iskreno voli umjetnost, baštinu - sve ono što je rezultat ljudskih emocija, ali i uma, talenta te drugih stvari. Njezin nasljednik Vladimir Crnković svojedobno je zapisao da će Nada Vrkljan - Križić biti posebno zapamćena u analima tog Muzeja po dvije stvari: prvo, što je za tu instituciju uspjela priskrbiti niz kapitalnih djela Save Sekulića, Milana Stanisavljevića i Willema van Genka, a drugo, što je prva sustavno radila na odmaku od klasične naive, usredotočivši se prema ostalim oblicima moderne samouke umjetnosti, ponajprije prema autsajderskom stvaralaštvu. U svakom slučaju, vrijeme u toj instituciji bilo je prijelomno za nju, a i za našu sredinu.
Nada Vrkljan-Križić 25. rujna 2002.
Odrasla je u Opatiji, školovala se u Zagrebu, a usavršavala u Bruxellesu i Parizu, te je kasnije surađivala s mnogim direktorima europskih muzeja, kao što je Monica Kinley, voditeljica Victor Musgrave Outsider Archive iz Londona te Thomas Grochowiak, dugogodišnji direktor Stadtische Kunsthallea iz Recklinghausena u Njemačkoj. Njezin najveći i najkompleksniji projekt je međunarodna megaizložba "Naivi 87" iz 1987., koja je priređena u Galeriji primitivne umjetnosti, Galeriji suvremene umjetnosti i Gliptoteci JAZU. Također je promovirala hrvatsku naivu u svijetu, organiziravši brojne izložbe, od Francuske i Švedske preko Rusije i Španjolske do Kine, Japana, Malezije i Argentine, na kojima su bila zastupljena djela naših ponajboljih naivaca kao što su Ivan Lacković, Josip Generalić, Mijo Kovačić i Ivan Rabuzin. Međutim, ona sama svojim najvećim životnim projektom smatra, kako je jednom izjavila, istraživanje života i opusa slikara Karla Sirovyja, outsidera, Bjelovarčanina, koji se ubio nakon Drugog svjetskog rata i kojem je 1993. priredila veliku izložbu, izvukavši ga tako iz zaborava i vrativši ga u hrvatsku likovnu povijest kao značajnog marginalnog umjetnika.
Nakon odlaska iz Muzeja naivne umjetnosti postala je muzejska savjetnica u Muzeju suvremene umjetnosti, gdje je bila zadužena za zbirku marginalne (autsajderske) umjetnosti. U tom je Muzeju početkom devedesetih postavila izložbu "Remek-djela hrvatske naivne umjetnosti", a zatim je sudjelovala i u realizaciji izložbe "125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti" u Domu hrvatskih likovnih umjetnika na kojoj je prezentirala dionice Generalića, Viriusa, Skurjenija, Rabuzina i Lackovića. Kao velika poznavateljica naive i srodnih pojava postavila je retrospektivnu izložbu Drage Trumbetaša u Muzeju suvremene umjetnosti 1997., a kasnije je u istome muzeju organizirala i dvije izložbe "Outsideri/Umjetnici s onu stranu zrcala" i "Outsideri 2".
Na zagrebačkoj i hrvatskoj umjetničkoj sceni posebno se ističe Igor Zidić (1939.), nezaobilazni ekspert i likovni autoritet, povjesničar umjetnosti, književnik, antologijski pjesnik, te urednik uglednih časopisa poput Razloga, Života umjetnosti i Kola. Zidić je, uz to, i autor brojnih knjiga i monografija, a bio je i predsjednik Matice hrvatske te dugogodišnji ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu. Slovi kao vrhunski poznavatelj hrvatske moderne, koji već više od 50 godina djeluje na umjetničkoj i javnoj sceni Zagreba.
Igor Zidić
Rođen je u Splitu, školovao se u Zagrebu, gdje mu je tijekom prve godine studija Igor Mandić bio, kao što je nedavno priznao, sustanar ali premda neistomišljenik, ne i neprijatelj. Priredio je desetke velikih retrospektivnih izložbi, zatim nekoliko prevratničkih prikaza hrvatskog nadrealizma i erotike u slikarstvu, objavio brojne monografije te knjige eseja, kritika i studija. U vrijeme hrvatskog proljeća uređivao je Hrvatski tjednik, a zatim nije smio objavljivati sve do početka osamdesetih. Danas slovi kao vrhunski intelektualac, domoljubni konzervativac i hedonist, priređuje izložbe u galeriji Adris u Rovinju i završava brojne nezavršene projekte.
Među svojim brojnim projektima, Zidić ističe izložbu "Nova hrvatska umjetnost", koju je realizirao usred rata s kolegama Mladenkom Šolman i Zdenkom Rusom. Na toj izložbi prezentirani su radovi mladih i kvalitetnih umjetnika, "koje nisu pitali za nacionalno podrijetlo", rekao je Zidić, a taj je postav u ponešto reduciranom obliku kasnije predstavljen u najvećim muzejima Čilea, Bolivije, Argentine i Brazila. Ta je izložba i u tim sredinama imala izniman odjek. Posebno je zadovoljan i organizacijom kompleksne izložbe "Sto godina suvremenog hrvatskog pejzaža" 1991. u Milanu, te hrvatskim postavima na četiri biennala - dvaput u Veneciji, zatim u Kairu i Istanbulu. Smatra da je uspješno realizirao i izložbu Grupe trojice - Vladimira Becića, Ljube Babića i Jerolima Miše u Madridu, te pridodanog španjolskog ciklusa izvrsnog Ljube Babića, koji je oduševio Španjolce. Ponosan je i na retrospektivu Vlahe Bukovca u Pragu 2000. godine.
Iako u godinama, Zidić ne miruje pa je tako prije godinu i pol autorski potpisao izložbu Emanuela Vidovića koja se u organizaciji zagrebačkog Umjetničkog paviljona održala u Milanu. To je bila prva samostalna prezentacija Vidovićih djela u inozemstvu. Zidić je tom prilikom izjavio "da se Vidovićem, takoreći, bavi od prije rođenja, jer je njegov otac, tad još mladić, bio Vidovićev đak u splitskoj Obrtnoj školi gdje se, kao marljiv, možda i nadaren učenik, pod majstorovim vodstvom, lijepo naučio služiti akvarelom". Dodao je da je već, kao gimnazijalac, zašao u Vidovićev stan i atelje, gdje je vidio lijepu zbirku slika, imao priliku razgledati biblioteku, brojne predmete u tom posvećenom prostoru, osjetiti miris terpentina i atmosferu slikarove radionice. Također je priznao da se njegov angažman temeljio na nastojanju da se u Splitu otvori Galerija Vidović, u priređivanju nekoliko retrospektiva između 1971. i 2018., u objavljivanju znatnog broja kritičkih tekstova u kojima je izvukao na vidjelo neke nepoznate, a odlične slike, ali i bacio novo svjetlo na neka viđena, ali nesagledana djela, osobito u grupi tzv. monokroma. "Pokušao sam, potaknut Vidovićevim djelima, revidirati sliku početaka hrvatske moderne i, prema mišljenju kompetentnih kolega, u tome i uspio", rekao je Zidić.
Kao istinski radoholičar, napisao je brojne monografije, primjerice, o Miljenku Stančiću, Matku Trebotiću, Vlahi Bukovcu, Josipu Račiću, Marinu Tartagliji, Ignjatu Jobu, Miroslavu Kraljeviću, Vjekoslavu Paraću, Vatroslavu Kulišu i drugima. Objavio je i knjigu ogleda o Josipu Vaništi.
Svoje mjesto u razvoju zagrebačke likovne i muzejske scene svakako ima i Zdenko Rus (1941.), povjesničar umjetnosti širokih interesa, kustos, likovni kritičar, predavač estetike na Akademiji likovnih umjetnosti, voditelj radijske emisije "Likovna kultura", te kolumnist časopisa za kulturu Oko.
Povjesničar umjetnosti Zdenko Rus
Podrijetlom iz Karlovca, došavši u Zagreb dijelio je studentsku sobu s Veselkom Tenžerom. Od 1974. bio je i voditelj Zbirke grafike 19. i 20. stoljeća u Modernoj galeriji u Zagrebu u kojoj je desetak godina kasnije uredio i stalni postav. Realizirao je kao autor ili suautor 40-ak izložbi, postava i koncepcija suvremene hrvatske umjetnosti, među kojima je i izložba "Biafra", grupe iz sedamdesetih, čije je djelo i djelovanje Rus prvi situirao u kontekstu suvremenih europskih likovnih zbivanja što je značajno jer je u to vrijeme apstraktna umjetnost imala primat na likovnoj sceni. Priredio je i monografske i retrospektivne izložbe Šime Vulasa, Ferdinanda Kulmera, Marijana Detonija, Josipa Račića, Željka Jermana, Borisa Demura i Vlade Marteka, te izložbe pregledi "Hrvatska umjetnost u osamdesetim godinama", "Apstraktne tendencije u Hrvatskoj 1951. - 1961." i "Nova hrvatska umjetnost", koju je realizirao s Igorom Zidićem i Mladenkom Šolman. Značajni odjek imali su i projekti u kojima je propitivao stanje stvari - izložbe "Čudovišno" i "Kraj stoljeća, kraj slikarstva". Svim tim izložbama Rus je obradio značajne autore, dionice i tendencije suvremene hrvatske umjetnosti, a one su postale svojom kontekstualizacijom i ocjenom primjeran obrazac istraživanja i tumačenja djela.
Također je vodio razgovore, intervjue i polemike s poznatim slikarima, sudjelovao na brojnim simpozijima i okruglim stolovima, pisao enciklopedijske jedinice za Leksikografski zavod "Miroslav Krleža". Bio je scenarist i stručni suradnik u nekoliko filmova o hrvatskim umjetnicima.
Marina Viculin (1957. - 2015.), povjesničarka, likovna kritičarka i kustosica posebnog senzibiliteta za suvremenost, koja je od 2012. godine bila i ravnateljica Galerije Klovićevi dvori, ostavila je veliki trag u povijesti tumačenja suvremene umjetnosti ne samo svojim velikim i značajnim "blockbuster" izložbama, nego i pitko pisanim, živim i intrigantnim, ali stručnim tekstovima. Školovala se u Zagrebu, a usavršavala na pariškoj Sorboni, gdje je doktorirala kod mentora Sergea Lemoinea s tezom "Pripovijest o Novim tendencijama".
Marina Viculin
Kontakte stečene u Francuskoj i dalje je njegovala pa je tako u suradnji s Anne Baldassari, kustosicom fotografije u pariškom Muzeju Picasso, realizirala u Galeriji Klovićevi dvori hit izložbu "Dora Maar i Picasso - dodir pogledima", koju je posjetilo više od sto tisuća posjetitelja što je za mali Zagreb impozantna brojka. Također je ostvarila projekte "Marc Chagall - priča nad pričama", zatim "Edgar Degas - skulpture" i "Martin Arnold, ledeni zagrljaj", a potom i likovni postav i prostornu koncepciju izložbe "Normandija/Rađanje impresionizma". Također je bila kustosica velike izložbe "Remek-djela iz Muzeja Picasso, Pariz", koju je također osmislila Anne Baldassari.
Osim što je u Galeriji Klovićevi dvori promovirala francuske umjetnike, strastveno se zauzimala za fotografski medij i sustavno podupirala fotografe. U Galeriji Klovićevi dvori napravila je velike retrospektive renomiranih fotografa poput Marije Braut, Ivana Posavca, Milisava Vesovića, Josipa Klarica i Nenada Gattina. Također je kustoskom serijom "Snapshot" u Kuli Lotrščak ustoličila cijelu generaciju njihovih mladih "nasljednika", od Jasenka Rasola i Nine Šolića do Darka Bavoljaka i Stanka Hercega. "Sanjali smo i zajedno planirali osnovati muzej fotografije, no sad smo opet na početku", izjavio je Ivan Posavec u povodu njezine prerane smrti. Također je u svojoj matičnoj galeriji postavila zapažena retrospektivnu izložbu Ivana Faktora, zatim fotografa Petra Dabca i Damira Sokića, te kurirala izložbu "Zagovori svetom Tripunu - blago Kotorske biskupije".
Nakon što je pokrenula Udrugu Punta Arta, s umjetnikom Vedranom Perkovom, realizirala je grupnu izložbu baziranu na rezidenciji umjetnika na otoku Zlarinu "Otočka karta". Naime, ideja udruge je bila da se putem umjetničkih rezidencija i izložbi na otoku Zlarinu preispituje recepcija suvremene umjetnosti u uvjetima otočke sredine. Kao znak priznanja doprinosu umjetničke suradnje između Francuske i Hrvatske dobila je odličje Viteza reda umjetnosti i književnosti Republike Francuske.
