Osvrnemo li se svega tri godine unatrag, prolifičnost je Andrijane Kos Lajtman (1978.) obilježena stilskim diskontinuitetom: od izrazito hermetičnoga jezika “Teleidoskopa” (2018.), preko sintaktički discipliniranijih “Stepenica za Stojanku K.” (2019.), do emotivno potentnije “Zarazne zone” (suautorstvo s D. Radićem, 2021.) i netom objavljene zbirke “Plava i smeđa knjiga”, razmjerno nevelikoga rukopisa (trideset i tri pretežno lirski osjetljiva teksta), kojim je nastavljeno potenciranje emotivnoga plana, reduciranje sintaktičkih konstrukcija i sintagmatskih obrazaca, a uz intertekstualni sloj kao neupitni stvaralački kontinuitet čija podrobna čitalačka konzumacija podrazumijeva poznavanje općekulturnih uporišta i makar solidnu razinu teorijske osviještenosti. Makar solidnu, tvrdim, dostatnu za sposobnost identificiranja popularno-znanstvenih, filmskih, filozofskih, književnih te inih kodova, parafraza, rjeđe citatne osjetljivosti (katkad primjetne u naslovu), u mjeri koja ne narušava postignutu liričnost teksta, a čime je nastavljena evolucija autoričina stilski policentričnoga jezika sad već dopadljivo mirnih registara i uglavnom umješno izbjegnutih zalihosti.
I sam naslov potvrdom je spomenutog intertekstualnog kontinuiteta: posrijedi je poveznica na bilješke s predavanja (1933. - 1935.) jednoga od začetnika analitičke filozofije, Ludwiga Wittgensteina (1889. - 1951.), mimeografirane kao dvije zasebne “knjige”, a objavljene posthumno, kao “Preliminarne studije” u sklopu “Filozofskih istraživanja” (1958.; urednik i izdavač bio je Wittgensteinov učenik i prijatelj, filozof Rush Rhees). U odnosu na spomenutu poveznicu intertekstualna razina nije podvrgnuta potenciranju, upravo na tragu jezične imanencije svojstvene promatranju jezika iz pozicije analitičke filozofije.
Korespondiranju slobodnom interpretacijom možemo dopisati sinkretistički predznak, pa tako detektiramo poveznice na svjetsku književnost (“Ogled o sljepoći”, prema Saramagovu romanu iz 1995.), pop muziku (“Black-Eyed Dog”, prema hitu Nicka Drakea iz 1974., terminološki vezanom uz Churchillovu sintagmu kojom je isti opisao depresiju), film (“Uspavanka za tužni misterij”, prema djelu redatelja Lava Diaza iz 2016., osmosatnoj ekranizaciji potrage za tijelom filipinskoga revolucionara Andrésa Bonifacija), domaću književnost (“Igre proljeća i smrti”, prema istoimenom ukoričenju Vladana Desnice iz 2008.) i dr. Navedene reference pritom ne napuštaju diskrecijsku zonu, ne inficiraju lirično tkivo teksta i time, nasuprot hermetičnim litanijama, pridonose mjestimično efektnoj atmosferičnosti postignutoj u spomenutoj Zaraznoj zoni, ali uz znatniji udio metafore i potpunu dominaciju prezenta, što sugerira približavanje stilistici dominantne, hipermetaforičke struje recentne domaće poezije na čije prednosti i nedostatke, s razlogom, često ukazujem. Reference u samim tekstovima, gdjekad i gušće nanesene (kao u tekstu “Tamna soba” u kojem se “pojavljuju” Ted Hughes, William Faulkner i Sylvia Plath), ne remete emotivni plan koji možemo opisati kao razgolićenu introvertiranost (Osvjećim u tekstu “Međuvrijeme”, primjerice).
Adrijana Kos Lajtman
Sintaktička je redukcija, uz ostalo, rezultirala bitno jednostavnijom, nepretencioznom poredbom: “kao prelomljena zraka/u čekinji bora” (“Pomak”), “kao nepotrebna platna revolucije” (“Vrućice, haptologija”), “kao nebo sumanuto od ponavljanja” (“Sinkope, neparan hod”) i dr. Gdjegdje je korištena i parafraza (primjerice, “Listopad, otkinut dan” ili “Pomak”), a gdjegdje su, premda vrlo rijetko, uočljiva sintagmatsko-sintaktička rješenja koja bismo mogli ocijeniti pretencioznima (“Neuroza klorofilnog zametka” u tekstu “Preranost” ili “hemolimfa pčela” u spomenutom “Listopad, otkinut dan”). Ono što možemo čitati i kao sasvim diskretan, ali i učinkovit angažman, svakako su povremeni suptilni erotizmi. U tekstu “Rođeni u nedjelju” tako stoji: “Sedmi dan/pod bijelim obodom mjeseca/djevojkama rastu dojke”. Na što, s punim pravom, nadovezujem intimističke opise kao ponajbolje trenutke zbirke (“Mali pas malo pronjuška stanom/potom nađe najsunčaniju točku/i legne na nju.”, završni fragment teksta “Simulakrum”). Ili prikaz civilizacijskoga pesimizma, a možda i pesimizma prema civilizaciji, koji problematizira imanaciju jezika dopisujući mu, premda posve neizravno, osobinu utočišta. U tekstu “Antilopa” tako piše: “Svijet je promukao i ne može ozdraviti”. Asocijacije proizašle iz interpretacije koja se pridržava petoga i šestoga stupnja Overtonova prozora (“popularno” i “zadano”), kretale bi se smjerokazom ekološkoga problema, dok bi smjelije interpretiranje, riskirajući metainterpretativno ocjenjivanje politički nekorektnim, upozoravalo na ne odveć zagonetno šifriranu kritiku onoga što politička korektnost jest: pseudointelektualni talog, cenzura i diskurs uvjetovan partikularnim interesima.
Razmatranje kozmičke pozadine odnosa uzroka i posljedice u tekstu “Tamna materija” osobito se očituje dovođenjem u vezu jedne pojedinačne egzistencije sa svim pojedinačnim egzistencijama te s “egzistencijom svega”: “drugi korijen nečije smrti/n-ti je korijen svačije smrti”.
Parafraze koje sam spomenuo katkad korespondiraju s društveno-mrežnim književnim komuniciranjem (parafraziranje suvremenoga makedonskog pjesnika Zvonka Taneskog u tekstu “Vrlo dugi kadar”). Katkad, pak, parafrazu zamjenjuje opis kakvoga čina/djelovanja, obično artificijelnoga i angažiranoga: u tekstu “Detonacije” izvedena poredba koja upućuje na “ostatke otpora” aludira na performans “Glasno ćutanje” Jelene Topić iz 2013., uprizoren kroz jednomjesečni period na gradskom trgu u Prijedoru (stajanje i šutnja). I premda je Topić pojasnila da navedeni čin nije sadržavao angažiranu poruku, ponajmanje političku, transponiranje informativne razine istoga u kontekst koji preispituje preostale “oblike nenasilnih otpora” nudi pomalo ironičnu sliku nesuđenih revolucionara postsocijalističke zbilje koji će, kad za to dođe vrijeme, ostati kod kuće. Na stranu paralelizam deklarativnoga društveno-mrežnog obožavanja Trockoga i grljenja drveća, a uz opasku da se među provodnim motivima ističu godišnja doba (osobito proljeće i ljeto), ovdje, naposljetku, govorimo o vrlo dobroj zbirci koja, u autoričinu slučaju, stilski diskontinuitet potvrđuje kao blagodat, kao potvrdu da neprestano traženje drukčijih rješenja ne isključuje mogućnost realizacije estetski respektabilnih proizvoda koji zaslužuju čitateljsku posvećenost. Čak i usprkos spomenutom približavanju dominantnoj struji recentnoga domaćeg pjesništva koje bi netko zločest jamačno ocijenio autorskim posrtanjem pred trendom. Za takvu tvrdnju, a ona se obično transferira (polu)privatnim kanalima, u samoj knjizi ne nalazim dovoljno argumenata.
