Blagodat stilskoga diskontinuiteta - Svijet je promukao i ne može ozdraviti

Osvrnemo li se svega tri godine unatrag, prolifičnost je Andrijane Kos Lajtman (1978.) obilježena stilskim diskontinuitetom: od izrazito hermetičnoga jezika “Teleidoskopa” (2018.), preko sintaktički discipliniranijih “Stepenica za Stojanku K.” (2019.), do emotivno potentnije “Zarazne zone” (suautorstvo s D. Radićem, 2021.) i netom objavljene zbirke “Plava i smeđa knjiga”, razmjerno nevelikoga rukopisa (trideset i tri pretežno lirski osjetljiva teksta), kojim je nastavljeno potenciranje emotivnoga plana, reduciranje sintaktičkih konstrukcija i sintagmatskih obrazaca, a uz intertekstualni sloj kao neupitni stvaralački kontinuitet čija podrobna čitalačka konzumacija podrazumijeva poznavanje općekulturnih uporišta i makar solidnu razinu teorijske osviještenosti. Makar solidnu, tvrdim, dostatnu za sposobnost identificiranja popularno-znanstvenih, filmskih, filozofskih, književnih te inih kodova, parafraza, rjeđe citatne osjetljivosti (katkad primjetne u naslovu), u mjeri koja ne narušava postignutu liričnost teksta, a čime je nastavljena evolucija autoričina stilski policentričnoga jezika sad već dopadljivo mirnih registara i uglavnom umješno izbjegnutih zalihosti.