Ona je Mladena, kada je išao u vojsku, darivala figuricom svetog Ante. Ne većom od članka na prstu, teškom kao olovo, kao metak koji će godinu kasnije Mladena ubiti, u aluminijskoj kapsuli sličnoj kapsulama u kojima je ljekoviti prah. Veliko je bilo omamino očekivanje od svetog Ante, pa mu se vjerojatno redovito molila za unukovo zdravlje i život. Molitve su joj ostale neuslišane, ali ona nije zbog toga prestala vjerovati u Boga. Vjerojatno joj se još strašnijom učinila praznina svijeta bez Boga.
Ta je figurica, zajedno s Mladenovim džepnim satom i još nekoliko stvarčica i fotografija, ostala za njim, i ležala je u okrugloj plastičnoj kutijici, u ladici stana na Sepetarevcu koju smo zvali Nonetovom ladicom. Većinu njegovih stvari, fotografija i predmeta koji su je podsjećali na mrtvoga sina, Olga Rejc je uništila i bacila. Ali tih nekoliko eto nije. Ili slučajno nije. Jednog od dana prvoga tjedna u kojem su zapadale granate po Sarajevu, uzeo sam kapsulu sa svecem i stavio je oltarski džep svoje crne punkerske kožne jakne. Ne bih rekao da je u tom činu tada bilo ikakve vjere ili praznovjerice. Htio sam da figurica bude uza me ako se jednom više ne budem mogao vratiti na Sepetarevac. Ona je na neki način bila znak. Za nekog tko bi zavukao prste u taj najuži džep na jakni i iz njega izvadio aluminijsku kapsulu i otvorio je, sveti Ante bio bi znak katolištva i franjevaštva, ili, u onom najbanalnijem sarajevskom značenju, znak hrvatstva. Za mene figurica je u tom trenutku bila znak jedne mnogo veće pripovijesti, ona koja mi upravo usmjerava sudbinu. Nisam znao kako će se ta pripovijest, započeta u trenutku kada je omama Mladenu predala svetog Antu, na kraju završiti, hoću li preživjeti ovaj rat i kakav ću biti kao preživjeli, ali mi je bilo važno, i danas mi je važno, ispripovijedati Mladenov dio pripovijesti. Bez toga, kositreni će sveti Ante prestati da znači znakom. I sve će ostati uzaludno, uprazno će poći omamina vjera da će joj sveti Ante spasiti unuka. Budem li ispripovijedao ono što mi je dano, znak će biti sačuvan, a unuk spašen. Ili praunuk.
Dva-tri tjedna nakon što je aluminijska kapsula spremljena u oltarski džep moje crne punkerske kožne jakne, vozio sam posljednji put svoju svijetloplavu bubu pokraj Kasarne Maršal Tito, trošeći posljednji njezin rezervoar benzina. Kroz neponovljiv tutanj vokswagenova motora probijali su se udaljeni puščani rafali, pucnjevi, možda poneka detonacija… Jedna nenormalna, razumu neprihvatljiva stvarnost, iz dana u dan se u čovjekovoj svijesti normalizirala. Postajala jedinim životom koji smo imali, koji se lako mogao u sljedećem trenutku završiti. Nasilne smrti normalizirale su se tako što su ubijeni već negdje oko petnaestog travnja stekli anonimnost. Rat počinje kada mrtvi više nemaju imena. S imenima će se vratiti i mir. A imena su isto što i znakovi. Iza svakog je imena po jedna velika pripovijest. I najbjedniji među ljudima pripovijeda veliki roma-nesknu pripovijest.
Čini mi se da sam čuo taj zvuk, sličan zvuku sjekire koja jednim udarcem rascijepi cjepanicu, kada se metak zabio u dovratak pokraj moga uha. Premda sam to vjerojatno umislio. Dok sam vozio prema gradu, pa uz Džidžikovac, malo zaklonjenijim putem do Sepetarevca i Abdićeve ulice, nisam mogao znati za taj metak. Jer da sam znao, ne bih od šoka mogao dalje voziti. Metak sam iščeprkao iz dovratka, gdje se zaglavio u limu, onjušio ga, na nešto je vonjao, ne znam na šta, i spustio ga je džep. Tad se nisam uplašio, jer nisam mogao zamisliti što se dogodilo. Metak koji se zaglavio u dovratku morao je biti ispaljen iz poprilične daljine, metak lutalica, upućen prema svijetu, pa koga zahvati. Metak kalibra 7,62 milimetra - to mi je objasnio neki znalac - vjerojatno ispaljen iz kalašnjikova. Da nije bio ispaljen iz velike daljine, metak bi probio metalni dovratak. Kao što bi probio i staklo, da se nije zabio u nekoliko centimetara širok dovratak, i možda bi mi prošao ispred nosa. Ne mogu zamisliti to da bi me pogodio u glavu. Čovjek u pravilu ne zamišlja takve stvari.
One su izvan njegove mašte. One ostaju izvan pripovijesti, čak i kod pisaca koji opisuju kako ih je pogodio metak. Jednostavno, misao o tome je nemoguća. Da me pogodio metak lutalica, u kakvom god on bio padu, vjerojatno u sljedećem trenutku više ne bih bio živ. I tako bi se završila priča, koja uz to ne bi ni bila ispričana. U filmskom prikazu događaja vidim bubu koja još neko vrijeme nastavlja voziti pa se zabija u stup, ili staje nasred ceste. Čovjek kojemu bi sljedećih dana nekrolozi bivali tiskani po sarajevskom i zagrebačkom tisku, od kojeg bi se ganutljivim riječima opraštale njegove kolege iz Nedjeljne Dalmacije, pjesnik, s dvije objavljene pjesničke knjige, novinski pisac s već prilično bogatim opusom, urednik jednog sarajevskog književnog časopisa, taj mladi čovjek, koji tako gine s nenavršenih dvadeset i šest, ne bih bio ja. Jer bi upravo bila poništena mogućnost da mene ikad više bude.
Ali taj mladi čovjek ne bi bio ja i iz nekih drugih, društvenih i društvenopolitičkih razloga. Tog bi čovjeka, s metkom koji bi se zaustavio negdje u glavi, žalili ljudi koji su prema meni indiferentni, potom ljudi za koje kao pisac i ne postojim, a najpotresnije bi mi nekrologe Sarajevu pisali ljudi koji su moji neprijatelji, oni koji su me iz tog grada protjerali. U Hrvatskoj bio bi zvijezda, hrvatski Lorca, James Dean u volkswagenovoj bubi i u crnoj punkerskoj kožnoj jakni, onih koji će mene prezirati. Tom mrtvom mladom čovjeku, koji je mogao biti ja, a poginuo je na još besmisleniji način nego njegov prethodnik, koji je uza se imao istu tu sitnu kositrenu statuicu svetog Ante s djetetom, počasti bi bile izricane još dugo nakon njegove smrti. Čak je moguće i da bi u svijesti dvaju kultura bio i duže, i intenzivnije prisutan nego što sam to živi ja. I Sarajevu, i Hrvatskoj on bi bio ona mitska figura koja nedostaje u njihovim ratnim mitologijama.
Figura koja će ih iznova zavađati, jer će je Sarajevo i Bosna smatrati svojom, a Hrvatska će je smatrati svojom. Lako zamišljam dvije knjige njegovih sabranih pjesničkih djela, jednu u sarajevskom, drugu u zagrebačkom izdanju. I lako čujem sarajevske profesore književnosti, kako pobjedonosno na osnovu njegovih novinskih članaka i eseja dokazuju da je ubijeni mladi pjesnik bio Bosanac i Bošnjak, da samo što nije bio musliman, da je uostalom imao stalnu kolumnu u Muslimanskom glasu, da je nastupao kao žestok kritičar Tuđmanove politike prema Bosni i na koncu je pao na svojoj, na plemenitoj! Doista, da taj moj sretni metak nije pogodio dovratak volkswagenove bube, sklopljene 1976. u tvornici u Vogošći, nego da se zabio u moju glavu, teško da bi itko bio u stanju bošnjačkim književnim povjesničarima 2025. godine osporiti pravo na ekskluzivno bosanstvo tog poginulog mladog pjesnika.
