Kultura
597 prikaza

'Da, ratno stanje u nama možemo zvati i predratnim'

Nastavak sa stranice: 1

“Ma da, škola i crkva, to je dio obiteljskog naslijeđa, normalno. A što se tiče glume, najprije je bila recitatorska grupa u školi u Cavtatu, a onda i u crkvi, gdje je taj moj, ajmo reći, impresario don Mato Bogišić za nas djecu pisao kazališne komade. Kao neke kratke, komične drame.“ Nabožnog karaktera? “Ne, ne. Bile su to baš komedije, izvodili smo ih na crkvenom oltaru. Najjednostavniji štosovi za djecu koje je pisao don Bogišić, iako nikad nije priznao da je autor. A znao sam da jest, to je bio baš njegov rječnik”, smije se Butijer koji je u srednjoj školi bio uspješan u onim državnim smotrama literarnog i dramskog stvaralaštva za djecu Lidrano, iako je i to radio više po inerciji nego po odabiru.

Sanjin Kovačić En garde! Kultura Gledao sam umiranje u dvoboju, danas treniram baletane

“Nisam odmah išao na prijamni na Akademiju. Samo sam htio ostati u Zagrebu pa sam upisao agronomiju, iako uopće nisam išao na predavanja. Tek forme radi, da nešto upišeš i muvaš se. A onda sljedeće godine, ni dva tjedna prije prijamnog na Akademiji, odlučim da idem na glumu. Uzmem za prijamni nešto teksta što sam znao od Lidrana plus još jedan koji sam na brzinu naučio. I prošao ja. Tek kad sam počeo studirati, gluma me stvarno zainteresirala. Odjednom sam se trsio: iako je, normalno, bilo uspona i padova. Čovjek ne može tek tako postići zadovoljstvo samim sobom”, kaže Butijer.

“A što više novih stvari si čovjek priušti, tim je veća šansa za neki progres. I dobar je onaj koji sam sebe poznaje. Onaj koji od sebe nema velika očekivanja i pokušava se osloboditi kompleksa. A ako netko ima komplekse, to sam ja”, smije se naš sugovornik. Kompleksi?

“Pa malo sam deblji, je li”, opet se smije Butijer, a i nama je komično jer nam je Butijer, ako je dopuštena usporedba, a sigurni smo da jest, prototip pravog, karakternoga glumca, po kojima je genijalna britanska kinematografija vrhunac europskog filma: vidimo ga, primjerice, u socijalnokritičarskim filmovima reda teljskih faca, poput Kena Loacha... Butijer se na to samo osmjehuje i kao opravdava svoju “kompleksašku” digresiju:

Nikša Butijer | Author: Grgo Jelavić/PIXSELL Grgo Jelavić/PIXSELL

“Ma to te samo malo ‘fleša’, kad ti napune glavu mediji da trebaš biti ovakav ili onakav”. Ali taj Konavljanin, dubrovački glumac bez kojega nisu zamislive Dubrovačke ljetne igre, daleko je, ipak, od svakog stereotipa. Pogotovo onog “uhljebničkog” domaćeg, jer nije prijateljski raspoložen prema domaćem kazališnom sistemu nacionalnih i gradskih kazališta u kojima su već “sve uloge davno podijeljene među tek malim dijelom stalnog ansambla kuće”.

“Bio sam 2005. u angažmanu u HNK u Osijeku. Ali sam brzo otišao. Jer sva nacionalna kazališta imaju problem s velikim ansamblom i malim prostorom za igru. I ti sad radiš predstavu, ubiješ se ko konj, onda predstavu odigraš najviše deset puta. To je meni traćenje vremena i živaca, to mi je baš odbojno. Ne razumijem... Kao, u HNK se predstava postavi u rujnu, da bi se reprizirala u svibnju sljedeće godine.” Potrošnja ljudskog, umjetničkog materijala?

“Da”, ozbiljan je Butijer, “ali je najvažnije ovo: moraš biti strpljiv i čekati šansu. Jer se glumački posao sastoji uglavnom od čekanja: na setu, na sceni... Čekaš sat, nekoliko sati, da bi se sve kondenziralo u nekoliko tvojih replika. Ali prava kvaliteta uvijek izađe na vidjelo, kad-tad. Glumci moraju trajati. Sa svojih četrdeset godina mogu reći da sam tek na početku, a ne da je iza mene dvadeset godina umjetničkog rada. To pokušavam objasniti, pokazati svojim studentima“, objašnjava naš sugovornik koji, trenutačno, pola radnog vremena odrađuje u Kerempuhu, a pola na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, gdje vodi glumačku klasu na drugoj i trećoj godini studija. A generalno, ali točno uzevši, slika domaćeg teatra je tužna. Trom sistem, rijetka kvaliteta umjetničkog materijala.

Tomislav Mužek Svjetski tenor Kultura 'Dok sam studirao u Beču, ljeti bih ocu išao raditi na bauštelu'

Što treba onda mijenjati, kao prvo, pitamo Butijera, koji uz kratki uzdah kaže: “Mentalitet. Netko tko je ušao u stalni angažman teatra nije ‘gotov glumac’, nego je tek na početku. A ljudi se zaključaju i ne dopuštaju vlastitom glumačkom umu da izađe, da se oslobodi okova sistema”. Glumac je kojega pomalo nervira “stigma” žanrovskog komičara, jer otvoreno žudi za igrom predstava velikih, kanonskih autora.

“Toliko toga u životu nisam napravio što sam htio. Jedino sam na Akademiji igrao Shakespearea, Molierea. I to mi je želja, žudnja ak: igrati Shakespearea, Čehova...”, otvoreno će Butijer. Kako ćete, pitamo, ako niste član dramskog ansambla nekog domaćeg teatra? “Eh, vrijeme će pokazati”, smješka se Butijer. A kakav je predavač studentima, je li strog i ozbiljan, kakav je bio u ovom razgovoru? “Ma nisam, ali posao se mora napraviti. To je najvažnije”, kaže gospar Butijer od Dubrovačke Republike naovamo radna etika, očito, nešto znači.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.