Kultura
679 prikaza

'Da, ratno stanje u nama možemo zvati i predratnim'

Nikša Butijer
Grgo Jelavić/PIXSELL
Glumac Nikša Butijer objašnjava da povijest mitologije da "Konavli nisu slučajno spaljeni" seže još od Napoleona

Nikša Butijer je jedan od najzanimljivijih glumačkih pojava, i to iz više razloga. Tog Konavljanina zna se, za početak, kao neizostavno “nosivoga” glumca svakog izdanja Ljetnih igara u Dubrovniku. Kud ćeš raditi Držića bez Butijera! Šira ga javnost zna kao izvanrednog komičara domaćeg filmskog i televizijskog žanra: Brešanova “Svećenikova djeca” i Matanićevi “Majstori”, uz “Ne gledaj mi u pijat” Hane Jušić prve su asocijativne stanice u tom smjeru.

A u Matanićevoj seriji “Novine” ima, primjerice, malu epizodnu, ali snažno pamtljivu ulogu: kad uđe u kadar i autoritarno tek “pali-gasi” svjetlo u redakciji ne bi li upozorio na svoju pojavu, to je sitna, ali markantna scena za pamćenje. Konačno, a za ovu priliku najznačajnije, Butijer je teatarski čovjek kojemu savršeno pristaju takozvane otvorene forme, zbog čega je za njegov glumački rad (otpočetka bila) važna suradnja s redateljem Bobom Jelčićem.

Linda Begonja Kerempuhova diva Kultura 'Otkud lažna nada da će doći netko i spasiti ovu zemlju?'

Zapravo, nije baš posve točno jer to još ne znamo što glumcu Butijeru doista “savršeno” profesionalno pristaje, ali o tome i razgovaramo. U povodu nove predstave, autorskog projekta “Govori glasnije” Bobe Jelčića u Kerempuhu u kojemu igra Butijer, eto nas u predvorju kazališta. Naš sugovornik, vidno umoran nakon probe, odmah pita koliko će nam vremena trebati za razgovor. Kad kažemo: “Polako, sat vremena će biti dovoljno”, Butijer se skoro znoji od muke. Nasreću, ne zadugo.

Sjedosmo u aulu, on poprimi pitomiji look: “Ajde da pričamo, ušemit ćemo se nekako”. Znači, najprije razgovaramo o premijernom povodu, Jelčićevoj predstavi koja je po definiciji njegova rada, onako “jelčićijanski” glumački inspirativna, uvijek je riječ o nekom improvizacijskom procesu? “Da, naravno”, kaže naš sugovornik kriptično, što nagrađujemo školskim pitanjem: o čemu se radi u predstavi?

“E pa upravo to, o čemu se radi”, kaže Butijer, “nije jednostavno prepričati. U centru zbivanja je gospođa koja, stegnuta vlastitom životnom situacijom, iz svoje države Bosne i Hercegovine dolazi u Zagreb. Ta žena u pedesetima je sasvim slučajno Srpkinja”, kaže naš sugovornik.

Nikša Butijer | Author: Grgo Jelavić/PIXSELL Grgo Jelavić/PIXSELL

“Nije sigurna što traži, osim pomoći prijatelja. Ostali protagonisti predstave vezani su rodbinskim, susjedskim i prijateljskim vezama te joj pokušavaju pomoći. Ja igram nekog, kao, pater familiasa koji pokušava uskladiti sva stremljenja i kanalizirati priču na osnovno: da se ženi pomogne. Mnogo je argumenata ‘za i protiv’, dolazi do obiteljskih i političkih razmirica. Poanta je kroz malu priču pokušali raširiti područje djelovanja na aktualno hrvatsko društvo i aktualnosti širega prostora”, tumači Butijer.

Riječ je dakle o postratnoj traumi koja reflektira i onima koji nisu direktno u ratu sudjelovali, sugeriramo. “Preživjeli smo rat i znamo kakva je danas situacija: kakvim smo, zapravo, nevažnim pitanjima neprestano okruženi. Ali može se reći da je postratno stanje koje primjećujemo u nama ujedno i predratno: o tome govorimo u predstavi. Problematiziramo ponovni, mogući početak rata. Jer na to upućuju sve izjave političara u BiH, sva tri konstitutivna naroda u BiH ponašaju se kao ratnici. Konstantno slušamo ratne izjave“, kaže naš sugovornik, na što dopunjujemo očito: Jelčić u predstavi pokušava “uhvatiti” tip emotivne ljudskosti koja se opire svakom ratu.

“Tako je. U velikom prostoru koji se svakodnevno, medijski, otvara u politikantskom smislu opustošuje se emotivni prostor. Ljudi se unutar sebe lome, ali ono najgore i ono najbolje nikad ne izlazi. Tako da se stalno vrtimo u nekom krugu ne dopuštajući si da otpustimo neke demone iz sebe. U ovoj ćemo predstavi, nadam se, uspjeti izgovoriti ono što u drugačijim prilikama ne bismo uspjeli. Da stvorimo prostor konfrontacije koji bi kazalište trebao imati“, kaže Butijer, koji je s Bobom Jelčićem radio još kao student, a zatim mu je formativno vrlo važna bila (iz današnje perspektive kultna) predstava “S druge strane”, koju je Jelčić radio s Natašom Rajković u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Maratonci trče počasni krug Predstava u Kerempuhu Kultura Povratak Maratonaca: "Topalovići su oličenje fašistoidnog duha"

Ali mu je Jelčić-Rajkovićeva predstava “Allons enfants”, koju su 2013. radili za Dubrovačke ljetne igre pa je zbog lokalnih političkih razloga izazvala olujnureakciju i igrala “samo jedno ljeto” bila posebno značajna. “Eh, od svih predstava u Dubrovniku koje sam igrao, ta mi je najdraža! Šteta, kratko je trajala, nije bilo političke volje ni odgovornosti, za prostor slobode: glumačke i ljudske. A bila je to prava festivalska predstava za Igre koje nisu navikle na takav odmak od konvencije. Niti je Dubrovnik na to bio spreman: na taj odmak od političkih konvencija“, razmišlja naš sugovornik, ton njegova glasa prelazi u nižu lagu, zbog čega se zaustavljamo na bazičnim privatnim stvarima.

Dubrovnik i rat. Kao netko rođen 1978., Butijer je dijete u ratu: na koji ga je način obilježilo to vrijeme? “Sve nas je to obilježilo, ali kao u nekom stanju nesvijesti. Nepotpune svijesti. Svoj 13. rođendan proslavio sam u skloništu, dok još nije bio okupiran Cavtat. Ondje sam proveo tri mjeseca, s majkom i sestrom, a otac je bio u Dubrovniku. Mi smo zaglavili u toj okupaciji u Cavtatu bez oca: ali da ne duljim detaljima oko toga. A tek nakon tri mjeseca, dan nakon priznavanja Hrvatske, tog 15. siječnja, mi smo se uspjeli izvući do Dubrovnika i onda nastavili dalje za Rijeku pa za Zagreb. Ondje smo sestra i ja nastavili školu: osam mjeseci sam išao u školu na Jarunu. Razrednica mi je bila Marina Vujčić, danas poznata, odlična spisateljica, koju ovom prilikom posebno pozdravljam jer danas kad se sretnemo, to je... ono, baš emotivna situacija“, kaže Butijer i nastavlja:

“Ali kažem, rat je obilježio moje odrastanje, mi smo kao djeca vidjeli stvari koje nikako nisu za djecu. A lokalni antagonizam bio je razarajući: kao Konavljanin osuđen si na mitologiju priče da ‘nisu slučajno Konavle spaljene’, nego se povijest razaranja tog kraja proteže još od Napoleona. Čovjek je u malome mjestu “osuđen” na školu i crkvu: kako je to bilo njemu, u smjeru buduće profesije? Počeci glumačkog posla?

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.