Paolo Cognetti u romanu "Dolje u dolini" (Giù nella valle, Fraktura, 2025.) vodi nas u prostor u kojemu psi i ljudi dijele istu dolinu, a ipak žive u paralelnim svjetovima. To nije samo priča o životinjama koje postaju divlje niti o ljudima koji postaju pitomi, već parabola o tankoj crti koja razdvaja civilizaciju od divljine. Cognetti u tom prijelazu otvara prostor u kojemu sve ono što zovemo "poredak" (zakon, obitelj, institucije) pokazuje pukotine kroz koje se probija arhaična sila instinkta, nasilja i želje.
Uvodna scena, u kojoj kujica koja odrasta među olupinama automobila i upoznaje svijet preko mirisa krvi i gladi, ne pripada zapravo zoologiji, već metafizici. Psi koji ubijaju pse nisu samo biološki incident: oni su ogledalo ljudi u dolini. Lovački mentalitet, lokalne teorije zavjere, šumarska birokracija, lovci i pijanci u birtijama - sve to tvori ljudsku čoporativnost koja se od pseće razlikuje samo po nešto suptilnijim ritualima. Cognetti tako uspijeva ono što veliki pisci uvijek čine: stvoriti bestijarij u kojemu gledamo vlastiti portret.
Roman se razvija u dva smjera: u priči o psima-lutalicama i u priči o šumskom policajcu Luigiju i njegovu bratu Alfredu, dvama stranputicama iste krvi. Psi i braća odražavaju jedni druge: divljina i civilizacija nisu suprotnosti, već dvosmjerni prijelazi. Kad vuk i pas postanu hibrid, kad brat postane prijestupnik, a drugi stražar zakona, dobivamo sivu zonu. Cognetti u tom limbu razotkriva licemjerje društva: vlast koja je spremna graditi žičare i turističke komplekse, ali nesposobna zaštititi i pse i ljude, Crkvu i institucije koje šute dok se u dolini gomilaju leševi, što me automatski podsjetilo na rat u Bosni i Hercegovini, obične ljude koji u kafićima raspravljaju o "beštiji", a ne vide zvijer u sebi.
Stil romana je asketski, gotovo dokumentarni. Rečenice kratke, prizori montirani poput filmskih kadrova: neonsko svjetlo, krv psa na šljunku, hladnoća rijeke u koju ulazi trudna žena. Ta hladna preciznost stvara nemir, jer u tom svijetu nema mjesta za sentimentalnost. Cognetti piše poput kroničara doline koja tone u nasilje, ali pod tim slojem uvijek pulsira pitanje: gdje završava priroda, a počinje kultura?
"Dolje u dolini" nije roman o psima, već o nama. O granici koja nas dijeli od onih koje nazivamo životinjama, a koju svakodnevno prelazimo. Cognetti podsjeća da civilizacija nije čvrsta utvrda, nego krhki kompromis. Psi koji ubijaju pse, braća koja stoje na suprotnim stranama zakona, ljudi koji šute dok se šuma prodaje - sve su ovo znakovi iste istine: da dolina nije geografski prostor, nego metafora za Europu u kojoj živimo.
S druge strane, ovaj roman je igra znakova: pas je znak čovjeka, vuk znak nagona, šuma znak neprozirnog prostora moći. Cognetti spaja realizam s alegorijom, etnografiju s mitom. I upravo tu, u toj mješavini, "Dolje u dolini" dobiva svoju snagu. Ovo je roman koji nas tjera da zavijamo zajedno sa psima i da se zapitamo jesmo li uopće drukčiji od njih.
