Kultura Nagrada Fric
1993 prikaza

Državotvorni san je gotov, jedni se bude kao kreditori, drugi kao dužnici

Ognjen Spahić
YouTube
Mladi književnik koji piše na crnogorskom jeziku o tome zašto su južni Slaveni nedostojni svoje sudbine

Ognjen Spahić, crnogorski pisac koji je preko Hrvatske osvojio regiju, ovih je dana izdao novi roman, "Calypso", a i njega je izdala Fraktura iz Zaprešića. Spahić je rođen u Podgorici 1977. godine, gdje i danas živi. Predstavnik je tzv. novog vala suvremene crnogorske književnosti. Do sada je objavio dva romana i tri zbirke kratkih priča, od kojih su neke i ekranizirane. Knjige su mu prevedene na mnoge svjetske jezike, ove godine predstavljen je i na Festivalu svjetske književnosti.

Poznati ste kratkopričaš. Baš zato iznenađuje što vaš treći roman "Calypso" ima čak 632 stranice.

Gotovo sve što sam do sada objavio počeo sam pisati kao kratku priču. Tako je bilo i s "Calypsom". Ni govora o promjeni. "Calypso" je iziskivao prostor. Kratio sam bespoštedno i neke likove odaslao u književno čistilište. Otpalo je četiri-pet stotina stranica. Bolno i otrežnjujuće iskustvo. Zbog kojeg ću, premda zakratko, biti zadovoljan sobom.

Vaš izdavač roman je najavio kao "zgusnut, bez prekida, bez dijaloga, u jednom poglavlju, majstorski ispisan, minuciozno stvoren". O čemu, dakle, pišete u tom, kako su ga nazvali, svojevrsnom "tour de forceu"?

Ognjen Spahić | Author: YouTube YouTube

O ljudima i emocijama. A to znači o svemu onome što stvaramo i što kasnije uništavamo. Namjerno ili ne, "Calypso" je kamufliran principima obiteljskog romana. Prati tamo neke Dedijere u njihovom vijeku i vremenu. Vijek u kojem žive maskiran je ruhom dvadesetog stoljeća, a katastrofe kojima svjedoče, osobni brodolomi i globalne kalvarije tvore prilično kompliciran labirint značenja koja će, nadam se, čitatelji otkrivati. I možda mi netko na kraju objasni što sam htio reći.

Zašto baš priča o obitelji Dedijer? Koliko vas osobno ima u toj priči?

"Calypso" je osobno, najintimnije iskustvo. Neću pretjerati ako kažem: trauma. Godine koje sam proveo s tim tekstom, način na koji je nastajao, tisuće trenutaka u kojima sam posumnjao da ga nikad neću završiti i neizmjerno zadovoljstvo nakon što sam ga dovršio, a zatim čitanje, uređivanje, kraćenje, kao neka vrsta nužnog oskvrnjivanja i potom neopozivi kraj... Tišina koja nastupi nakon što konačno uzmete knjigu u ruke svaki put je začuđujuća i strašna. Kao kad strastvenom pušaču otmete cigarete. Što dalje s rukama? Dakle, u toj priči sam cijeli, bez ostatka. Zajedno s ludom ekipom Dedijera.

Kako da znam da se vaš roman baš isplati pročitati? Možda Fraktura vraća novac svakome tko nije zadovoljan artiklom?

S tom vrstom entuzijastičkoga koristoljublja čitaju se one ništavnosti iz žanra samopomoći. Pokušao sam. Nisu čak ni zabavne. Korisnije je loviti Pokemone u gradskom parku. Možda naletite na srodnu dušu. Ili izgubljenog psa. Nahranite ga. Napojite. Spasite mu život. "Calypso" je pisan s namjerom da bude isključivo ono što jest. Roman. Dostojanstven u svojoj književnoj vrsti. Tekst iza kojeg stojim cijelim svojim bićem.

Što vam je bilo teže, pisati kratke priče ili jedan roman ovako opsežan kao što je "Calypso"? Šestotinjak stranica, logično je pretpostaviti, iziskuje više i vremena i truda.

Roman je forma koja me konstantno maltretira. Pišem i sumnjam u sebe. Ne zabavljam se pretjerano. Golema neizvjesnost. Kratka priča je nježnija prema autoru. Završite i pocijepate ako niste zadovoljni. Pa onda iznova. Roman ne ostavlja prostora za pogreške. Griješite naveliko. Userete stvari. I onda nesreća. Sami sebe odvučete na dno. Teško sidro. Nije lako živjeti s takvom vrstom rizika. I dok se okrenete, prođe šest godina pisanja i brisanja.

"Calypso" je odista bio velika avantura. Od prve do posljednje rečenice pisao sam ga, prije svega, kroz filtar najintimnijih, osobnih, istinitih emocija koje sam, nadam se, uspio prenijeti i na papir. Ne umijem drugačije. A "Calypso" je zapravo najbolje što mogu.

Vaš roman "Hansenova djeca", za koji ste 2005. godine dobili Nagradu "Meša Selimović", ocijenjen je kao jedno od najboljih proznih djela poslijeratne književnosti na ovim prostorima. Po snazi riječi neki ga uspoređuju i s klasicima. Radnja romana smještena je u dane Ceausescuova pada. Kako nalazite inspiraciju za te svoje priče?

Ognjen Spahić | Author: YouTube YouTube

To su kratkoročne procjene. Zakoni vremena potjeraju smeće i prosječnost u zaborav. Pomislite li da vas čeka mjesto u nizu Kovač, Kiš, Pekić, Krleža..., obični ste luzer i egoman kojemu književnost predstavlja tek protetični aparat, supstitut za glupost. Jer u književnosti barem ne fali Napoleona. Zabavno je. Ponekad. Pravi cirkus. Hajdemo svi na štule. Da se puk razveseli. Tko je veći? I potom: inspiracija. Nesretna, mrcvarena i prezrena riječ koje mi često bude žao.

Što je onda ono što je vas ponukalo da počnete pisati?

Način kojim ćete se predstaviti za ovo malo vremena što vam je dano najrjeđe je stvar izbora. Splet okolnosti, strahova, poraza, bjegova, kompromisa, strasti, razočaranja, možda sve to nešto drukčijim redoslijedom. I dogodilo se da sam u tridesetima shvatio da zapravo ne umijem raditi ništa drugo, a da to što radim neizmjerno volim.

Jednom ste izjavili da vas je kao pisca formirala bivša Jugoslavija. I ne samo kao pisca.

Nije to pitanje nostalgije ili "bolje prošlosti". Ne slinim za paštetama i radničkim odmaralištima. Neke vrijednosti koje sam usvojio tijekom tog razdoblja formirale su moju osobnost. Zato valjda sve hrvatske, srpske, slovenske, bosanske ili makedonske pisce još smatram domaćima. Bit jugoslavenske ideje jedna je od najplemenitijih misli koje su se dogodile našim narodima i narodnostima. Bratstvo i jedinstvo bili su utopistička vizija bolje budućnosti koju umalo što nismo dotaknuli.

Danas stasaju generacije koje će Jugoslaviju upoznati tek kao pasus ili dva u povijesnim čitankama. Brozovi spomenici su pretopljeni, nazivi ulica izmijenjeni su već dva-tri puta, nacionalne i državotvorne euforije su stvar prošlosti. Jedni su se probudili kao kreditori a drugi kao dužnici. Sve u svemu, uboge su ove naše državice.

Dok pišete, razmišljate li kakva publika, kakvi ljudi će biti oni koji će na kraju čitati vašu knjigu?

Ako razmišljate o publici, znači da je podcjenjujete. Podilaženje čitatelju posljednji je stadij kukavičluka, kojem u književnosti nema mjesta.

Više puta ste rekli da se smatrate boljim čitateljem nego piscem. Pa ako u to povjerujemo, što onda čitate kao bolji čitatelj nego pisac?

Drukčije ne ide. Tijekom nastajanja "Calypsa" bježao sam od domaćih pisaca u strahu da bih, usporedim li njihove rečenice s vlastitim, doživio razočaranje. Na svoju štetu dakako. I onda ne diraj vraga. Književnost iziskuje neku vrstu autizma, povlačenja, ilegale. Jer nitko vam ne može pomoći dok zurite u prazan papir.

Imate li najdražeg pisca?

Književnost ne poznaje vječne ljubavi. Ovih dana je to, recimo, Malcolm Lowry. Paše uz vrelinu. No rado se sjećam i starih ljubavi, Paula Ostera, Raymonda Carvera, Jaromira Štetine, Philipa Dicka...

Znači, svoje stare ljubavi iznova čitate. Čitate li iznova i vlastite romane?

Pasus ili dva u trenucima rijetke euforije. Plašim se da talentirani čitatelj u meni neće prepoznati spisateljski talent kojem se nadam. Zvuči shizofreno, ali je točno tako.

Roman "Calypso izdala je Fraktura. I "Hansenovu djecu" prvo ste objavili u Hrvatskoj. Zašto ste izabrali baš izdavača iz Hrvatske, a ne, recimo, iz Srbije ili BiH?

Nije to pitanje teritorija. Još manje državica koje spominjete. Dobar izdavač je važniji. Fraktura u ovom slučaju. Dakle, sustav koji će knjigu prihvatiti kao važnu činjenicu, promovirati je, podržati je i učiniti da se kao autor osjećate barem dostojanstveno.

Zastupate stav da ljudi iz bivše Jugoslavije govore jednim jezikom. Na kojem jeziku vi pišete?

Na crnogorskom. I nemam potrebu proturječiti onome tko jezik mojih knjiga smatra srpskim, hrvatskim ili bosanskim. Crna Gora je prije dva mjeseca postala punopravna članica NATO saveza.

Neki su to ocijenili kao "najdramatičniju promjenu u regiji".

Ognjen Spahić | Author: YouTube YouTube

Sve drame smo, nadam se, odigrali. To je, prije, neophodno utapanje. Alternativa ne postoji. Svi za jednog, jedan za sve. Ako sam dobro razumio ključni princip NATO saveza. Zvuči OK. Da probamo. Ako ne uspije, sve će poći dođavola. Ili barem do nekog novog saveza. Zapravo, još se naivno nadam da će takve vrste integracija ušutkati četnike, ustaše, klerikalce, homofobe i ostale bagre ili da će barem natjerati naše feudalce da ih poguraju u podrume. To bi bila najvidljivija korist.

Može li se danas živjeti "od slova"?

Mora se. Ultimativno. Ne smije se odustati. Bez obzira na to što su financijski uvjeti pod kojima pisci rade sve bjedniji. Tekstopisci turbofolk balada dobivaju nekoliko tisuća eura za svoje uratke. Pisac jedva izvuče toliko za roman nad kojim je proveo godine. Dođavola s tim. Barem mogu svakoga pogledati u oči.

U romanu "Masalai" opisujete generaciju mladih koji su svoj život počeli pred kraj socijalizma, a jedino što poznaju je vječna tranzicija. Kakva je sudbina današnjih mladih u Crnoj Gori i uopće u široj regiji?

Sudbina je teška riječ. Nerazumljiva i potrošena, premda isto koliko i inspiracija. Ne postoje generacijski usudi. Iako tako često poetiziramo kaos. Svi smo u istim govnima. Stari, mladi, svejedno. Hrvatska, Srbija, Crna Gora, nema tu velikih razlika. Glumimo da ne poznajemo jedni druge. Inzistiramo na razlikama jer smo isti. Dva kilometra autoceste reklamiramo kao epohalni uspjeh. Nedostojni smo sudbine.

Za knjigu kratkih priča "Puna glava radosti" osvojili ste nagradu Europske unije za književnost za 2014. godinu. Što za pisca iz jedne male Crne Gore znači priznanje za njegov rad izvan granica domovine?

Da se razumijemo. Nagrada Europske unije za književnost u branši nema gotovo nikakvu specifičnu težinu. Ona je posljedica financijskih sredstava koje Europska komisija igrom slučaja otima iz briselskog birokratskog labirinta. Posljedice su znatno jasnije. Knjiga ovjenčana ovim priznanjem u kratkom roku biva prevedena na šest-sedam europskih jezika. Izdavači su motivirani jer Bruxelles pokriva troškove. Ako išta vrijedite, postanete vidljiviji.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.