Niti mjesec dana nakon što je premijerno prikazan u Americi i Kanadi, ovih dana u hrvatska kina stiže dugo iščekivani film Michaela Moorea “Farenheit 11/9”. Iako je dosad već sakupio priličan broj ne baš pohvalnih kritika, ovo je film koji doista treba pogledati iako je Mooreov dokumentaristički i redateljski rukopis isti kao u svim njegovim prethodnim filmovima. Zbog toga će ga neki i ovaj put s podsmijehom nazvati showmanom, dok će drugi za njega s poštovanjem reći da je angažirani aktivist.
U fokusu njegova interesa je Trumpov put do Bijele kuće i sve što je prethodilo sasvim neočekivanom obratu u izbornoj noći u studenom 2016. godine, u kojoj su svi očekivali nadmoćnu pobjedu demokratske kandidatkinje Hillary Clinton. Slavlje i euforija, koja je počela među njezinim simpatizerima u izbornom taboru i prije prvih izlaznih anketa, pretvorila se u surovo suočavanje s isitnom odmah nakon ponoći i preliminarnih rezultata s birališta. No, kako kaže Moore, Trump nije pao s neba, on nije došao niotkud.
Njemu su put do trona utrli svi njegovi prethodnici, uključujući republikance i demokrate, pa čak i njegova oponenta Baraka Obamu. U ovom filmu Moore ne bira stranu, ne opredjeljuje se ni za koga, dapače, beskompromisno razobličuje dvoličost i korumpiranost demokrata a biračima poručuje – ne postoji rješenje među postojećim političkim elitama - stvari morate uzeti u svoje ruke jer svaki pojedinac je važan.
Uz osnovnu priču Moore i ovaj put prati niz paralelnih, naoko manje važnih tema, koje sve zajedno vode do istog cilja - do velikoga krešenda u kojem Trumpa uspoređuje s Hitlerom, sinkronizirajući video Führerovih govora s tonskim zapisima Trumpovih nastupa.
Filmski esteti mogli bi mu zamjeriti na ovako sirovom redateljskom potezu, ali Mooreu je mnogo važnija poruka koju želi poslati, a ona je vrlo uznemirujuća i glasi: ako nekome još nije jasno gdje smo, sad više nema sumnje - riječ je o totalitarizmu i fašizmu koji je već ovdje i s njim živimo sasvim nesvjesni što nam se zapravo dogodilo.
Slično kao Amerika danas, Njemačka je 30-ih bila najrazvijenija zemlja, koja je imala uređenu državu, prosvijećene građane, od kojih je mnoštvo glasovalo za lijevu opciju, a onda je preko noći pobjedu odnio doseljenik iz Austrije čija je partija na izborima 1930. postala druga stranka po broju glasova. To su im omogućili pauperizirani seljaci, vojni veterani iz Prvog svjetskog rata i osiromašeni srednji sloj, pogođen velikom ekonomskom krizom 30-ih, što zvuči prilično poznato.
U “Farenheitu 11/9” Moore neumorno podsjeća na povijest, koja, ako se baš i ne ponavlja u potpunosti, onda sigurno nudi prepoznatljive obrasce koji uvijek na kraju donose isti rezultat.
Moore i njegovi sugovornici - razni moralni autoriteti - zdušno upozoravaju da demokratsko naslijeđe u Americi nije moćni bedem koji može biti štit od sve grubljih nasrtaja na građanske slobode. Dapače, Moore upozorava i zorno pokazuje kako se uvođenje diktature i fašizacija društva odvija baš kao u receptu o kuhanju jastoga, kako je to nedavno fantastično opisao kolumnist Jurica Pavičić u svojoj kolumni u Jutarnjem listu: hladna voda se sporo i neprimjetno zagrijava do ključanja, a žrtva nije ni svjesna da će uskoro biti kuhana.
Naravno, Moore na trenutke ne odustaje ni od humora. Tako uz cijelu svitu političara i bivših američkih predsjednika, glavnoga krivca za Trumpovu pobjedu vidi u glumici i pop pjevačici Gwen Stefani, čiji su veliki honorari na NBC TV-u natjerali Trumpa da održi niz javnih skupova i dokaže upravi televizijske kuće da je on veća zvijezda od dotične.
I sam se iznenadio koliko je ljudi došlo slušati njegove stupidne govore, i tad mu je sinula ideja - ljudi žele čuti nešto što uopće ne mora biti istina. Tog recepta drži se i danas, kad je predsjednik najmoćnije vojne sile na svijetu i kad pritiskom na jedan gumb može pokrenuti treći svjetski rat.
Kako kaže jedan od Mooreovih sugovornika - “od toga nas dijeli tek još jedan 9/11.” Inverzija brojeva u naslovu Mooreova filma jasno govori da je Trumpova pobjeda jednako pogubna za američke građane kao i dan kad su srušeni tornjevi WTC-a u New Yorku jer je tadašnji predsjednik Bush jednim potezom pera drastično smanjio građanske slobode u svrhu nacionalne sigurnosti.
Držanje građana u stalnom strahu od izmišljenih neprijatelja, uništavaje srednje klase, osiromašivanje ostalih dijelova stanovništva, najbolji su preduvjet za uvođenje diktature. Prokušano je to pravilo iz nacističke njemačke, a Moore iz kadra u kadar prikazuje kako to izgleda u svakodnevnom životu običnih Amerikanaca.
No sve scene koje je Moore snimio “preko bare” lako bi se mogle snimiti i na Starom kontinentu. Jačanje desnih stranaka i populista u sve više zemalja EU, njihova retorika i pronalaženje neprijatelja u muslimanskim izbjeglicama, susjednim državama i svemu što se razlikuje od “naše vjere, rase i jezika”, sporogoreći su štapin koji čeka svoju šibicu. Zato bi ovaj film s velikom pažnjom trebala pogledati i javnost u Hrvatskoj.
