Njegove su fotografije drukčije od fotografija ostalih fotoreportera iz svijeta koji su proveli rat u Sarajevu. Na njima nema spektakla, ali postoji priča, duša i poruka. On je kroničar Sarajeva i njegov prioritet uvijek je čovjek. On je Milomir Kovačević Strašni, nenadmašni sarajevski fotograf svjetskog ugleda, koji već više od 20 godina živi u Parizu, gdje mu je u samom centru grada, u galeriji Fait & Cause, odmah pored velebnog Beaubourga, otvorena izložba "Bila jednom Jugoslavija".
"Izložba počinje fotkama Sarajeva u prijeratnom razdoblju početkom osamdesetih, koje su nastale za Dan Republike 29. studenog 1984. godine, slikama pionira snimljenih za Dan oslobođenja Sarajeva i fotkama nekih finih i sretnih vremena. Nastavlja se demokratskim izborima, nastankom nacionalnih stranaka, političkim mitinzima i prosvjedima za mir, ratnim razaranjima, razrušenim Sarajevom, Mostarom, Banjom Lukom, Vukovarom i Pakracom. Završava Titovim skulpturama i fotkama, koje su odbačene u podrume, police i ateljee, te često uništenim, napuštenim i oskvrnutim spomenicima revolucije", kaže Milomir Kovačević, koji je na izložbi izložio izbor od čak stotinjak fotografija.
Kovačević se istaknuo još u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, kad je kao istančani fotokroničar bilježio život u Sarajevu i bivšoj Jugoslaviji.
"Do rata sam fotografirao vrijeme promjena jer me je u '80-ima zanimalo sve što je donosilo novo vrijeme, politika, izbori, zatvori, Međugorje, navijači FK Sarajeva - Horde zla, kazalište i koncerti, a potom sam bilježio rat. Svakodnevno sam fotkao ratna zbivanja, preživljavao kao i svi ostali, a onda sam se nakon rata odlučio za egzil u Parizu", priča Kovačević, koji je imao 50-ak samostalnih izložbi širom svijeta, a izlagao je i u International Center of Photography u New Yorku.
Dobio je mnoga priznanja, primjerice, potkraj '90-ih dobio je godišnju nagradu Fondacije CCF, današnje HSBC za fotografiju iz serije "Iz zatvora", koji je snimio u jugoslavenskim zatvorima.
Čak ga je predsjednik Francuske proglasio Vitezom za njegov fotografski rad i angažman. Također, prepoznat je i kao veliki humanist, i 2010. je primljen u članstvo Republike Montmartre, udruženja umjetnika i intelektualaca koje gotovo sto godina pomaže siromašnoj djeci. Na pitanje da je li imao ideju ovom izložbom pokazati raspad epohe socijalizma u bivšoj zemlji i rađanje novog političkog sustava, odnosno nestanak jednog načina života i početak drugog, Kovačević je napomenuo da je izložba nastala u povodu 100. godišnjice od osnivanja Jugoslavije tj. Kraljevine SHS, i njegovih 40 godina u fotografiji.
"Izložba se može čitati na više nivoa. Na jednom je to priča o meni i mojoj sudbini, kao i sudbini moje generacije. Na drugom je to prikaz kraja jednog sistema, epohe komunizma i Jugoslavije, a na trećem nivou pratimo sudbinu vlasti, odnosno moći u bivšoj zemlji. To prikazujem kroz sudbinu Tita, koji je na početku bio slavljen, jer su njegove fotografije te zastave i simboli Jugoslavije i komunizma svuda prisutni. Zatim vidimo kako ljudi tim istim fotkama i zastavama protestiraju protiv nacionalizma, podjela, rata i rasturanja Jugoslavije. Tijekom rata iste te fotografije bile su uništene hicima, gelerima, generalno istim oružjem s kojima je Tito čuvao vlast, bratstvo i jedinstvo, komunizam i socijalizam da bi na kraju bile odložene u ostave i podrume. Doduše, neke su završile i u muzejima, galerijama, a možemo ih naći i kod pojedinaca u kućama", objašnjava Kovačević, dodajući da su sve te fotografije nastajale spontano, kao i sve njegove fotografije, jer uvijek nosi fotoaparat sa sobom i fotografira sve što se događa oko njega.
Fotografijom se počeo baviti sa 17 godina, kao gimnazijalac, u legendarnom Univerzitetskom foto kino klubu, a svoje prve radove posvetio je Vijećnici, kojoj se kasnije vratio u vrijeme opsade. U tom klubu upoznao je mnoge ljubitelje fotografija. Oni su i dan danas moji najbolji prijatelji, jedino što su sad rasuti po cijelom svijetu", kaže. U početku se amaterski bavio fotografijom, a zatim je počeo raditi u novinama, ali je uvijek u duši, nastavlja, ostao istinski zaljubljenik u fotografiju.
"Fotografija je za mene način doživljavanja i viđenja svijeta, način komunikacije i izražavanja onoga što mislim i osjećam", ističe, te pojašnjava da ga najviše motivira čovjek kao svjedok svog vremena i svoje epohe, i da nikad nije težio ići negdje kako bi otkrivao neke tuđe svjetove. Od 1995. živi i radi u Parizu.
"Na početku nisam osjećao nikakvu posebnu želju da odem u Pariz, nisam govorio francuski, nisam nikoga poznavao niti sam imao para", kaže. "Stjecajem okolnosti u Sarajevo je došao Francis Bueb i osnovao knjižaru, a poslije i Kulturni centar Andre Malraux.
Bio je oduševljen mojim fotkama i ratnim izložbama i stalno mi je donosio foto knjige, primjerice 'Photo poche', čuvenu ediciju Roberta Delpira.
"Stalno mi je govorio da trebam ići u Pariz da bih pokazao svoje fotke. Isto mi je govorio i prijatelj Malik, koji je često odlazio kod brata Sabrije u Pariz. Bila su to teška vremena, rat je trajao već pune tri godine, svi su učili strane jezike, spremali se nekuda otići. Stalno smo se prisjećali filma 'Casablanca' jer smo i mi svakodnevno skupljali informacije o tome tko je izišao iz Sarajeva, koliko je platio, koga gdje imamo. Brat mi je već bio u Kanadi, mama i sestra u Srbiji. Prije Pariza bio sam tri tjedna u Zagrebu, čekajući vizu. I bi Pariz", ispričao je Kovačević.
U njegovu fotografskom opusu Tito je na brojnim fotografijama, što se vidi i na pariškoj izložbi. Kovačević objašnjava da nije opčinjen likom i djelom Josipa Broza Tita. Odrastao je u Jugoslaviji, gdje je prisustvovao raznim manifestacijama na kojima su bile Titove fotografije i cijela ta ikonografija socijalizma, a bio je i odgajan u duhu bivše zemlje, kaže, pa je logično da je svojim objektivom pratio i Tita.
Nastavak na sljedećoj stranici...
