Kultura
5527 prikaza

'Fotografirao sam moć, slavu i mržnju prema Titovoj Jugi'

Nastavak sa stranice: 1

"Kod mene su Titove fotografije simbol kojim pokušavam prikazati cijelu povijest tog vremena. Prva ideja je bila da napravim izložbu u Kući cvijeća, sadašnjem Muzeju istorije Jugoslavije, samo s Titovim fotografijama, skulpturama, grafitima i svime što je vezano za njega. Već sam prije rata radio zadnji Dan Republike 29. studeni 1989., snimajući Titove fotke u izlozima sarajevskih dućana. Zatim sam tijekom rata 1993. postavio izložba u Collegium Artisticumu u Skenderiji 'Tito in War', a poslije rata sam nastavio snimati prilikom posjeta našim prostorima, naravno, koliko su mi prilike dopuštale. Vizualno to super izgleda", kaže Kovačević.

Rat zauzima posebno mjesto u njegovu nenadmašnom i raznolikom foto opusu. Tijekom rata, odjeven u crveno-plavi džemper na pruge, snima život u opkoljenom Sarajevu, ali na način drukčiji od kolega, osobito inozemnih snimatelja. Stalno je na ulici i bilježi svaki detalj, stvarajući jednu od najuzbudljivijih i najintimnijih foto priča na kraju 20. stoljeća. Snimajući opkoljeno Sarajevo često je i sam bio u opasnosti.

Fotografski opus Milomira Kovačevića Strašnog | Author: Milomir Kovačević Strašni Milomir Kovačević Strašni

U ratu je snimio više od 30.000 fotografija što ga uvrštava u red najmarljivijih kroničara grada. Međutim, taj radni opus nije fascinantan samo po kvaliteti nego i po tome što svaka fotografija predstavlja pravo umjetničko djelo. Mnoge od njih predstavljene su na izložbama "In Memoriam", "Tito in War", "Apocalypse Now" i drugima, gdje su izazvale veliku pažnju javnosti.

"To nije bio niti jedan cijeli film od 36 snimaka dnevno", kaže, dodajući da, na žalost, u ratnom vihoru nije uspio sačuvati sve te fotografije. Kako je našao svoj specifični ratni izraz?

"Već sam imao 30-ak godina i bio sam duboko u fotografiji. Nikad nisam želio biti ratni fotograf, ali sudbina me je odvela na tu stranu. Više volim reći da sam fotograf u ratu. Trudio sam se sve zabilježiti, raditi, stvarati. Teškoća je bilo milijun, ali ako se čovjek odluči nečim baviti, a ja sam to već odlučio, onda nema isprike, samo naprijed. U početku smo snimali sve, međutim već poslije izvjesnog vremena oguglate na trupla i shvatite da se svakodnevica mora snimati drukčije. Svaka moja izložba bila je postavljena sa svijećama, uz opijelo i rekvijem, s muzikom ili performansom, a izložbe su trajale dok ne izgore svijeće. Na izložbi 'Tito in War' bile su Titove razbijene fotke, na 'Apocalypsi Now' samo grobovi s NN (non name) i brojem, na 'Ase leži' fotke s nadgrobnih spomenika s kojih su iščezli likovi, a na zadnjoj 'In Memoriam' lutke i mrtvi vojnici gdje ne možete razlikovati lutku od leša. Često se vidi i moja sjena na fotkama, bilo da je riječ o groblju, ili Titovoj fotki. Imao sam i izložbu 'War Architecture', na kojoj sam izložio srušene i uništene zgrade. Uvijek sam u toj destrukciji tražio neki sklad, fotke su super kadrirane i dobivaju neku novu formu kao fotke Vijećnice, još uvijek u plamenu, s nekim svjetlom, s jedinim vitražom koji nije uništen, pa sve izgleda nadrealno. Naravno, i portreti ljudi su sasvim drugačiji, nema mizerije na način kako to strani reporteri rade, koji vrebaju smrt. Često su i nasmijani i prkosni, dostojanstveni u tom svom kaosu", kaže Kovačević.

Djela češkog fotografskog umjetnikaFrantišeka Drtikola Povijest svjetla Kultura Genij fotografije - izjednačavao je komunizam i budizam

Slaže li se s mišljenjem nekih njegovih kolega i kritičara, koji tvrde da njegove fotografije nisu politizirane nego su samo svjedočanstvo vremena i događaja, bez opredjeljivanja?

"Ne znam točno jesu li i koliko su ispolitizirane, vjerojatno ima svega pomalo. Prvo je želja da svjedočim i govorim priču na svoj način. Trudim se biti što objektivniji i neutralniji. Dosta sam radio izložbi u Sarajevu, ali više u duhu buđenja građanskog duha. Kad sam 2010. godine radio u Nacionalnoj galeriji u Sarajevu izložbu 'Strašni izbori', želio sam ljudima ispričati kako je bilo na prvim izborima i poručiti im da trebaju dobro razmisliti za koga će glasovati. Kada sam 2008. godine u Parizu radio izložbu 'Sarajevo u srcu Pariza', htio sam govoriti o nama, ali ne kroz prizmu rata kako nas obično vide i tretiraju u inozemstvu, već o tome što čuvamo duboko u sebi, o onim najintimnijim, najdražim uspomenama na prijašnji život, na Sarajevo, na obitelj. Preko tih sjećanja pričam i o našoj kulturi, povijesti i o nama samima na sasvim drukčiji način. Kad sam snimao fotke u zatvorima, nisam išao snimati kriminalce i ubojice nego sam htio snimati ljude koji žive u specijalnim, teškim životnim uvjetima. Naravno, i ratne fotke su morale biti drukčije od standardnih ratnih, reportažnih fotografija. Morale su biti mnogo dublje, s više simbolike, s dostojanstveno tretiranim ljudima jer sam i sam bio dio toga i sve preživljavao. U ratu je to bio i način otpora, borbe protiv destrukcije i svega lošeg što se dešavalo", ispričao je Kovačević.

Kad je tek došao u Pariz počeo je upoznavati taj grad svjetlosti šećući njegovim ulicama i otkrivajući njegovu ljepotu i noću. Na prvoj ozbiljnijoj seriji fotografija, nastaloj u Parizu, zabilježio je šahiste, koji su igrali šah na pariškim ulicama. Taj motiv podsjetio ga je na Sarajlije koji su također igrali šah na otvorenom. Počeo je igrati šah s njima, a kasnije ih je portretirao i napravio izložbu "Svi smo jedna porodica".

Fotografski opus Milomira Kovačevića Strašnog | Author: Milomir Kovačević Strašni Milomir Kovačević Strašni

Zatim snima portrete studenata stipendista fondacije Soros za bivšu Jugoslaviju, portrete stanovnika Thonon Les Bains-a, pariška groblja kao nastavak ratnih serija iz Sarajeva... Želeći promijeniti sliku Sarajeva u svijetu, radi projekt "Sarajevo u srcu Pariza", gdje su Sarajlije koji žive u Parizu priložili za izložbu jedan svoj dragi predmet koji su ponijeli iz Sarajeva te zatim tekstom pojasnili taj svoj izbor. Kovačević je priložio svoj fotoaparat.

"Taj projekt se nastavlja i širi na Europu s idejom da se promijeni mišljenje Europe o našim prostorima", kaže Kovačević. 


Veličanstveni trenutak njegove karijere bio je kada su njegove fotografije noćnog Louvrea, snimljene 2007. i 2008. godine, osvanule na službenim plakatima čuvenog muzeja, ulicama Pariza, razglednicama, u metrou... Odlazi u Meksiko, gdje nastaje serija portreta te potresna priča "Posljednja utrka". Odlazi u St. Peterburg, a često boravi i u Pragu, gdje snima praška groblja. No Strašni nije zaboravio Sarajevo. Prošle je godina u Umjetničkoj galeriji BiH priredio izložbu "Sarajevo - Strašni grad, Strašni pisci, Strašni fotograf", koja je proglašena kulturnim događajem sezone.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.