Iz brige za naglu rekonstrukciju oštećenog, 4,5 milijuna kuna vrijednog Tuđmanova spomenika - djela ili nedjela Kuzme Kovačića, kako se uzme - Hrvatska ne bi smjela ishitreno izvlačiti preoptimistične zaključke o brizi za kulturnu baštinu.
Vukući neizbježne paralele, Rumjana Meštrović, snaha poznatog kipara, iskazala je ovih dana na Facebooku ogorčenje zbog zaprepašćujuće indolencije prema nekim javnim spomenicima slavnog kipara, globalno najpoznatijeg i najpriznatijeg hrvatskog umjetnika, karizmatičnog Ivana Meštrovića, zbog čijih oštećenja nitko ne reagira.
"Ne znam da li da komentiram ili samo da idem gađati jajima neke Meštrovićeve kipove u raspadu. Ta djela su poklon Hrvatima, to su djela njihova najvećeg kipara, kipovi kojima nitko ne osporava svjetsku razinu i neprocjenjivu vrijednost", kaže Rumjana pa nastavlja:
"Možda nakon toliko godina nemara i devastiranja oni konačno budu spašeni od potpune propasti! Govorim o Meštroviću jer njegov rad najbolje znam, što ne znači da ne vidim da se isto tako često postupa s ostalima umjetnicima. Dovoljno je pogledati degradaciju Kožarićeva 'Prizemljenog Sunca' i sve je jasno".
"Idem zaista baciti nekolio jaja. Možda odmah završim u zatvoru, mada, recimo u Drnišu, nije nitko ni bukvicu održao osobama koje su 2017. kemikalijama i oštrim predmetom devastirali Meštrovićevo 'Vrelo života'. Prije toga, 2014. godine, gađali su ga kamenim pločama, a u raznim navratima unakazili i grafitima" kaže gospođa Rumjana Meštrović.
Ivan Meštrović je neka od djela koja danas u Hrvatskoj propadaju otkupio od naručitelja kako bi ih donirao Hrvatskoj, koju za tu idealističku žrtvu, dosta rijetku u ovom podneblju, očito boli briga. Cijeloga života na razne načine darivao je Hrvatsku, a obitelj je tu tradiciju nastavila. Prije nekih godinu dana kiparev sin Mate Meštrović sa suprugom je donirao Hrvatskoj kameni reljef "Domagojevi strijelci". Riječ je o remek-djelu, o originalu, koji je Meštrović klesao svojom rukom.
Reljef je iz američkog razdoblja (stvoren je 1955. godine), to je djelo koje prije donacije Mate i Rumjane Meštrović uopće nije bilo dostupno i poznato hrvatskoj javnosti. U muzejima su, naime, bili izloženi samo radovi iz razdoblja do njegova odlaska iz Jugoslavije.
Obitelj je Hrvatskoj donirala originalne kipove vrijedne, prema procjenama svjetskih aukcijskih kuća, oko pola milijuna dolara (među donacijama je, recimo, i kapitalno djelo "Djevojka s čelom", nastala sredinom '50-ih u SAD-u, originalni kip - patinirana sadra - koji je došao iz Louisiane, darovana je krajem 2013. godine). Kako god bilo, kad se danas vidi stanje nekih Meštrovićevih radova po Hrvatskoj i unutar hrvatske jurisdikcije, nebo plače...
Fascinantan rad "Vrelo života" - izložen 1908. godine na čuvenoj XXX. izložbi bečke secesije - koji je od kipara naručila obitelj bečkog industrijalca Karla Wittgensteina - Meštrović je otkupio nakon dramatične igre sudbine. Svjestan iznimne vrijednosti tog rada, koje je na izložbi secesije privuklo silnu pozornost, osobno ga je otkupio od Wittgensteina, koji je u ratu osiromašio, pa je, uz pomoć općine Drniš, "Vrelo" s predvorja bečke palače završilo na središnjem drniškom trgu.
No prije pet godina lokalni su ga vandali devastirali. Oštetili su ga kamenim pločama s gradilišta obližnje drniške Poljane. Sljedećih godina s "Vrelom života" sve je bilo mirno, da bi u razdoblju od 11. do 20. prosinca 2017. nepoznati počinitelji oštrim tvrdim predmetom, struganjem i nitro razrjeđivačem teško oštetili površinu te Meštrovićeve fontane. Razmjeri oštećenja ostali su do danas jasno vidljivi, a o tom događaju obaviješteni su Policijska uprava šibensko-kninska i Ministarstvo kulture.
Nasljednici Ivana Meštrovića (kao nositelji autorskih prava) dali su inače potrebnu suglasnost, i to potpuno besplatno (prema zakonu, za to bi bila potrebna nemala svota) za restauraciju originalnog "Vrela života" iz 1907. i za izradu nove replike ili kopije. Muzej grada Drniša također je odradio stručni dio posla, ali politika i vlast se izmotavaju.
"Grad Drniš se pravda da nema novca jer im Ministarstvo ne da, dok se Ministarstvo izvlači na neagilnost Grada Drniša. Gradski muzej nije u stanju da sam odradi taj projekt, u zemlji gdje je politički faktor itekako utjecajan. Svaka čast muzealcima, koji rade u svim našim muzejima za skoro nikakvu plaću, ali iz iskustva znamo da su izrada i renovacija javnih spomenika prije svega pitanje političke volje i lokalna vlast u tome je najvažniji faktor. A dok u Drnišu ona spava svoj zimski san, Ministarstvo kultures time pravda i svoju apatiju i neučinkovitost", kaže Rumjana.
Zbog očuvanja spomenika mogla bi, objasnila nam je, eventualno biti napravljena kopija s kojom bi bio zamijenjen original, dok bi original ostao u muzeju, ako već gradska uprava ne može osigurati videonadzor ili drugu adekvatnu zaštitu od vandala i samoprozvanih "restauratora". No Meštrovićeva je izričita želja bila da "Vrelo života" bude dostupno svima i izloženo vani kao javni spomenik.
Rumjana pokazuje i slike drugog Meštrovićeva djela izloženog nebrizi. To je "Sv. Jeronim svećenik" (1954.), koji se nalazi ispred veleposlanstva RH u Washingtonu i prezentira Hrvatsku u svijetu.
"Tu peru ruke od svake odgovornosti i Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo kulture i Crkva, jer je taj kip Meštrović darovao upravo franjevcima", kaže Rumjana.
"Sveti Jeronim svećenik" brončani je Meštrov kip, izrađen sredinom 1950-ih. Meštrović je taj svoj rad darovao Hrvatima, ne Amerikancima. Jedan od najapsurdnih odgovora na brojne molbe za spašavanje kipa je da Amerika mora Jeronima popraviti jer se nalazi u Americi. "Možda će mi s jajima uspjeti ono što godinama nisam uspjela molbama, dopisima i pozivima prema raznim našim institucijama, političarima i ustanovama", zaključila je Rumjana Meštrović.
Nismo baš sigurni da bi jaja pomogla tamo gdje na zahvat nisu naveli mehanička oštećenja i kemikalije. Iako je riječ o remek-djelima secesije, koja su stajala u centru Beča ili stoje i dalje u Washingtonu, ova je zemlja, čini se, zaboravila svoju kulturu. Tuđman ne ide na restauraciju zbog vrijednosti umjetničkog djela, to je jasno, nego zbog političkog značaja priče. Upitno je kako je nekoliko jaja moglo tako djelovati.
Javni spomenik mora biti izrađen od kvalitetne bronce i izdržljive patine jer mu prijeti zagađenje, snijeg, led, amplitude temperatura, a ljeti vrućine, vlaga, ptice itd. U radionici Ujević kažu nam da "spomenik nije oštećen, nego je samo skinuta patina", no nije oštećena bronca koja je ispod patine. Ali patina je dio priče - spomenik jest oštećen.
"Radovi su izvedeni sukladno ugovoru i pravilima struke. Izdana je garancija izvođača radova. U završnoj obradi spomenika izvedeni su radovi na nanošenju patine, koja je nanesena u nekoliko slojeva. Radove na obnovi patine Ljevaonica umjetnina Ujević izvodi o svojem trošku", kažu nam.
Tako se Tuđman ne mora brinuti za patinu, Grad i država brinu se da ostane neoštećena, a Meštru, kako bog da. Njemu vrijeme ionako ne može naškoditi.
