Kultura
247 prikaza

Giorgia Meloni je bila sposobna ponuditi ljudima ono što im se činilo razumno

Facebook/Marta Barone
Marta Barone: "Lijeve političke opcije u Italiji posljednjih godina niti su u stanju prepoznati prioritete, niti ponuditi rješenja koja bi funkcionirala, a niti se znaju obraćati ljudima"

Olovne godine razdoblje su talijanske povijesti, zapamćeno po političkim previranjima i nasilnim sukobima lijevih i desnih ekstremističkih skupina, koje je počelo prosvjedima u svibnju 1968. i trajalo do 1988. godine. Među lijevim ekstremistima djelovao je i Leonardo Barone, liječnik iz Torina, kojeg povijest nije upisala niti izdvojila među mnoštvom iz njegove generacije koji su dijelili sličnu sudbinu. Možda nitko i ne bi pomislio da je ta individualna povijest vrijedna zapisivanja, štoviše literarizacije, da se 1987. godine nije rodila Marta Barone, spisateljica i prevoditeljica, koja je 2020. godine objavila roman prvijenac “Potopljeni grad”, u kojem ispisuje proces otkrivanja i istraživanja prošlosti svojeg oca, upravo onog dijela vezanog za razdoblje Olovnih godina i njegovu ulogu u ljevičarskom pokretu, za koju je saznala nakon njegove smrti.
Prije ovog romana Marta Barone napisala je tri knjige za djecu, a “Potopljeni grad” donio joj je dvije nagrade te nominaciju za prestižnu nagradu Strega. Uoči njezina gostovanja na Pulskom sajmu knjiga razgovarali smo sa spisateljicom o romanu, procesu pisanja, odnosu prema obitelji te trenutnoj političkoj situaciji u Italiji.

Express: Vaš roman prvijenac, “Potopljeni grad”, temelji se na vašem osobnom iskustvu – pisali ste o svom otkrivanju očeve prošlosti, koje dolazi nakon što je preminuo. Među njegovim dokumentima naišli ste na one koji svjedoče o tome da je u mladosti bio član ekstremne ljevičarske organizacije tijekom Olovnih godina u Italiji. Štoviše, riječ je o sudskim spisima. Roman ne opisuje konkretan povijesni trenutak nego proces vašeg istraživanja. Kad ste krenuli u istraživanje, jeste li odmah znali da će ono postati roman? Sjećate li se svoje prve reakcije nakon što ste došli do tih dokumenata?

Kad sam počela s istraživanjem, nisam uopće razmišljala o knjizi kao takvoj nego sam počela pisati doista kratak i osoban esej o sudskom procesu u kojem se moj otac našao. Onda sam shvatila o koliko je velikoj priči riječ i poželjela sam je zapisati, no tek nakon nekoliko mjeseci i više razgovora s ljudima iz njegova života. I nakon mnogo osobnog previranja.

A prva reakcija bila je jednostavna. Odjednom sam shvatila da mi je otac bio mnogo zanimljiviji i misteriozniji čovjek nego što sam mogla zamisliti i morala sam saznati što više o njemu.

Express: Vjerujem da pisanje, a kamoli objavljivanje, tako osobne priče iziskuje mnogo hrabrosti. U romanu ni najmanje ne zazirete od svoje povezanosti sa stvarnim događajima, opisujete stvarne ljude, štoviše svoju obitelj, koristite i njihova imena ili inicijale. Kako ste se odlučili za ovaj potpuno (auto)biografski pristup? Jeste li u nekom trenutku istraživanja razmatrali mogućnost pisanja potpuno fikcionalizirane priče temeljene na stvarnim događajima?

Nije sasvim autobiografski. Naprotiv. Imena su promijenjena, uz nekoliko iznimki, poput imena mojih roditelja i još nekolicine likova. Nije to u svrhu zaštite ikoga, budući da su mi svi uključeni u priču dali svoj pristanak. Napravila sam tako da izbjegnem tu autobiografiju, bio mi je potreban određeni odmak. Htjela sam te ljude koje poznajem i one koji su se nekad pojavljivali u člancima i vijestima pretvoriti u likove, dati im prije svega književni narativ. Jedino sam tako mogla napisati ovu knjigu, koja time nije autobiografska nego mislim da ima prvenstveno romanesknu strukturu, a ipak na temelju stvarnosti. Ne mogu zamisliti kako bi funkcionirala kao potpuna fikcija, čini mi se da je ovo bio jedini način da ispričam ovu priču.

Express: Što je, prema vašemu mišljenju, taj razlikovni element između dokumenta i romana u ovom slučaju? Dojma sam da je do tog elementa osobnog iskustva i utjecaja koji je otkrivanje očeve priče imalo na vas kao pripovjedačicu. Jesam li na dobrom tragu?

Svakako, velik dio priče moja je impresija. No dodala bih i ovo prethodno spomenuto: struktura i jezične odluke ono su što čini roman.

Express: Znači da ste svoj glas fikcionalizirali kako biste došli do pripovjedačice? Odnosno, u kojem su odnosu ispovjedni dnevnik, ako ga tako možemo nazvati, i proza u ovom slučaju?

Jesam, da. Sve je to do jezika i forme. Trebalo mi je pet godina, tijekom kojih sam pisala bilješke i preispitivala se, da bih došla do odgovarajuće strukture priče, u kojoj je bilo potrebno dati nešto osim nizanja događaja i popisivanja mojih emocija.

Express: Što se samih tih događaja tiče, kad govorimo o Olovnim godinama, riječ je o zapravo jedinstvenom razdoblju talijanske povijesti, između 1968. i 1988. godine, što se poklapa s vremenom vašeg rođenja. Jeste li tijekom odrastanja imali neku ideju ili znanje o tome? Je li postojao utjecaj na vašu generaciju tad u Italiji, odnosno u Torinu, gdje ste odrasli? Koliko se sjećate ozračja koje je vladalo početkom 1990-ih? Je li razdoblje Olovnih godina bilo prisutno u javnom diskursu i kako ste saznavali o tome kroz djetinjstvo i kasnije tijekom obrazovanja?

Početkom devedesetih živjela sam u tada tihom, poprilično napučenom gradu, gdje vam ne bi palo na pamet da se takvo nešto moglo dogoditi prije samo nekoliko godina. Ništa nisam znala o tome. Iskreno, ne sjećam se ni kad sam saznala; sigurno kad mi je bilo možda 11 ili 12 godina, i to kroz razne članke na koje bih nabasala, dokumentarce ili kroz razgovor s roditeljima, kao što to obično ide. O tome se nije govorilo u školama. Što se tiče talijanskog srednjoškolskoga kurikuluma nastave povijesti, ako imate sreće, stići ćete do perioda netom poslije Drugog svjetskog rata. Ostalo smo sve morali otkrivati sami i nije to slučaj samo s povijesti nego s mnogo drugih tema. Pojavilo se tad mnogo tekstova ili dokumentaraca o tome, pa smo ipak imali izvore.

Express: Kako je to bilo predstavljeno vašoj generaciji? I koliko se vaša percepcija tog razdoblja promijenila nakon istraživanja o ekstremističkim pokretima te ulozi vašeg oca u jednom od njih?

Mnogo se govorilo o fašizmu i Crvenim brigadama. Činilo se kao da ne postoji ništa između ili barem vrlo malo toga. Barem koliko se ja sjećam, moguće da ni moje sjećanje nije sasvim točno i relevantno. Čak ni danas to nisu teme šire javnosti, a kad i dođe do razgovora o tome, predstavljeno je isključivo u negativnom kontekstu. Moje viđenje svakako se promijenilo, i to drastično. Saznala sam zaista puno i dala sam priliku sebi da sve na što sam nailazila kroz istraživanje čitam i doživljavam slojevitim i kompleksnim.

Express: Zapanjilo me kako ste se uspjeli distancirati pri pisanju te pristupiti i cijeloj temi i svojem ocu ujedno objektivno i intimno. Iako ga na početku oslovljavate njegovim imenom, Leonardo, u jednom trenutku počinjete koristiti inicijale “L. B.” kako biste imenovali lik svog oca. Kako je došlo do te promjene i zašto upravo na tome mjestu? Je li vam možda upravo ta odsutnost imena omogućila distancu potrebnu da bi se napisao ovakav roman?

Kao prvo, hvala. U jednom trenutku osjetila sam potrebu načiniti razliku između svog oca, u smislu čovjeka kojeg sam poznavala, i tog misterioznog mladića kojem sam pokušavala ući u trag. Tako da je, na neki način, taj trenutak označen tim prijelazom iz “prave” osobe u ono što je potrebno za stvaranje lika, koji se od tada nadalje zove “L. B.”.

Express: Sad bih vas pitala nešto osobno, pa se unaprijed ispričavam ako će zvučati nametljivo, no iskreno me zanima – mislite li da biste mogli tako pisati o ocu da je i dalje s vama? Razumijem da ste do dokumenata kojima roman počinje došli tek nakon što je preminuo, no hipotetski, da su se pojavili tijekom njegova života, biste li mogli svejedno pisati o njemu? Ili se taj nagon za potragom javlja tek nakon što određena bliska nam osoba više nije prisutna?

Ovo je zanimljivo pitanje, odgovorit ću, naravno. Mislim da ne bih pisala o tome i možda, da sam naišla na dokumente koju godinu ranije, postoji mogućnost da bih ga nešto pitala, no ne bi postojala tolika potreba za ulaskom u priču. Možda bih od njega osobno saznala nešto više i, tko zna, možda bih drukčije gledala na njega, moguće da bih u tom slučaju tek jednog dana poželjela pisati o njemu, no sigurno na potpuno drukčiji način. Nagon da pišemo o ljudima koji su nam važni sigurno izvire iz odsutnosti, udaljenosti, naposljetku iz toga što, pišući o njima, pokušavamo tu udaljenost premostiti, razumjeti ih, istražiti. To uključuje česte poraze i razočaranja, no ujedno nešto nastaje, ako ćemo reći tako – djelo, neovisno i o njima i o nama, to je ono što preostaje.

 | Author: Sandorf Sandorf

Express: Jesmo li, bili pisci ili ne, sposobni uopće kritički pristupiti vlastitoj obitelji i nasljeđu tek kad se ne moramo opravdavati, ni sebe ni svoje reakcije? I imamo li pravo na vlastitu interpretaciju obiteljske ili nečije osobne povijesti?

Što se tiče prvog pitanja: ne znam. Pročitala sam neke sjajne knjige o ljudima koji su još živi, no moguće je da im nešto nedostaje, neka vrsta dublje istine, u koju je vjerojatno teže proniknuti ako znamo da će to netko čitati, pogotovo netko koga volimo. Prirodno je da bliske ljude ne želimo povrijediti i zbog toga se možda cenzuriramo.

Drugo sam se pitanje i sama pitala tijekom pisanja knjige i, iskreno, još nemam konačan odgovor. Smatram da je to također dio odgovornosti koju preuzimamo kad pišemo o nekome, svakako jedan od mnogo njih, što je skliska tema s obzirom na to da knjige koje su “obzirne” prema nekome nisu nužno uvijek umjetnički visokovrijedne, i obrnuto.
Istodobno, postoje obiteljske priče koje su remek-djela, a nisu doslovne, poput Nabokovljeva “Govori, sjećanje!” ili “Quoi? L’Eternité” Marguerite Yourcenar.

Express: Kad smo na interpretaciji, nešto što je ostalo sa mnom nakon čitanja je ulomak o odnosu socijalnog statusa i osobnog nasljeđa – na jednome mjestu govorite kako obitelji iz viših klasa imaju personaliziranu dokumentaciju obiteljske povijesti, a one iz nižih osuđene su na nepostojanje sjećanja te nestaju nakon smrti svoje generacije. Možemo li pisanjem knjiga poput ove na neki način “ispraviti” tu nepravdu? Postoji li tu neka namjera ovim romanom?

O tome sam razmišljala neko vrijeme i tako je prirodno i organski našlo svoje mjesto u knjizi, ta refleksija o klasi, kao što je čest slučaj s nečim na čemu radite dugo.
Sigurno da je jedna od namjera bila označiti se na neki način u općenitoj memoriji pisanjem ove knjige.

Express: Vaša generacija, a i moja, žive u vremenu u kojem je gotovo sve dostupno i moguće je sve i svakoga zabilježiti. Kako vidite utjecaj digitalnih alata na razumijevanje i interpretaciju nasljeđa te trenutnih zbivanja u nekim budućim generacijama?

To je velika istina. Pitate me nešto što sam se i ja često pitala, o čemu često diskutiram s drugima. Ukratko, predviđam da nas očekuju promjene i na tom polju i možda neće sve biti zabilježeno na ovaj perverzan način na koji se to čini danas. Još postoje zapravo veliki rukavci misterija kod ljudi, pogotovo u misaonoj sferi, kad govorimo o idejama – tu se događa mnogo toga što ne ostaje zabilježeno, niti na internetu niti na druge načine. Vjerujem da će ta tajnovitost opstati, samo možda u drukčijim oblicima.

Express: Socijalna i politička polarizacija o kojoj pišete nešto je čemu i dalje svjedočimo, i u Hrvatskoj, a pogotovo u Italiji. Kako doživljavate aktualnu situaciju, s naglaskom na uzlet ekstremne desnice i trenutno medijski eksponiranu Giorgiju Meloni? Kako taj politički narativ utječe na ljude oko vas i mijenja li se nešto za srednju klasu, ako uopće možemo još koristiti taj termin?

Lijeve političke opcije u Italiji posljednjih godina niti su u stanju prepoznati prioritete niti ponuditi rješenja koja bi funkcionirala, a niti znaju obraćati se ljudima, da oprostite na izravnosti. Očito je Giorgia Meloni bila sposobna to iskoristiti i ponuditi ljudima nešto što im se činilo razumno, barem uvjerljivije, u krajnju ruku glasnije. Ono od čega bismo treba početi je sljedeće: kako da se ponovno oblikujemo i počnemo ispočetka, primjerice od pitanja koje su nas to pogreške i pogrešni potezi doveli tu gdje jesmo?

Express: I kad usporedite trenutnu situaciju s onom u kojoj se našao vaš otac – smatrate li da danas postoji mogućnost za revolucionarnim djelovanjem? Je li nam to uopće potrebno? Ili da preoblikujem – što smatrate ispravnom reakcijom u suvremenom trenutku na represiju i opću nesigurnost?

Ne mogu zamisliti da se takvo nešto dogodi sad. To je odjek specifičnog povijesnog trenutka, riječ je bila o opasnim prijetnjama u potpuno drukčijem kontekstu od današnjeg. Ne znam koja bi bila prikladna reakcija – je li to bila i njihova tad? Ne želim suditi što je pravo ili pogrešno, no revolucija nikad nije bespogovorno “ispravna”. Ono čemu se nadam povratak je diskusiji, uključenosti, to je ono za čime i ja osjećam potrebu i čini mi se da mnogi tako razmišljaju, pogotovo u vremenima u kojima trenutno živimo. Alternativa tome je opet potpuna disocijacija i ne bi mi bilo drago da se primičemo izglednom kraju svijeta reagirajući tek masovnim sarkazmom.

Express: Koju onda ulogu književnost može imati u tome? Imamo li time mogućnost mijenjati nešto u svijetu?

Rekla bih da, pišući eseje, da, tu je moguće makar trenirati kritičko promišljanje i otvarati prostore diskusiji, razgovoru. Kad govorimo o romanima, taj je diskurs mnogo kompleksniji i mnogo manje izravan.

Express: Treba li u tom slučaju književnosti, ili umjetnost općenito, biti angažirana ili je dovoljno da postoji sama po sebi?

U književnosti ujedno imamo i nemamo odgovornost. Ne možemo tražiti od književnosti da mijenja svijet i često je ona pisana s tom namjerom jednostavno loša. No s druge strane, ne možemo ni pisati potpuno se izdvajajući iz svijeta i time je književnost nužno uvjetovana svijetom u kojem nastaje. Etika i estetika češće dolaze skupa nego što to isprva mislimo: pisac koji nije u stanju vidjeti druge, koji nema suosjećanje, za mene ne može biti dobar pisac, jednostavno, jer ne vjerujem da je u stanju zamišljati, postaviti se na tuđe mjesto. Kao što je govorio Nabokov, jedan od meni dražih pisaca i, ironično, jedan od zadnjih koji su branili tezu “l’art pour l’art”: ljepota i sažaljenje, to je najbliže što se možemo približiti definiciji umjetnost. Tako da, dogodit će nam se da djelujemo angažirano puno češće nego što to namjeravamo, važno je da nam je do nečega stalo i onda je upravo to često subjekt našeg pisanja, manje ili više izravno. Umjetnost i književnost, ako su stvarno dobre i iskrene, postoje i same za sebe i unutar svijeta. Okolina nam nešto govori i mi, ako smo u stanju, govorimo i dajemo nešto okolini, no pod našim vlastitim načelima, nema tu moralnih odgovornosti. I to neće prestati, uvjerena sam u to, dok god imamo potrebu pričati priče.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BESTpartizan 16:39 15.Studeni 2022.

    zivjela ljevica