Kada je potkraj 2013. objavljena vijest da će David Lagercrantz nastaviti tamo gdje je Stieg Larsson stao, mišljenja fanova, stručne javnosti i nakladnika bila su podijeljena.
Je li to iskorištavanje naslijeđa Stiega Larssona ili je pak svijet koji je taj genijalni švedski pisac ostavio iza sebe, svijet Millenniuma, ipak toliko dobar da se može nastaviti?
Izbor Davida Lagercrantza bio je s jedne strane iznenađenje, ali s druge, kada se sagledaju sve okolnosti, možda i najbolje moguće rješenje koje je ponudila jedna od najboljih književnih agentica Magdalena Hedlund.
David je pisac koji se ne boji izazova, koji je već toliko puta ulazio drugima pod kožu da je možda bio i jedini mogući izbor.
Davida sam upoznao na susretu svjetskih nakladnika Millenniuma u hotelu znakovita imena Millennium u Londonu proljetos na Sajmu knjiga.
Već je tamo svojom jednostavnošću, pristupačnošću i elokventnošću osvojio simpatije svih svojih i Larssonovih nakladnika sa svih krajeva svijeta. I dok sam nestrpljivo čekao da Željka Černok, jedna od naših najboljih prevoditeljica sa švedskoga, dostavi prve stranice, a zatim i cijeli prijevod, već smo bili uzbuđeni što sudjelujemo u najvećoj nakladničkoj avanturi posljednjih nekoliko godina.
Nakon što sam pročitao, a zatim i uredio rukopis, sve u tajnosti, na papirima, računalima koja nisu priključena na internet i dokumentima koje smo prenosili na stickovima, uzbuđenje je raslo, a povjerenje koje su švedski nakladnik i agentica dali Davidu Lagercrantzu pokazalo se opravdanim – David je napisao jedan od najdojmljivijih nastavaka nekog serijala.
Sasvim je ušao u Larssonov svijet, prilagodio ga sebi i svom pisanju, junake postavio u situacije i suočio ih s preprekama kakve su danas i ovdje zanimljive.
Prije sedam dana, odmah nakon intervjua koje je David dao za švedske novine te nekoliko intervjua koji će, kao i ovaj, biti objavljeni nakon 27. kolovoza, telefonski sam razgovarao s Davidom gotov čitav sat, mnogo dulje od dogovorenih trideset minuta.
Vjerujem da sam uz njegova prijatelja švedskog novinara bio jedini koji ga je intervjuirao, a da je pročitao nastavak.
Cijeli književni svijet i mnogi znalci, pa i insajderi, bili su iznenađeni kada je objavljeno da će se oživiti svijet Stiega Larssona. Vi ste bili izabrani kao pisac koji će nastaviti gdje je Larsson stao. Kako je uopće došlo do suradnje između vas i zaklade Stiega Larssona, odnosno Larssonova nakladnika Norstedtsa?
Priča je duga, ali ću je pokušati skratiti. Jednom sam prilikom razgovarao sa svojom agenticom. Tema je bila upravo vezana uz moj odnos s različitim književnim svjetovima. Zaključio sam da volim zadatke i mislim da sam u tome najbolji. U takvim situacijama dolazim do ideja koje mi drukčije ne bi ni pale na um. Pisao sam o Zlatanu Ibrahimoviću i matematičaru Alanu Turingu. Vjerujem da je za mene najproduktivnije uhvatiti se u koštac s nečijom pričom ili svijetom. Tada je agentica spomenula opciju rada na nastavku Millenniuma. Bio sam sumnjičav, ali su uskoro ljudi iz nakladničke kuće Norstedts počeli pokazivati interes za moje objavljene knjige. U kolovozu 2013., sjedeći u podrumu, shvatio sam da to želim. Osjećaj je bio stvaran i gotovo mi se činilo da imam groznicu od ekstaze koja me preplavila. Nikad prije nisam osjetio ništa slično. Svakako je moguće da je razlog veličina i težina zadatka, ali i jasan osjećaj da je upravo to svijet u koji želim ući. Lisbeth Salander me opčinila. Cijeli sam život pisao o genijalcima prema kojima se svijet okrutno odnosio, pokušavao ih slomiti, ali su bili nepokolebljivi i uporno uzvraćali udarce. U njoj sam vidio ikonu o kojoj želim pisati i jednostavno mi je postala opsesija. Zatim sam upoznao Mikaela Blomkvista, čovjeka koji je predstavljen kao uzor iskrene borbe za pravedne ciljeve, čovjeka kojega bezrezervno nosi strast prema priči. U Millenniumu sam vidio čitav jedan svijet i pomislio da ću cijeli život žaliti ako ga sada odbacim. Probudivši se ujutro, imao sam na umu prvu narativnu okosnicu knjige. Nakon toga su se ideje počele nizati i imao sam nacrt romana koji sam morao dostaviti izdavaču. Bio sam nervozan u vezi s ishodom jer mi se nacrt nije činio dovršenim, poslao sam ga jer mi se činilo da imam dobar početak. Odgovor je bio SMS od dvije riječi: "Vraški dobro!" Znao sam da sam na dobrom putu.
Jeste li ikada pomislili da ćete odustati?
Ne, ne bih mogao odustati. Imao sam kriznih trenutaka. Ponekad sam čak bio užasnut. Bojao sam se da nisam dorastao zadatku, da nisam dovoljno sposoban za rad s tim likovima, osobito s Lisbeth Salander. Upravo je međutim takav strah ponekad dobar. Nalikuje na ono što osjećaju novinari kad znaju da imaju dobru priču, a rokovi se neumoljivo približavaju. To je osjećaj opasnosti kakav vole pustolovi. Tako se lakše koncentrirate. Meni se činilo da ne mogu odustati. To nije bila opcija. Znao sam da je preda mnom izazov i na trenutke sam se bojao da ću biti izvrgnut podsmijehu, ali me priča i dalje tjerala naprijed i radio sam sve više i predanije. Bilo mi je jasno da nemam izbora.
Moram vam priznati da sam pročitao hrvatski prijevod knjige i da me oduševila.
Hvala vam, hvala vam najljepša. Ja također moram dodati da, koliko je god bilo zastrašujuće, bilo je i nevjerojatno zabavno. Povremeno sam se morao motivirati govoreći da ja to mogu, da mogu bilo što, da vjerujem u sebe, a zabava i samouvjerenost jako su korisne komponente spisateljskog posla. S druge je strane ponekad dobro sumnjati u sebe jer na taj način stalno testirate i prekoračujete granice. Dakle povremena podvojenost dobro dođe.
U romanu ‘Što nas ne ubije’ fenomenalno ste ušli pod kožu likovima. Kako su tekle pripreme za rad, koliko ste istraživanje poduzeli? Također me zanima jeste li imali što od Larssonova materijala, jeste li dobili kakve zabilješke od njegove urednice ili ste morali sve kreirati iznova.
Svi su mi savjetovali da se što bolje udomaćim u svijetu Millenniuma i prilagodim tamošnjim pravilima igre. Na primjer, nisam mogao prikazati Lisbeth Salander kao majku troje djece. (smijeh) Likove sam morao jako dobro proučiti i upoznati, ali sam u taj svijet morao unijeti i dio sebe. U suprotnome to ne bi bila dobra knjiga. Volim se sudariti s drugim univerzumom i vjerujem da je to moja osnovna autorska karakteristika. Pripremao sam se dugotrajnim čitanjem Millenniuma. Trudio sam se razumjeti knjige, povezati niti, ući u likove i njihove živote. Bilo je teško pronaći pravu Lisbeth Salander, ali sam nakon nekog vremena uočio da moram prestati čitati jer sam morao preseliti likove u svoj krvotok. To je bio vrlo važan dio procesa: trenutak u kojem sam odlučio potisnuti sliku koju sam stekao čitajući Millennium, ostaviti je po strani i početi pisati. Trebao mi je taj trenutak razuzdanosti. Da sam se nastavio pitati kako bi Stieg Larsson riješio koji zaplet, strah bi me blokirao. Dobro sam se pripremio, ozbiljno se potrudio razumjeti likove i pronaći način na koji ću se nositi s njima. Nakon nekoga vremena znao sam da je Larsson genij koji ih je stvorio, ali su mi se počeli činiti mojima.
Što vam je bilo najteže, a što najlakše kada ste se upustili u avanturu? Stvoriti posve nove likove ili osmisliti zaplet?
Larssonova intrigantnost, složenost i komponiranje narativnih niti čine ga genijalnim piscem kriminalističkih romana. Kad čitate konvencionalnije autore istoga žanra, možete prepoznati šablone. Larsson, s druge strane, briljantno spaja različite niti priče, zakučaste preokrete koji su varljivi i zabavni. Morao sam imati tu intrigantnost na umu, što je doista bio najteži dio procesa, zbog kojega i jesam bio uzrujan. Teško mi je bilo i pisati o Lisbeth Salander. Očekivao sam da će biti lako jer mi se u početku učinila jasnim likom, ali sam se u međuvremenu previše emocionalno povezao s njom. Doista trebate proživjeti njezine emocije, njezin bijes i želju za osvetom koji su upisani između redaka. Toliko o teškom dijelu. S Mikaelom Blomkvistom bilo je lakše. Mogao sam se povezati s novinarom i istražiteljem u njemu. Do kraja mi je postao mnogo jasniji.
Pisanje romana kao i njegovo objavljivanje obavijeni su velom tajne. Pisali ste na računalu koje nije priključeno na internet, o romanu se zna vrlo malo. Koliko je ta tajnovitost bila opterećujuća? Jesu li vas salijetali prijatelji i znanci iz novinarskih krugova, kako ste uopće podnosili tu vrstu osamljenosti i koliko je ona utjecala na sam proces pisanja?
Supruga je bila uz mene od početka i znala je sve. S ostatkom svijeta bilo je teže. Činilo mi se nestvarnim živjeti u paralelnom svemiru s računalom bez internetske veze. Bio sam dio fikcionalnoga svijeta o kojem sam pisao, živio sam s njim. Nakon nešto više od godinu dana s javnošću su podijeljene najvažnije informacije, a reakcije su bile nevjerojatne. Čini se da su to bile bombastične vijesti i novinari su poludjeli za pričom.
Vi ste poznati pisac, napisali ste niz biografija, bili ste ghost writer odlične, svjetski uspješne knjige ‘Ja sam Zlatan’, a s druge strane pisali ste i čistu fikcionalnu prozu. Kako se po vama razlikuje pisanje biografije i fikcionalne proze? Koliko su vam vaša iskustva bila poticajna?
Osjećao sam da je moj život zapravo bio priprema za pisanje ove knjige. Dobio sam zadatak koji mi je doista bio izazov. Knjiga o Alanu Turingu bila je pokušaj traženja dobroga misterija, ali i učenja o znanosti. U biografijama sam pak pokušavao dokučiti ljude koji su posve drukčiji od mene, tako da se rad na svim mojim prethodnim knjigama ovdje objedinio. Koristio sam se svim svojim iskustvima. Pisao sam i o švedskom izumitelju koji je osmislio navigacijske sustave za zrakoplove i imao teoriju o svjetskom kolapsu kao mogućem rezultatu američkoga osjećaja ugroženosti. Dakle, sve čime sam se bavio u prethodnim knjigama ovdje se pokazalo korisnim, a to sam i htio postići: osjećaj da je moj prijašnji spisateljski rad priprema za ovaj roman. Služio sam se iskustvima i to je bilo dobro, a korisna mi je bila i novinarska pozadina. Moj interes za genijalce bio je osobito plodonosan, a moralna načela nametnula su mi odbojnost prema svim vrstama diskriminacije. Tako sam mogao slobodno raspolagati svime što sam već izgradio i sretan sam što sam pisao knjige koje sam pisao.
U romanu otvarate važne teme, drukčije od Stiega, ali aktualnije nego ikad. To su pitanja umjetne inteligencije i zadiranja u privatnost. Danas su to iznimno važne, a opet nekako zanemarene teme. Možemo li vratiti dio svoje privatnosti ili se obistinjuju najcrnje noćne more Georgea Orwella?
Prilično sam pesimističan kad je o tome riječ. Na jednom sam mjestu u knjizi jednom od likova u usta stavio riječi: ‘Živimo u svijetu u kojem je zdravo biti paranoičan’. Vjerujem da nemamo prostora za tajne. Velik Brat nas gleda. Možda ne čita sve što pišemo, ali naše informacije prolaze kroz sustav i ostaju zabilježene, a privatnost je sve ugroženija. Mislim da je to tužno. S jedne su strane oko nas mala braća, ljudi koji nas svakodnevno promatraju u životu i na društvenim mrežama, a s druge nas strane sustavno nadzire ono što zovemo Velikim Bratom. To me doista zabrinjava i vjerujem da je zabrinutost utemeljena.
To i jest jedan od razloga što ste se tim temama pozabavili u romanu.
Da. U vrijeme dok je Stieg Larsson pisao, hakerskim su se napadima bavili ljudi s margine društva i zakona, ljudi kao što su Lisbeth Salander i članovi Hakerske republike. Danas najgore radnje takve vrste poduzimaju vladini organi i obavještajne službe. Tako sam od početka vjerovao da živimo u svijetu u kojem nam je potrebna Lisbeth Salander, hakerica koja će uzvratiti udarac.
U romanu se bavite savantima. Svi znamo za film ‘Kišni čovjek’ s Dustinom Hoffmanom, ali je ta tema još prilično zanemarena i javnost je načelno neinformirana o problemima tih ljudi. U knjizi je jedna takva, istodobno slaba i snažna osoba, vrlo važna karika priče. Podsjeća na mlađu verziju Lisbeth Salander.
Da, on je neka vrsta zrcalnoga obrasca. Počelo je s istinitom pričom kojom sam se bavio na početku novinarske karijere. Može biti da je posrijedi čak i isto vrijeme kad je ‘Kišni čovjek’ bio aktualan, nisam siguran. Fascinirala me i priča Stevena Wiltshirea, koji je mogao detaljno naslikati Buckinghamsku palaču nakon što bi samo bacio oko na nju. Intervjuirao sam jednog takvog mladića koji je jednom prilikom prošao pokraj semafora i za tjedan dana detaljno naslikao to mjesto. Sve mi je to bilo pohranjeno negdje u podsvijesti. Nikad nisam očekivao da će se pokazati korisnim za radnju kriminalističkoga romana, ali je upravo to bilo među prvim idejama koje su mi pale na um. Pitao sam se što bi se dogodilo kad bi jedna takva osoba svjedočila nekom užasnom događaju, a uskoro sam ga počeo promatrati i kao zrcalni odraz Lisbeth Salander. Volim kriminalističke romane iz kojih se može nešto naučiti, iako im je primarna svrha razonoda. Kriminalistički roman nekad podsjeća na jedenje torte. Znate taj osjećaj. Dobro je, ukusno, ali nakon nekog vremena osjećate se isprazno. Stoga volim kad nas taj žanr uspije i naučiti nečemu, volim spojiti ugodno s korisnim.
Roman izlazi u desetak zemalja istodobno kada i u Švedskoj, a uskoro će biti jedan od najprevođenijih romana u povijesti. Sve u vezi s romanom ‘Što nas ne ubije’ zapravo je najveća nakladnička priča u posljednjih nekoliko godina. Jeste li očekivali takav interes?
Ne, nipošto nisam ovo očekivao. Ne mislim da se itko ovome nadao. Još sam malo šokiran. Čak sam i tužan jer nisam obožavatelj bestselera koji guraju u drugi plan mnoštvo kvalitetnih knjiga koje se ne uspijevaju dobro prodati jer im nedostaje publiciteta. Pomalo sam rastrgan, pretrpan obvezama i intervjuima. To je neka vrsta ludila i čini mi se nestvarnim, a mislim da sam i prestar za ovu predstavu. Ja sam samo skroman čovjek koji pokušava dobro pisati.
Kako vidite poziciju skandinavskoga kriminalističkog romana u kontekstu europske književnosti? Što izdvaja te autore u odnosu prema književnosti istoga žanra u drugim zemljama? Što je, po vama, glavna posebnost švedskoga krimića?
To je velika tema. U skandinavskim krimićima valja prepoznati njihovu moralnu komponentu i sklonost društvenim temama. Anglosaksonski su, s druge strane, usmjereniji na zabavu. Ta distinkcija jako je važna za skandinavsku, a samim time i švedsku književnost ovoga žanra. Naravno, mislim da čitamo previše krimića, dok istodobno zanemarujemo sve ostale dobre knjige koje treba pročitati, ali to je sasvim druga tema. Neobična je ta fascinacija ubojstvom i užasom, a ulogu ima i koncentracija na detalj koja prepoznaje uzroke u naoko banalnim stvarima. Na stolu su mi šalica kave, ključ, telefon i nekoliko jabuka. To su obični predmeti koji bi, da nekoga ubijem ili da netko ubije mene, odjednom postali nevjerojatno važni. Taj učinak spektakularizacije svakodnevnoga života ono je što privlači čitatelje kriminalističkih romana. Možda je užas zločina način da bolje sagledamo preokrenutu svakodnevicu u trenucima kad je zadesi katastrofa. Kad su posrijedi švedski krimići, vjerujem da je dio njihova uspjeha povezan i s moralnim patosom koji im je svojstven. Svi dobri autori bave se okršajima s društvenom nepravdom i imaju jasnu moralnu okosnicu.
‘Što nas ne ubije’ vaše je autorsko djelo u cijelosti, roman koji se kao ni Larssonovi ne ispušta iz ruku. Osjećate li da možete nastaviti? Jeste li spremni za još jednu ovakvu avanturu?
Uvijek sam spreman za avanturu, ali ne mogu ništa tvrditi sa sigurnošću. Mnoge su opcije otvorene i moram dobro razmisliti. Koju god da odaberem, siguran sam da ću se nastaviti sudarati s novim svjetovima jer me to čini boljim piscem. Tako je bilo i sa svijetom Millenniuma.
Hvala vam, Davide, i vidimo se u studenome…
Naravno, vidimo se. Doista se radujem. Bilo je pravo zadovoljstvo razgovarati s vama.
