Pokušat ću na stotinjak i nešto stranica napisati roman o ljudima preko kojih se prelama povijest, o više generacija i nekoliko ratova. Čini se nemogućim, ali književnost i jest pokušaj da se postigne nemoguće. Osim toga, uvijek su me zanimali likovi koji su istodobno i žrtve i krvnici, želim ući u njihov labirint svijesti i sad je pravi trenutak za to. Jedan od planova je da se ovaj roman napiše na pisaćoj mašini, već sam nabavio staru Unis mašinu.
To je sasvim drukčija percepcija, rad, misao, u biti i fizički posao. Mislim da ću ono što sam zamislio najbolje postići na pisaćoj mašini. Treba mi i taj zvuk mašine, taj ritam, iskrenje riječi. I tu je sad problem, mi smo se odvikli od tog zvuka, poludjet će mi ukućani, susjedi, tako da moram naći modus kako pisati na mjestu gdje ljudima neće taj zvuk smetati.
Vjerojatno ću otići u Liku, iako tamo rijetko pišem, kao da sam svemu tome preblizu. Inače, pisanje na mašini pomoći će i kod preciznosti, jer uvijek pazim da svaka riječ bude na svome mjestu, svaki zarez, sitnica. Dok pišem, osjećam se kao vojnik koji ima jako malo municije, a svaki moj metak mora završiti u srcu demona.
Nagrada koju ste dobili nosi nadimak Miroslava Krleže. Trenutak je onda da ga se sjetimo. Protokolarno se navodi: "nikad nije bio aktualniji", nešto u tom stilu, uglavnom bez pitanja kako ga se uopće čita. Čemu se kod Krleže vraćate?
A što novo reći o Krleži? Kupio sam nedavno na Britanskom trgu ono prekrasno izdanje Oslobođenja, njegova sabrana djela za osamdesetgodišnjicu rođenja, sad ponovno čitam 'Izlet u Rusiju', uživam. Velik je pisac, ne znam zašto ga se tako malo čita vani, raznih je teorija. Jedna njemačka profesorica je imala pomalo bizarnu teoriju, objašnjavala mi je u Leipzigu da je to zbog njegova prezimena jer, kao, Nijemcima je neugodno ući u knjižaru i pitati za pisca kojemu ne možeš ni ime izgovoriti.
Inače, sad kad je bila ova frka oko 'Deklaracije o zajedničkom jeziku', dugo sam razmišljao kako sve te napade na pravi način amortizirati, kako na sve te gluposti odgovoriti a da to svatko može razumjeti - pa i taj čobanin koji me u Lici zaustavio i bijesno upitao zašto sam potpisao tu deklaraciju. Onda sam negdje iskopao jednostavan Krležin odgovor. Kad su ga pitali zašto govori 'sveučilište' i 'univerzitet', on je rekao: 'zato jer nema treće riječi za to'. Ne bih htio biti patetičan, ali Krleža je divovski svjetionik i često mi se događa da pomislim, ako se on zove piscem, imam li ja pravo reći da sam pisac.
Znamo iz vaše biografije, literatura je na specifičan način spasila i odredila vaš život: o tome, uostalom, progovarate u prozi. Ali život nije literatura, pogotovo nije bila za vas kao mladića koji se borio u ratu i kasnije 'dugo liječio od nacionalizma'. Kako danas gledate na svoju vojničku epizodu? I kako, iz tako argumerntirane pozicije, gledate na aktualne reinterpretacije rata u Bosni, općeniti politički revizionizam?
Moj rodni kraj bio je u ratu na prvoj liniji, napadnut sa svih strana. Tu ne možeš puno misliti, uhvatiš prvo što imaš, sjekiru, pušku, i braniš majku, baku, sestru, oca, susjede. To je traumatično razdoblje, a gadne su bile i te ličke zime, kad od hladnoće drveće puca, posljedice se i sad u tijelu osjećaju. A ta situacija oko Bosne, Hrvatske, Balkana, sve je tu uvijek otprilike slično.
Kad je za jednog davnog ustanka o kojemu smo učili iz čitanki povijesti u ove naše krajeve dojurio iz Pariza legendarni ruski revolucionar Stepnjak (čiju originalnu knjigu 'Podzemna Rusija', tiskanu kod nas dvadesetih godina, čuvam u svojoj biblioteci) da vidi tu revoluciju, bio je nemalo razočaran, konstatirao je da tu nema ništa od revolucije i da je sve to vjerski fanatizam i pljačka.
Problem je ove politike koja konstantno vraća ljude u prošlost, kao i ta ravnodušnost: sve dok ti Hitler ne pokuca na vrata. Svi ti ljudi koji gledaju jedino sebe, ništa ih ne zanima. A Primo Levi lijepo kaže: 'svijet je pun svinja, ali čudovišta su oni koji samo gledaju'.
Vi ste jedno vrijeme po domaćim javnim mjestima, na javnim površinama, sakupljali nekakva "slova"?
Kakva i zašto? A riječ je o sakupljanju, praćenju tragova određenog slova. Zapravo slova 'U' sakupljam godinama i još ih nisam prestao sakupljati, to je jako težak posao. To sakupljanje dio je jednog mog projekta, vezanog uz književnost, no prerano je još o tome govoriti. Tražim i fotografiram ih na raznim površinama, zidu, tijelu, tkaninama, oko škole, po drveću, svuda gdje ih ima, a sve to ponekad podsjeća na traženje otrovnih gljiva.
I još malo o suvremenim trendovima u političkom životu. Dehistorizacija socijalizma u javnom diskursu i politički revizionizam kao njegova prva poluga donijeli su zanimljive rezultate: na borce i narodne heroje Drugog svjetskog rata danas se gleda vrlo suspektno, dvoji se o mnogočemu iz njihovih biografija; nasuprot hrvatskim borcima iz 1990-ih, kod kojih je po definiciji sve 'herojsko'. Možda plauzibilno izgleda kad ovako iznesemo, ali čini se da vrijedi pitanja. Ili ne vrijedi?
Za mene su heroji u domovinskom, punskom drugom, prvom ratu oni obični ljudi koji su u ratu ostali časni i pošteni. A ne oni koji prije rata nisu imali ništa, a nakon rata imaju svoje tvornice, milijune eura na računima. Takvi mogu biti heroji političarima koji na njima sakupljaju političke bodove, ali meni ne!
Kao ocu triju kćeri i piscu bez stalnog radnog odnosa, možda ne treba postavljati pitanje na što će potrošiti iznos nagrade Fric? Vrijedi li, ipak, i za vas formula roditeljskog savjeta djeci, aktualna u Hrvatskoj: bježite, djeco, glavom bez obzira!?
Čini mi se da sam ovaj novac potrošio prije nego što sam ga dobio, tako da tu neće biti velikih problema. Jer baviti se pisanjem u Hrvatskoj, živjeti samo od pisanja, jako je teško. A što se tiče emigriranja, to je individulna stvar, svatko mora odlučiti što je za njega najbolje. A situacija je loša, gospodarstvo je krepalo, jedino nas političari uvjeravaju da će uskoro sve biti super. Sve u stilu: sjede dva puža na kornjači i kaže jedan drugome: 'drži se, krećemo!'
Kao profesionalni pisac svjesni ste učinaka kulturne politike, koju sad oblikuje ministrica Obuljen Koržinek. Kakva je to politika? Kakav učinak? U kojim kategorijama ima smisla o njoj, naime - o politici, razgovarati?
Još sam na početku bio malo skeptičan prema ministrici, upozoravajući da je ipak riječ o činovnici iz vremena HDZ-a za koju mi se čini da ima silnu ambiciju, ali ne i viziju u kulturi. Sport nam je u problemima: ali oko njega je kaiš, no oko kulture je konstantno omča. Osim toga, kako objasniti da jedan Đapić ulazi u kazališno vijeće u Osijeku, Bruna Brstilo u Lisinski, a Hasanbegović, kojem su jedine reference u kulturi da je visio u kazališnim kafićima, ulazi u HNK?!
Kako može u kulturna vijeća biti imenovan onaj Ilčić, za kojeg je grijeh masturbacija? Pa to su likovi za srednji vijek! Na kraju krajeva, kakva je to perverzna potreba svih tih ljudi da se guraju tamo gdje im nije mjesto, kao da nekim ljudima na cesti kažeš: 'idite sad vi operirati pacijente u bolnicu', a oni onda odmah tamo otrče iako pojma o medicini nemaju.
I za kraj, telegrafski: koji se vaši romani uskoro uprizoruju i gdje?
U Gavelli mlada redateljica Tamara Damjanović i mlada dramaturginja Nina Bajsić postavljaju na kazališne daske 'Sjećanje šume'. Na jesen roman 'Blue Moon' u Kerempuhu postavlja Boris Liješević. U Makedoniji, na albanskom jeziku, Dino Mustafić radi moju dramu 'Snajper', koja je igrala u ZKM-u, u Africi, Ljubljani, na Splitskom ljetu. Ali na kraju bih ipak rekao ono poznato: umjetnost možda ne može spasiti svijet, ali mora biti tu. Suočavati, svjedočiti, postavljati pitanja ma koliko ona bila bolna, a ne tek služiti za jeftinu zabavu. Čitam i loše knjige jer se iz njih također može puno naučiti
